Petoga dana ulaska Hrvatske u EU ogroman red ljudi u Petrinjskoj ulici u Zagrebu privukao je objektiv novinskog fotoreportera. Kad građanima Zagreba kažete Petrinjska, dalje nije potrebno objašnjavati, oni odmah znaju da se ne radi o, recimo, redu za pučku kuhinju. Niti se u toj ulici dijele besplatni uzorci nove vrste instant kave. Zabune nema, oni odmah znaju da je to red za PU zagrebačku, to jest za dokumente. Onaj red u kojem su i sami u nekom trenutku svoga života, uz svu modernizaciju i kompjuterizaciju, morali potrošiti barem nekoliko sati. Ako su imali sreće.

Kolektivni mazohizam na +30

Među tim ljudima na fotografijama ima starih i mladih, a sigurno i onih koji su bolesni. I svima njima bilo bi čekanje na ulici naporno i po drugačijem vremenu, ali na tridesetak stupnjeva Celzija čovjek mora biti posebno izdržljiv da ne doživi toplotni ili srčani udar, da ne dehidrira (jer ako pije, onda negdje mora i na zahod, a gdje, zaboga?), da ne padne u nesvijest ili se ne potuče s lukavcem koji ih sve drži za budale gurajući se preko reda. Uz takvu neviđenu gužvu - spominju se tisuće građana - u PU vlada 'ljetno radno vrijeme'!? U prijevodu, službenici u sobama s rashladnim uređajima rade skraćeno. Zašto i ne bi, pa i njima je ljeto, imaju pravo na godišnji odmor, a činjenica da je gužva sigurno ih ne uzbuđuje, jer ionako tamo uvijek vlada gužva. Uostalom, tko će njih, državne službenike, zbog toga ukoriti!? Da o kaznenim mjerama ni ne govorimo...

S jedne strane čovjek se ne može ne diviti tom silnom svijetu koji pod upeklim suncem vježba upornost i disciplinu. Izdržljiv i poslušan narod, čini se i prilično zdrav. S druge strane pitanje je: zašto ti ljudi čekaju? Koja to potreba može čovjeka pri zdravoj pameti natjerati da satima čeka u redu na tolikoj temperaturi? Radi li se o nekoj nevolji koja je iznenada navalila ili se možda novi EU dokumenti, biometrijske putovnice i osobne iskaznice s OIB-om i zvjezdicama dijele samo ovih nekoliko ljetnih dana, a svi koji ostanu bez njih neće moći u Evropu nego će ostati na njenom pragu, iako su već unutra? Ne, ne radi se ni o kakvoj nevolji ni potrebi. Većina ljudi izgleda da je utuvila u glavu da hoće imati te dokumente, bez obzira trebaju li im ili ne baš sada, odmah, prije godišnjeg. U njihovoj čvrstoj namjeri, odnosno tvrdoglavosti, ne mogu ih omesti ni apeli policijske uprave da u slučaju da žele putovati u susjedne zemlje Unije za novim dokumentima nema nikakve potrebe jer stari važe do isteka. E sad, ili su tisućama građana istekli dokumenti baš sada, a svi kane putovati (zar je u pitanju egzodus?), ili su svi oni koji gube vrijeme, živce i zdravlje čekajući u redu koji se pomiče naprijed tempom od dva metra na sat, kako je netko već precizno izračunao, naprosto mazohisti?

Laži me, ti to radiš najbolje!

Ipak, manje je vjerojatno da su toliki ljudi mazohisti, a više da ne vjeruju policiji, njihovim apelima i objašnjenjima. Baš kao ni drugim institucijama države. Jer što ako se upute prema Bregani ili nekoj drugoj granici, koja kao više nije granica, ali ipak policajci pregledavaju dokumente, pa ispadne da nešto nije u redu? Mogu se samo okrenuti i vratiti doma. Ili im ne radi kompjuter, nestanu nekakvi obrasci, svašta može poći po krivu, pogotovo kad na snagu stupaju nova pravila. Bolje se pripremiti pa biti siguran da je s tvoje strane sve po propisima. Jer, eto, vidjeli smo što se dogodilo na Bajakovu, gledali smo nepreglednu kolonu kamiona kako stoje na suncu, i to danima, žalili vozače koji više nisu imali što jesti ni piti, pa su im dobrovoljci razvozili sendviče i vodu. To je, usput rečeno, trebalo napraviti i u Petrinjskoj, a uz to osigurati plastične WC kabine.

Na Bajakovu su zaštekali kompjuteri, kažu jedni. Špediteri nisu bili pripremljeni, rekli su drugi. Carina je, naravno, bila spremna, rekli su treći, a svi su nadležni šefovi poricali svoju odgovornost i čak su bezobrazno tvrdili da promet ide samo malo sporije nego obično! Da čovjek ne povjeruje svojim očima i ušima, a kamoli uvjeravanjima! Glavno je, shvatili smo, da se zastoj može opravdati nekim 'uvjerljivim' argumentom. Manje je važno što vozači danima čekaju, a o tome što se moralo dogoditi s robom koju su prevozili bolje je ni ne misliti. U ovoj državi ljudi naime ni nakon ulaska u EU još uvijek nisu postali važni. Zato je pametnije uzeti propisane papire čak i kad vam kažu da ne trebate, naoružati se strpljenjem i pokrivalom za glavu (premda je zapanjujuće to da na fotografijama iz Petrinjske nitko nema šešir!) i stati u red.

Čovjek se zaista ne može osloniti na riječi političara i sličnih da su granice spremne, a onda ipak ispadne da nisu. Ili na odluku suda da su krediti u švicarcima bili nelegalni, a ipak nije sigurno da neki viši sud neće odlučiti suprotno. Ili da u parlamentu vlada razum pa da tzv. zakon Perković neće biti donesen jer se protivi pravilima EU-a. U jednom času ruše se ilegalne vikendice pa ih nekoliko godina kasnije ipak smiješ legalizirati – i sve tako. Kako vjerovati?

Stoga se ne treba čuditi neizmjernim redovima za nove dokumente, iz dana u dan, po nemogućim vremenskim uvjetima, i to unatoč uvjeravanjima policije. Oni su samo blag znak sumnjičavosti naroda naviklog da ga lažu. Sve dok građani mirno i poslušno satima čekaju skapavajući na užarenom asfaltu, sve je dobro. Vlast se ne treba brinuti niti treba bilo što promijeniti, primjerice ubrzati čekanje tako što bi ukinula ljetno radno vrijeme.