Dočekali smo i bijeli dim Ustavnog suda i sad znamo da Milanović službeno ne smije biti premijer dok ne da ostavku, no teško će se taj dišpetoža praviti da nije u kampanji. Dok on vapi za time da ulicama poteku rijeke pravde, na drugom brdu Plenković i dalje misli da je Rocky. Zašto mislimo da su obojica promašila s izborom glazbe pri ulasku u ring uoči – po svemu sudeći – zadnje runde obračuna?
Zoran Milanović od početka političke karijere, a posebno u posljednjih pet godina, otkad sjedi na Pantovčaku i dio javnosti zabavlja, a dio užasava demonstracijama vlastite erudicije, bio je obilježen glazbenim referencama. Još prije prve premijerske kandidature isfuravao se po intervjuima kao opaki dečko s asfalta Trnja umočen u zvuk jugoslavenskog novog vala. Dio tog mangupskog karaktera u izboru glazbe zadržao je i danas: od EKV-ove 'Zemlje', koju je citirao u inauguracijskom govoru, pa se onda obilato potrudio srušiti 'kuću za svu našu decu', javno vrijeđajući dobar dio onih koji su ga izabrali, sve do 'Rijeka pravde' Jure Stublića i grupe Film, a koje će, kako je uvjeren, poteći kad smijeni Plenkovića i Turudića.
Zato je potpuni misterij zbog čega se, nakon objave najbizarnijeg prevrata u povijesti hrvatske politike, prilikom obraćanja SDP-ovcima na sjednici Glavnog odbora te stranke pozvao na nježni evergrin s kraja pedesetih 'What a Diff'rence a Day Makes' Dinah Washington. Jasno je što je Milanović htio reći: jedan dan dovoljan je da se sve preokrene, bilo da je mislio na dan u kojem je odlučio zaljuljati ustavne temelje države ili na srijedu 17. travnja, kad će ljudi na biralištima imati priliku reći svoje mišljenje o tome. Ipak, nevjerojatno je to da novoprepoznati suverenist Milanović, koji danima i noćima zdvaja kako bi uvalio kajlu HDZ-u, nije vidio lokalnu, hrvatsku referencu koja mu je pred nosom.
Naime od limunade Dinah Washington, jedne od najobrađivanijih pjesama u povijesti, koja je i sama obrada 'Cuando vuelva a tu lado' meksičke kantautorice Marie Grever, daleko jači efekt polučila bi pjesma 'Jedan dan' Dubrovačkih trubadura. Bilo bi to dvostruko zakucavanje: em bi poslao uvjerljiviju i domoljubniju poruku od uvlačenja bezazlenog američkog evergrina u kampanju, em bi HDZ-ovcima udario šamarčinu podsjećanjem da je pjesma Đele Jusića, legendarnog dubrovačkog kantautora i za života neskrivenog HDZ-ovca, kojemu je Plenković čak došao na sprovod, 1968., na vrhuncu ere 'djece cvijeća', na Eurosongu predstavljala – Jugoslaviju.
Zna se tko zna kako do pobjede
Ništa manji problem sa soundtrackom kampanje nema ni Andrej Plenković. HDZ-ov in-house skladatelj Dražen Žanko još od Tuđmanovih vremena kao na traci štancao je stranačke himne: ako imate dovoljno godina, sigurno se sjećate 'Pokrenimo Hrvatsku' u izvedbi Dine Dvornika, a naročito 'HDZ zna', epske krađe 'I Will Survive' Glorije Gaynor u izvedbi Jacquesa Houdeka, savršene metafore ere Ive Sanadera, Fimi medije i kartonskih kutija Štefa Fiolića. Od prakse stranačkih himni nije odustao ni Tomislav Karamarko jer je za podizvođače uzeo klapu Cambi i Franu Perišina, čija je pretenciozna klapska dosada 'Do pobjede' brzo potonula u zaborav, kao, uostalom, i Karamarko.
Dolaskom Plenkovića zavrnuta je pipa za stranačke himne, zadržan je tek format stranačkog in-house pjevača, a iz tog bunara i dalje obilato pije Đani Stipaničev. Sve ostale karte, kune i euri bačeni su u publishing prava za 'Eye of the Tiger', pjesmu američke grupe Survivor, uz koju Plenković i bratija izlaze na pozornicu stranačkih skupova, a narod je dobro zna iz filma 'Rocky 3'. Plenković nije prvi političar koji je koristi u kampanji: 2015. uz nju je na pozornicu izlazio Mike Huckabee, republikanski guverner Arkansasa i svećenik koji je od gitarista Survivora čak dobio tužbu za neovlašteno korištenje te pjesme. Koristila ju je i Nikky Haley, nesuđena Trumpova protukandidatkinja na američkim izborima koja se na samom kraju povukla iz utrke.
Uz argument neoriginalnosti, najveći problem s 'Eye of the Tiger' u Plenkovićevoj kampanji je onaj na koji je, doduše uobičajeno poganim rječnikom, ukazao i Milanović – ne postoje ti politički dosezi koji mogu opravdati pretvaranje premijera s prilično anemičnim javnim imidžom u ni manje ni više nego Rockyja, opakog fajtera u ringu spremnog na sve izazove. U toj situaciji Plenković je komotno mogao posegnuti za nekom podjednako generičkom pjesmom koja bi izbjegla otvaranje po bokovima za Milanovićev napad. Pada nam na pamet, recimo, Queenova 'Another One Bites the Dust', pjesma koja je zapravo trebala završiti u 'Rockyju 3' umjesto 'Eye of the Tiger', no Freddie Mercury je to odbio jer se nije htio stavljati u isti koš s nabildanim Stalloneom. Ona bi daleko bolje dočarala Plenkovićev uspješan izborni niz otkad je preuzeo stranku, a simbolično bi poslala i poruku stranačkim kadrovima koji stoje u redu za fotelje, podsjećajući na premijerovu uspješnu praksu eliminiranja ministara koji zglajzaju na političkom putu.
Možda smo previše očekivali nakon Milanovićeva antologijskog poteza s 'Lijepom našom' Josipe Lisac na inauguraciji, Jandrokovićeva recitiranja stihova Vojka V i plesa u noćnom klubu ili nedavnog Plenkovićeva reperskog microphone checka na tiskovnoj konferenciji. Ipak, ako je suditi po prvim tonovima s dvaju brda, glazba će u aktualnoj kampanji biti generička, neoriginalna, amorfna masa iz stock kataloga. Nadamo se da će se, u duhu aktualnih političkih potresa, do 17. travnja nešto promijeniti jer u suprotnom najveći glazbeni inovator među hrvatskim političarima ostaje – pobogu – Ivo Josipović.
