Moram se odmah identificirati – pripadam ozloglašenoj sekti biciklista, i to onoj posebno omraženoj podvrsti koja najdraže prometalo koristi u svrhe dnevnog gradskog prometa, ali i izvan grada, prije svega po markiranim rutama, a katkad i prometnim cestama. Automobil vozim uglavnom u krajnjoj nuždi, a bicikl biram iz očitih razloga financijske uštede i zdravstvenih prednosti, ali i zato što mi najmanje sat vremena dnevno daje privid slobode kojega je u današnjem društvenom dogovoru sve manje.

Koliko uživam u pedaliranju, toliko me iritiraju sve negativne stvari vezane uz biciklistički promet u nas: uglavnom loša (čast izuzecima) gradska i međugradska infrastruktura, niska razina prometne kulture svih sudionika u prometu, a posebno pojedinih kolega biciklista koji se jednako bahato ponašaju prema sporijima od sebe – posebice kad gostuju na njihovom terenu – kao i pojedini vozači automobila prema njima, i tako kaljaju ugled biciklista i s pravom izazivaju prozivke za kolektivnu odgovornost.

Sva ta bahatost u ovakvim se situacijama s prometnica preseli na društvene mreže i izazove krvoproliće gore nego kad vas netko pokupi na stazi. Biciklisti, ovoga puta bez posebno zle namjere i više iz razloga sentimentalne kuknjave za propuštenom prilikom, ubacuju u javni prostor ideju da se pri projektiranju Pelješkog mosta moglo misliti i na njih, kao i na pješake. Nije ta ideja od jučer – spominjala se i u javnoj raspravi o izgradnji mosta – ali je na površinu izvukla svu silu pravednika, uglavnom naoružanih motorima s unutarnjim sagorijevanjem.

Svi ovi doktori prometa odjednom osjećaju potrebu vratiti bicikliste tamo gdje im je mjesto, bijesno im soleći pamet o razvrstavanju i denivelaciji cesta, visini pilona na kojima most stoji, jačini bure na otvorenom moru i svim ostalim pojavama u koje se neuki biciklisti ne razumiju, kao da nikad nisu vozili protiv vjetra i da im nije stalo do vlastite sigurnosti. Vade se teški argumenti, podsjeća se na činjenicu da ni legendarni Øresundski most, najveća prometnica preko mora u Europi koja spaja biciklističku prijestolnicu Europe Kopenhagen sa švedskim Malmöom, nema traku za prijevoz bicikala. Potežu se pitanja koja bi to uopće budala išla biciklom preko mosta na Pelješac i kako bi stigla do mosta.

Na sva ta pitanja odgovor ima struka, koja je izgradila most prema projektu, uzimajući u obzir sigurnost prometa kao glavni prioritet, i koja tvrdi da je kretanje pješaka i biciklista po mostu sigurnosni rizik. OK, ali ista ta struka projektirala je, recimo, i Pupinov most u Beogradu preko košavi izloženog Dunava, doduše za trećinu kraći i dvostruko niži od Pelješkog, a izgradila ga je ista ta China Bridge and Road Corporation i u njega ugradila tri cestovne trake, pješačku i biciklističku stazu. Ista ta struka svakodnevno u cijeloj Europi izmišlja nove načine za proširenje biciklističkih zona, povezivanje biciklističkog prometa preko i mimo prirodnih prepreka te za takve projekte – objedinjene pod apstraktnim nazivom zelena tranzicija – uzima stotine milijuna iz istih onih europskih fondova iz kojih je (pre)plaćen Pelješki most.

Što se tiče zadnjeg pitanja četverotaktne 'struke' – koja bi to budala i zašto uopće biciklom išla na Pelješac – ovo vjerojatno ne znaju: Turistička zajednica Dubrovačko-neretvanske županije iscrtala je 184 kilometra označenih biciklističkih staza na poluotoku, uglavila ih na interaktivne karte i u offline aplikacije te radi na proširenju mape obilježavanjem vrhunskih peljeških vinarija. Na kopnu pak susjedna Hercegovačka županija u BiH – da, to je ona koju Pelješki most vješto zaobilazi – uredila je biciklističke rute od Mostara do Dubrovnika, duž pruge legendarnog vlaka Ćiro na istočnu stranu te prema Čapljini i dalje ka Pločama na zapadnu.

Dakle, da je neka od strategija planiranja prometa makar površno uzimala u obzir maštarije biciklista – da ne ponavljamo taj jezivi pojam zelena tranzicija – mogla bi se iscrtati fantastična neretvansko-pelješko-hercegovačko-dubrovačka kružna ruta, jedna od najatraktivnijih u Europi, koja bi vodila preko novog mosta. Ona turizmu u regiji možda ne bi donijela horde novih gostiju, ali bi makar otvorila mogućnost za drukčiji način razmišljanja od prepucavanja o tome koliko visoki moraju biti kruzeri što prolaze ispod mosta i što će sad prodavači lubenica u Neumu.

No mi do tog razgovora – osim one jedne fusnotice u javnoj raspravi – još dugo nećemo doći. Umjesto toga, od biciklista će i dalje profitirati samo proizvođači nosača za auto i legendarna Jadrolinija sa svojom bezobraznom jednosmjernom naknadom od 40 kuna za bicikl na trajektu Ploče – Trpanj. A biciklisti? Oni, barem oni manje bahati, a više sanjari, i dalje ostaju građani drugog reda.