Euroskeptične i protuimigrantske stranke već dulje vrijeme su u usponu u Europi. U mnogim državama članicama Unije su na vlasti, kao u Italiji, ili joj pušu za vrat, kao u Francuskoj. Primjer talijanske premijerke Meloni, doduše, pokazuje da euroskeptični tonovi brzo utihnu kada se vlada suoči s potrebom koordinacije s Komisijom kako bi se osigurala sredstva u okviru programa oporavka i otpornosti. Također, u zadnje vrijeme, Meloni, koja je na čelu stranke Braća Italije, izrasle iz postfašističkog miljea, konstruktivno surađuje s njemačkim kancelarom, socijaldemokratom Scholzom.

Općenito, pred mainstream strankama uvijek je dvojba kakvu strategiju primijeniti prema ovakvim izazivačima – izgraditi sanitarni kordon i odbijati ikakvu suradnju s njima ili ih pripustiti u vladu s pretpostavkom da će ih izvršna vlast 'ublažiti' ili pak javno razotkriti kao jeftine bukače koji skupljaju glasove na mobilizaciji straha i ozlojeđenosti, bez nuđenja ikakvih rješenja za javnopolitička pitanja. No, da parafraziramo Tolstoja, sve su proeuropske stranke slične, a svaka euroskeptična i protuimigrantska različita na svoj način. Geert Wilders i njegova Stranka za slobodu (PVV), koja je prošli tjedan s 37 od 150 mandata osvojila prvo mjesto na nizozemskim izborima, doista su čudni svatovi kojih se grozi ako ne cijela Europa, onda svakako njen politički mainstream.

Stranka, to sam ja

PVV je posebna stranka i po tome što nema klasično članstvo, lokalne ogranke, niti pomladak ili zakladu. Osnovala ju je udruga koja ima minimalan zakonom propisan broj članova (2): fizičku osobu Geerta Wildersa te pravnu osobu, zakladu 'Geert Wilders', u kojoj je spomenuti jedini zakladnik. Sukladno tome, umjesto unutarstranačke demokracije, odluke, program i kandidacijske liste u rukama su jednog čovjeka. Njegovo službeno objašnjenje jest da se time sprječavaju podjele unutar stranke (frakcionaštvo) te onemogućava ubacivanje radikalno desnih elemenata, kao što je to bio slučaj kod kratkovječne stranke Pima Fortuyna, čiji je istoimeni vođa ranih 2000-ih gradio svoju politiku na kritici islama te je ubijen 2002. u atentatu lijevog ekološkog aktivista koji ga je optužio za mržnju protiv muslimana. Inače, Wilders i PVV uvelike baštine Fortuynov ideološki profil, islamofobnu obranu sekularne liberalne države te libertarijansku kritiku Europske unije. Na Wildersovo razmišljanje i uspon stranke također je utjecala smrt redatelja Thea van Gogha, pranećaka slavnog slikara Vincenta. Van Gogha je 2004. ubio radikalizirani mladić marokanskog podrijetla, prvenstveno zbog filma 'Podčinjavanje, prvi dio', koji je snimio s Ayaan Hirsi Ali, borkinjom za prava žena u islamskom svijetu somalskog podrijetla, kasnije zastupnicom liberalnog VVD-a te suprugom škotskog povjesničara Nialla Fergusona.

Islamofobija

Premda islamofobija, kao i slične fobije, strogo semantički implicira strah, a ne neprihvaćanje, odbojnost i mržnju, izraz se uvriježio te se nerijetko koristi i kao opis nekog političkog i društvenog komunikacijskog sadržaja, ali i etiketa koju će se prišiti političkom suparniku s nekim pogledom ili idejom koje nam se sviđaju, a imaju neke veze s islamskim zajednicama, prvenstveno u Europi. Međutim, u slučaju Wildersa, ovaj pojam i ova etiketa su više nego zasluženi. Naime radi se o političaru, a posljedično i stranci koja glavninu svojeg političkog kreda temelji na propagiranju teze da je muslimanska vjera per se nekompatibilna sa suvremenom liberalnom demokracijom te je kao izvor i uzrok različitih društvenih problema nepoželjna u Nizozemskoj.

Wildersu nije tek do kritike radikalnih imama koji simpatiziraju s oružanim džihadizmom, već, slično francuskim, ali i švicarskim debatama, inzistira na tome da vanjskim obilježjima islama, poput vela, ali samih džamija, nije mjesto u Nizozemskoj. Njegovo poistovjećivanje džihadističkog islamizma s cjelokupnom muslimanskom zajednicom došlo je do vrhunca kada je javno (na internetu) prikazao svoj kratki propagandno-polemički uradak, dokumentarni film 'Fitna' (arap. prijepor, razdor, kušnja), u kojemu navodi kuranske sure s novinskim i videoisječcima koji prikazuju naučavanje pojedinih hodža, kao i terorističke akte i druge oblike nasilja počinjene u ime islama ili od muslimana te ih dovodi u uzročno-posljedičnu vezu.

Wilders je više puta bio na sudu zbog optužbi za širenje mržnje prema Marokancima (uz Turke, glavna muslimanska imigrantska zajednica u Nizozemskoj), no svaki put je (doduše, drugostupanjski) oslobođen. Upravo zbog islamofobnih izjava, koje rijetko nude išta osim izazivanja skandala i širenja netrpeljivosti, premijer u ostavci Mark Rutte svojedobno je Wildersa nazvao 'političkim piromanom'.

Nizozemski suverenizam

Izborni program kojim je Wilders dobio izbore zove se Nizozemci ponovno na prvom (mjestu), čime podsjeća na Trumpove slogane. Općenito, stranački program odiše suverenizmom i znakovito je da je prva tema u dokumentu od 46 stranica 'azil i migracije', a zadnja (premda s njom sadržajno usko povezana) 'vanjska politika, EU i razvojna pomoć'. Već u uvodnim pasusima apelira se na osjećaj ugroženosti, referiranjem na to da je zemlja prenapregnuta zahtjevima za azil (što nije netočno), da ima problema s povećanim kriminalom (točno je to da Amsterdam i Rotterdam u posljednje vrijeme imaju problema s narkomafijom) i da postoji stambena kriza, s time da azilanti, navodno, imaju prednost pri rješavanju stambenog pitanja. Čak i u PDF-u programa nalazi se fotografija žene u hidžabu. PVV traži radikalan zaokret u azilantskoj politici, što uključuje izuzeće iz zajedničkih politika EU-a po ovom pitanju te ponovnu uspostavu graničnog nadzora, kao i izgon azilanata i migranata koji počine kaznena djela.

U socijalnim i ekonomskim pitanjima stranka se zalaže za niže poreze i manje birokracije i propisa, ali i za više ulaganja u stanogradnju i zdravstvo, kao i tipične politike reda i zakona (veće ovlasti policije, strože kazneno zakonodavstvo). U energetskoj politici zagovara sasvim drugačije ideje od ostatka nizozemske stranačke scene. Dok je dosadašnja vlada krupnim koracima išla putem zelene tranzicije, a treba podsjetiti i da je Frans Timmermans, nositelj zajedničke liste socijaldemokrata i zelene ljevice na ovim izborima, autor Europskog zelenog plana, Wilders želi izaći iz klimatskog sporazuma, dokinuti izgradnju vjetroparkova i solarnih instalacija te se okrenuti daljnjoj eksploataciji nafte i plina u Sjevernom moru, zadržati elektrane na ugljen te izgraditi nove nuklearke. Program se zalaže za izbacivanje Turske iz NATO-a, ulaganje u vojsku i njeno moguće korištenje u obrani granica te prioritiziranje vlastite sigurnosti nauštrb pomoći Ukrajini (premda jasno osuđuje rusku agresiju). PVV ističe plan prebacivanja nizozemskog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem te naglašava prijateljske veze dviju zemalja. Također, Wilders dolijeva ulje na vatru provokativnom tezom da je Jordan, ustvari, palestinska država, stoga nizozemsko predstavništvo pri Palestinskoj samoupravi u Ramali treba biti zatvoreno. Također, uvjetuje buduće odnose s islamskim svijetom primatom sekularne pravne države nad primjenom šerijata. Uz to, želi snaženje država članica naspram institucija Europske unije te se protivi ideji digitalnog eura. Spominje se i referendum o daljnjoj budućnosti političke unije, a kao alternativa se ističe ideja 'Europe nacija'.

Inače, analize izbornog ponašanja pokazuju da Wilders najbolje stoji među starijim stanovnicima te onima s nižim obrazovanjem, no više u gradovima nego među poljoprivrednicima. O nije konzervativac ni tradicionalist, već netko tko na suverenistički (i islamofobni) način nudi svoju čudnovatu viziju i verziju obrane zapadne liberalne države.

Dobitna kombinacija

PVV je pojedinačno najveća stranka, no to još ne znači da će Wilders biti premijer, premda se već vidi u toj ulozi jer postoji ustaljeno pravilo da vođa najveće stranke vodi nizozemsku vladu. Kao i u Belgiji, u nizozemskom fragmentiranom stranačkom sustavu nakon izbora pojedinačno najveća stranka nominira iskusnog zastupnika za 'ispipavanje terena' ususret koalicijskim pregovorima, a ta se osoba obično naziva informateur (informator) dok se mandatar za sastavljanje vlade naziva formateur. Do 2012. kralj je imenovao informatora na prijedlog vođa zastupničkih klubova i predsjednika obaju domova parlamenta, no sada predsjednik donjeg doma parlamenta imenuje 'skauta' za 'pripremu terena'. Gom van Strien iz PVV-a dao je već na početku sondiranja, prije samih koalicijskih pregovora, ostavku na to mjesto jer je optužen za pronevjeru i primanje mita kod bivšeg poslodavca, holdinga sveučilišta i sveučilišnog medicinskog centra u Utrechtu. Wilders je kao poželjnog novog skauta (verkenner) istaknuo bivšeg socijaldemokratskog ministra Ronalda Plasterka.

Socijaldemokrati i zelena ljevica, koji su na drugom mjestu s 25 mandata, odmah su rekli da ne žele u vladu s Wildersom. Nasuprot njima, nova stranka nastala odvajanjem od demokršćanskog CDA, Novi društveni ugovor (NSC) Pietera Omtzigta, izrazila je interes za sudjelovanjem u budućoj koaliciji, no traži jamstva da nova vlada neće narušavati članstvo u Uniji, niti kršiti ustavna prava i slobode u pogledu slobode (islamske) vjeroispovijesti. Agrarni pokret BBB, koji je prije nekoliko mjeseci još slovio za izbornog favorita, također bi se mogao naći u vladi. Glavna enigma je što će se dogoditi s Rutteovom strankom, liberalima (VVD). Sada ih vodi Dilan Yesilgoz, po ocu Turkinja, a po majci Kurtkinja, no sklona je strožoj imigrantskoj politici te dokazano žestoka protiv radikalnih imama. Ona je pod pritiskom stranke da ne prihvati suradnju s Wildersom, a i sama smatra da su im birači padom s 34 na 24 mandata očito poručili da im je mjesto u oporbi iduće četiri godine. Pregovori bi mogli dugo trajati te postoji šansa da VVD podrži manjinsku vladu PVV-a, NSC-a i BBB-a, kao što je Wilders svojedobno podržao prvu Rutteovu vladu 2010. godine. Osim vlade predvođene PVV-om, spominje se mogućnost široko postavljene koalicije protiv Wildersa, u kojoj bi bili i socijaldemokrati sa zelenom ljevicom, liberali, novi demokršćani (NSC) i socijalni liberali (D66). Međutim takva vlada teško bi se složila oko ključnih pitanja, od azilantskih kvota do poreza. Isto vrijedi za potencijalnu manjinsku vladu liberala i NSC-a, koja bi od glasovanja do glasovanja gradila većinu, kao što je to praksa u Danskoj (u Nizozemskoj bi se takvo što smatralo previše nestabilnim). Dakako, uvijek postoji mogućnost da se iscrpe sve opcije te da se ide na nove izbore, što bi samo išlo na ruku Wildersu, jer bi vjerojatno birači kaznili etablirane stranke zato što se nisu mogle dogovoriti.

Putin može svakako biti zadovoljan jer je ovo još jedna izborna pobjeda u Europskoj uniji koja mu ide na ruku. Ususret proljetnim europskim izborima, nizozemski zaokret svakako je signal koji će mnoge u etabliranim strankama lijevog i desnog centra nagnati na razmišljanje.