Mnogo opravdanog ponosa, previše nedokazanih predrasuda, a pogotovo neobuzdane taštine. U ova tri ključna društvena i politička pojma – ponos, predrasude i taština – koje je tako sjajno ovjekovječila Jane Austin u naslovima svojih klasičnih romana, kao da se i danas najbolje sažimlje najkraći opis svih vrlina i mana neobuzdanog Radimira Čačića. Umjesto da postane predvodnikom novog načina razmišljanja, on se već pretvorio u žrtvu vlastitih neobuzdanih strasti, kao da već i prije saborske potvrde žuri što odlučnije potvrditi sva zlehuda proročanstva HDZ-a, koji već mjesecima žarko želi da Radimir Čačić ostane onaj stari Radimir Čačić, koji može izgraditi stotine kilometara autocesta, ali ne može otrpjeti ni najmanje kritičko potpitanje.

I tako se u rekordno kratkom vremenu od gospodarske perjanice nove vladajuće koalicije, Radimir Čačić – gotovo neizbježno - pretvorio u Ahilovu petu složene Milanovićeve vlade. I doista: Čačić je ostao Čačić, a već je postao i više od Čačića, a još nije potvrdio (nije bilo ni vremena) nijednu od svojih nedvojbenih vrlina. Njegovi obračuni s medijima, njegovo majestetično ponašanje, njegov prezir prema javnosti, njegovo preuveličavanje vlastitog izbornog uspjeha, njegovo preziranje mjesta, povoda i simbola u svečanom preuzimanju koalicijskog mandata (najnoviji sukob s medijima odigrao se u auli predsjednika Republike) - kao da iz dana u dan žarko želi proizvesti što više osobnih i koalicijskih neprijatelja, koji će, baš kao što je to rekao Churchill, 'mrziti sve njegove vrline, a obožavati sve njegove nedostatke'.

Feudalna nedodirljivost

Nema dvojbe da on može biti izuzetno ponosan na sve ono što je uspio učiniti - od onoga što je pokrenuo kao istaknuti privatni poduzetnik u prvim danima svekolikih gospodarskih i društvenih preobrazbi do onoga što je učinio kao čelnik obrane Varaždina ili za javno-privatno partnerstvo i slobodne poduzetničke zone u ulozi vrlo omiljenog župana. Od nedvojbene činjenice da je bio i ostao na glasu kao najpoduzetniji ministar kratkotrajne Račanove vlade pa do svega što je i u ovim prijelomnim vremenima tako hrabro obećao u naznakama ukupnog gospodarskog oporavka.

Čak se i u sportu (bio je predsjednik TSH kada smo osvojili Davis kup) uvijek uspinjao do samog svjetskog vrha, a oduvijek je zagovarao onu vrst odgovornog vladanja koja će stalnim poticanjem gospodarskog razvoja i društvene stabilnosti u prvom redu dokazati znanje, hrabrost i promišljenost. I za ovu vladu on je smislio program koji bi trebao osigurati novi razvojni zamah, povećati zaposlenost, privući strana ulaganja, povećati izvoz, izgraditi željezničku i energetsku infrastrukturu te osigurati primjenu novih i kreativnih tehnologija. On je u stanju pokrenuti velike projekte i okupiti velik broj ljudi, ali će svoje ukupne vještine uvijek prodati po najvišoj cijeni. Ponekad i na nesmiljen i nasilan način, da bi iznudio politiku svršenog čina, a dokazao vlastitu nezamjenjivost i nedodirljivost. Samo Radimir Čačić može od novinara zatražiti da ga i prije saborske potvrde nazivaju 'prvim potpredsjednikom', 'strateškim partnerom koalicijske vlade' i 'predsjednikom treće stranke u zemlji', u prvorazrednom protokolarnom ispadu, a u stilu nove feudalne nedodirljivosti, u kojoj grof nije samo grof, već i prvi kraljev savjetnik, kojemu upravo on milostivo pomaže da drži žezlo u ruci.

Čačiću nije lako: kako vrijeme odmiče, propadaju i najplemenitije iluzije o brzom gospodarskom oporavku (banke su već sada prestale vjerovati Hrvatskoj), a kako se sve više pregovara o koalicijskoj podjeli vlasti, jača i dojam o nezasitnosti HNS-a, dok su neke njegove radikalne ideje (inozemna revizija cjelokupnog državnog poslovanja, prenamjena mirovinskog kapitala) očevidno ostale i bez javne i bez koalicijske potpore. Čačić je u konačnom ishodu pregovora prividno dobio i više negoli je želio (broj ministarskih mjesta), a ipak ostao bez onoga što mu je bilo presudno u pogonu novih zamisli (raspolaganje europskim novcem). Nova vlada će se morati baviti INA-om, a Čačiću sigurno nije svejedno to kako će Mađari gledati na hrvatsku energetsku politiku, jer je mađarski premijer Viktor Orban bezbroj puta dokazao da se ne libi izravnog pritiska i na strane banke. Mađarska i Hrvatska su ostale bliske, ali nakon televizijskih zagrljaja još ostaju neka neriješena pitanja oko Podravke i INA-e.

I kao što u sjeni velikog hrasta ne klijaju veliki izdanci, tako bi i moguće Čačićeve privatne mađarske nevolje mogle otkriti da HNS nema čovjeka koji bi ga mogao zamijeniti u slučaju neočekivane nužde, pa će svaki pametni hrvatski premijer morati razmišljati i o nekom 'Čačiću poslije Čačića'. Zbog svega toga 'prvom potpredsjedniku Vlade', 'strateškom partneru' i 'predsjedniku treće stranke' nije lako, a u takvim situacijama najveći trebaju pokazati svoje nove vrline, a ne obnavljati sto puta prežvakavane mane. Nema dvojbe da se Čačić osjeća kao 'unaprijed označena meta', ali ipak ne bi trebao tako nepromišljeno trčati pred bajunete stvarnih i zamišljenih neprijatelja. Ova koalicijska vlada – uključujući njega samoga – u odnosima s medijima, kakvi bili da bili, ne može i ne smije oponašati stil, pristup i rječnik Jadranke Kosor, koja je upravo u medijima pronašla jednog od svojih najgorih neprijatelja. Oni koji gube imaju pravo da se ljute, ali oni koji su pobijedili ne smiju ponavljati rječnik gubitničkih izlika.

Koalicija je pobijedila u ozračju ovih i ovakvih medija, od kojih se sada mnogi očekivano trude da od prvog dana dokažu da će i prema novim vlastodršcima biti podjednako nesmiljeni, nemilosrdni i nezaustavljivi, kao što su to bili i u vremenima protekle vlasti. I to treba razumjeti, i to čini cijenu očekivane profesionalne časti. Ova vlada – a to je otvoreno rečeno – ne može računati ni na kakvu medijsku poštedu, ona neće dobiti ni deset, a kamoli sto dana oprosta za prvo dokazivanje pravih vrijednosti. I - kao što je to (još jednom) rekao Churchill – 'ponekad nije dostatno da učinimo ono najbolje – ponekad moramo učiniti i ono što se od nas očekuje'.

Za ono najbolje u gospodarskom oporavku trebat će najmanje dvije godine, dok se od nove koalicije odmah očekuje obnova općeg društvenog zdravlja, promjena općeg duha, obnova tolerancije, pohvala dijaloga i spremnost na preuzimanje odgovornosti, bez neobuzdanog ponosa i uvredljivih predrasuda na račun svekolikih pripadnika opće hrvatske javnosti. Dobar političar sluša, objašnjava i predvodi, a ne napada, ne vrijeđa i ne prijeti. A još je Jane Austen objasnila tu temeljnu razliku između ponosa i taštine, bilo u osobnim životima, bilo u politici, bilo u obnašanju javnih dužnosti. Ponos je ono što o sebi osjećamo mi sami, a taština ono što u nama, a o nama, prvo prepoznaju (i zamrze) svi ostali. I to bi morao konačno naučiti i Radimir Čačić, da se u ovoj velikoj koalicijskoj pobjedi više ne bi smio ponašati poput gubitnice Jadranke Kosor.