Žalosna slika proslavljenog filmskog producenta, američko-hrvatskoga Židova Branka Lustiga, u praznoj kninskoj kinodvorani u hrvatskom je medijskom i političkom prostoru malo-pomalo dosegla upravo epske razmjere. Prijeko potrebna dramatika toga epa začeta je već u prvim medijskim izvješćima s projekcije filma 'Posljednji let Petra Ginza', održane dan ranije u Zadru. U tim izvješćima, doduše, nismo mogli doznati bogzna što o tome nesretnom, ali nadarenom židovskom dječaku. O njegovim čarobnim crtežima i slikama, kao ni o sudbini one najpoznatije među njima, koja je bila čak i u svemiru, u tim prvim vijestima nije napisana nijedna jedina riječ. Začudo, nismo doznali puno ni o strahotama Auschwitza u kojem je taj 16-godišnji dječak pogubljen. No zato smo u njima mogli naći sve ono što i inače provjereno podiže klikanost naših portala i broj internetskih komentara: i Jasenovac i Crkvu i njene zločine iz daleke prošlosti, dok je iz samih naslova vrištala tema nad temama domaće medijske scene: Nema Boga. Jer da ga ima, ne bi bilo holokausta!

Kako su se vijesti širile, tako smo mogli doznavati i dodatne detalje – o navodnoj učenici koja prosvjeduje jer se i u samome filmu prikazuje Crkvu kao onu koja je odgovorna za zločin, pa čak i o zgroženim roditeljima koji demonstrativno odvode svoju djecu, a Lustigovo predavanje nakon projekcije biva prekinuto. No tek će sutradan ova naša mitska priča dosegnuti svoj vrhunac. Kad se Lustig pojavio u praznoj dvorani u Kninu, u tome gradiću iz kojeg pogled puca na Dinaru, u kraju u kojem se 'često čuju gusle, a onda pucaju kubure', nikakve dvojbe nije bilo: tom su nevjerniku pravovjerni kninski roditelji (ili, po ocjenama onih drugih - čitatelja 'liberalnog' svjetonazora – zatucani, primitivni, zaostali... kromanjonci) pokazali kako kod njih prolaze oni koji pljunu na Boga i Crkvu. Još je, hvalili su se pojedini čitatelji-komentatori, dobro i prošao.

Uslijedile su, dakako, 'pedagoške mjere'. Najprije od samog Lustiga koji, povrijeđen i (po vlastitim riječima) 'popišan', psuje takvu demokraciju i poziva državni vrh na reakciju; potom i od resornoga ministra Željka Jovanovića koji poručuje da se 'sve žrtve holokausta ubijaju i drugi put ponašanjem koje se dogodilo u Kninu i Zadru'. No odmah je ponudio i svoj, sad već pomalo univerzalni lijek – građanski i zdravstveni odgoj – 'jer ćemo samo na taj način spriječiti da neodgovorni odrasli svojim neodgovornim ponašanjem šalju loše poruke djeci za čiji su zdrav razvoj najodgovorniji'. Potporu će mu u takvome stavu dati i urednica emisije na Hrvatskome radiju, u kojoj je ministar tih dana gostovao, zaključujući da svrha obrazovanja i jest u tome da 'djeca nadrastu predrasude svojih roditelja', a da su za bojkot odgovorni roditelji ustvrdit će tih dana i kninska gradonačelnica Josipa Rimac. Predsjednik Ivo Josipović otići će i korak dalje pa će u osudi kninske epizode, umjesto tek 'neodgovornih roditelja', optužiti 'naše društvo' koje je 'nespremno prihvatiti legitiman svjetonazor pojedinca i njegova religijska uvjerenja' te će svečano presuditi da je 'bojkot filma o holokaustu zbog svjetonazora gospodina Lustiga nedemokratski i štetan postupak'.

Glasine sa školskog hodnika

Razgrne li se međutim sva ta javna magla i odvoji li se kamenčiće koji su stvarni od onih koji izmišljeni i prebojani, mozaik koji nam se otkriva pokazuje sasvim drugačiju sliku. Ponajprije, kako to u svom pismu ministru Jovanoviću, koje prenose lokalni mediji, ističe sam organizator Lustigovog gostovanja - Festival židovskog filma Zagreb – u Zadru, suprotno medijskim tvrdnjama i ministrovim izričitim optužbama, ama baš nikakvog ekscesa nije bilo. Niti su djeca negodovala, niti su ih roditelji izvodili iz dvorane, niti su roditelji u dvorani uopće bili. Iz svega što direktorica Festivala Nataša Popović opisuje, događaj u Zadru prošao je u najboljem mogućem redu, a 'medijska hajka koja se digla nepravedno optužuje roditelje... djecu, lokalnu vlast te građane grada Zadra da su netolerantni i netrpeljivi prema različitom'. Začudo, i oni kninski roditelji čije su izjave pojedini mediji tih dana prenosili protiv spornoga filma i ateista Lustiga nemaju ama baš ništa. Dapače, svi su oni – kako svjedoče sami učenici do kojih su pojedini novinari došli – svoju djecu toga dana najnormalnije poslali u školu. A i sama su djeca sve do 4. sata mislila da će 5. i 6. sat provesti u kinodvorani. No onda je nepoznat netko pronio glas da projekcije neće biti jer organizatori nisu stigli pa su djeca nakon škole naprosto otišla svojim kućama. Nije se dakle radilo ni o kakvome bojkotu roditelja, nego prije o nečijoj diverziji.

Cijela se dakle fama oko 'neodgovornih i netolerantnih' roditelja, čije predrasude ministar Jovanović i njegov školski sustav moraju izbiti iz glava njihove djece; cijelo se to Josipovićevo nedemokratsko hrvatsko društvo, koje je 'nespremno prihvatiti legitiman svjetonazor pojedinca i njegova religijska uvjerenja', svelo na jednoga pojedinca, ili eventualno nekoliko njih, koji su takve glasine pustili po školskome hodniku. Taj je pojedinac, tko zna iz kakvih pobuda i motiva, bio dovoljan da se ministar Jovanović pokaže kao ministar prosvjete koji u roditeljima vidi neprijatelje, a ne glavne partnere u odgoju i obrazovanju njihove djece. Hrvatskome Ustavu i brojnim europskim konvencijama unatoč! Diverzija tog nepoznatog počinitelja bila je dovoljna da predsjednik Josipović u hrvatskome društvu prepozna silni 'demokratski deficit' i kolektivnu nespremnost na prihvaćanje svjetonazora i religijskoga uvjerenja ateista Branka Lustiga. No nije li, za Boga miloga, isto to 'nedemokratsko' i 'netolerantno' društvo njega samoga – Ivu Josipovića – na izravnim izborima izabralo za svog predsjednika, premda on s Lustigom dijeli isti ili sličan svjetonazor i religijsko uvjerenje!? I nisu li ti isti ljudi, kojima predsjednik docira o demokraciji i toleranciji, na prošlim parlamentarnim izborima i na druge najistaknutije državne dužnosti doveli ljude istih ili sličnih svjetonazora i religijskih uvjerenja!?

I nezadovoljstvo je demokracija

Sve da su zadarski roditelji i negodovali (a nisu), sve da su kninski roditelji i organizirali bojkot Lustigovog predavanja u svome gradu (a nisu), što bi u takvim potezima bilo nedemokratsko? Koji bi to zakon bio prekršen i koji demokratski uzus pogažen? Nisu li i negodovanje i bojkot, pa makar ponekad bili i neprimjereni, kao legitimne metode izražavanja nečijeg nezadovoljstva, stoljetni pratitelji demokratskih društava svugdje u svijetu? Otkud sad toliki strah ministra Jovanovića od roditelja i predsjednika Josipovića od svojih građana, pa da i u nepostojećem negodovanju i bojkotu vide toliku opasnost? Da se možda ne boje da bi u bližoj budućnosti uistinu mogli nastupiti ne samo mirni bojkoti, nego i nešto manji mirni prosvjedi?

Šteta je ipak što je kninska dvorana bila prazna. I zbog Lustiga, logoraša i velikoga filmskog stvaratelja, no još više zbog Petra Ginza i svih drugih žrtava nacističkoga zla koje nemaju priliku ispričati svoju priču. Žrtve ne zaslužuju da ih se ignorira i da im se uskraćuje komemoracija, a još manje da se njima manipulira. Bilo bi kudikamo vrednije da se u toj dvorani prisjetilo njih i progovorilo o njima. Pa i o onoj spornoj sceni, za koju i sam Lustig priznaje da je neprimjerena, po kojoj kršćani bivaju označeni kao krivci za holokaust. Premda su u tome istome Auschwitzu, zajedno sa Židovima i Romima, živote izgubili i deseci tisuća poljskih katolika i tko zna koliko ruskih pravoslavaca i drugih – vjernika i nevjernika. Moglo se u toj dvorani barem nakratko prisjetiti i dvoje proglašenih katoličkih svetaca – filozofkinje i redovnice Edith Stein i franjevca Maximilijana Kolbea - koji su u tome logoru pogubljeni. Moglo se, ali nije. Ovako nam ostaju tek razočarani Lustig, popljuvani roditelji i razgolićeni političari.