Tako bi po svoj prilici rekao tata rock’n’rolla, Chuck Berry, da je kojim slučajem u prilici nazočiti štokholmskoj izložbi djela Hilme af Klint. Apstrakcija? Smrt figuracije? Nadrealizam? Ova zaboravljena genijalna švedska slikarica s konca 19. i početka 20. stoljeća intuitivno ih je otkrila prije nego što su postali opća mjesta povijesti umjetnosti.
Prije mjesec dana u Modernom muzeju u Stockholmu otvorena je izložba svijetu gotovo nepoznate švedske slikarice Hilme af Klint, pod egidom 'Pionir apstrakcije'. Ovo je prva velika izložba slikarice koja je rođena prije sto pedeset godina (1862) i čiji veliki opus od oko tisuću slika i crteža otvara mnoga pitanja – od toga treba li zbog nje revidirati povijest umjetnosti, pa do pitanja što je značilo biti žena - slikarica apstrakcije na samom početku 20. stoljeća.
Švedska je u pravima žena bila i tada vrlo napredna. Tako su, primjerice, već od 1864. Šveđanke mogle ravnopravno studirati na Akademiji za umjetnost, a na ostalim fakultetima od 1870. godine. Usporedimo to s Austrougarskom monarhijom, gdje su tek od 1878. žene mogle slušati predavanja ali ne kao redovite studentice, nego kao gošće. U obitelji pomorskog kapetana af Klint odmah su prepoznali slikarski talent jedne od petoro njihove djece i tako je Hilma upisala Akademiju za umjetnost. U to vrijeme bila je ipak samo jedna od svega nekoliko studentica, a od njih se sigurno nisu očekivali radikalni prelomi u slikarstvu. Smatralo se da žene mogu biti reproduktivke, ali ne mogu stvoriti originalna umjetnička djela. Hilma se nakon pet godina studija specijalizirala za portrete i pejsaže, od kojih je živjela i koje je izlagala.
Ali nije stala na tome.
Kunsthistoričari, tražite ženu!
Da bi se dobila predodžba koliko su njeni radovi bili drugačiji od onoga što je učila na Akademiji, treba uživo vidjeti njezine slike. Odmah na ulazu u izložbu, na lijevoj strani muzejskog zida postavljeno je deset Hilminih najvećih slika. Imamo li na umu da su naslikane 1907., ostajemo zapanjeni prije svega dimenzijama: 3,28 x 2,4 metra. Tako velike slike početkom 20 stoljeća nije radio nitko. Drugo što fascinira jest činjenica da se radi o apstrakcijama. Nisu to geometrijske apstrakcije – iako ima i takvih – već cvjetne forme svijetlih, pastelnih boja. Vršnjakinja Vasilija Kandinskog i Pieta Mondriana, njezino apstraktno slikarstvo izgleda da ipak prethodi njihovom. Kazimir Maljevič, koji je od Hilme mlađi 15 godina, slika svoj Crni kvadrat tek 1915. godine. Povodom njene izložbe u Londonu 2006., kritičar ‘The Guardiana’ piše: 'Kao da je af Klint anticipirala poteze koje Matisse nije povukao do 1908. Slikala je kvadratne jednobojne akvarele 1916. Risala je automatske crteže decenijama prije nadrealista. Čini se kao da je utjecala na slikare poput Alfreda Jensena i Arthura Dovea, kao i na rani neoekspresionizam iz 80-tih i apstraktne slikare poput Beatriz Milhazes i Elizabeth Murray.'
Mystery lady
Hilmino je slikarstvo moderno - no, je li doista revolucionarno? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, treba se vratiti njenoj životnoj priči. Prije svega, u svom je testamentu ( umrla je 1944. godine) napisala da se njezine slike ne smiju izlagati sljedećih dvadeset godina! Čemu ova tajanstvenost? Ustvari, prvi puta su njene slike izložene tek nedavno, početkom 21. stoljeća, dočim je ova izložba u Stockholmu najveća do sada, sa nekih 260 slika. Gdje su do sada bile njene slike, pogotovo obzirom na činjenicu da prethode ili su paralelne očevima avangarde? Je li uopće moguće otkriće nekog važnog umjetnika/umjetnice čiji su radovi desetljećima ležali na kakvom tavanu ili u podrumu? Izgleda da je to upravo Hilmin slučaj. U testamentu je napomenula da njene slike, ako bi se prerano izložile, 'ne bi bile shvaćene'. Čini se da je na neki način bila svjesna da apstraktno slikarstvo jedne žene ne bi bilo dobro primljeno . Podsjetimo se da su ruske avangardne slikarice Natalija Gončareva, Ljubov Popova i Aleksandra Ekster mlađe od nje cijelu jednu generaciju.
No u njenom životu i slikarstvu postoji još jedan ključan element, koji je određuje i nakon smrti. Još kao dijete smatrali su je vidovitom (zanimljivo je da je na jednoj slici iz 1932 predvidjela drugi svjetski rat i napad na Veliku Britaniju). Kada joj je u mladosti umrla sestra, okrenula se potrazi za duhovnim svijetom. Ne religiji, nego okultnom. U tome joj je duhovni brat bio Kandinski. Tada je u modi bila teozofija Madame Blavatsky, a kasnije antropozofija Rudolfa Steinera, s kojim se i susrela. Sudeći po brojnim zapisima koje je ostavila, Hilma je vjerovala u stvarnost koja prevazilazi iskustveno, te u postojanje spiritualnih bića. U tom smislu bi se moglo reći da je, premda izolirana od evropske avangarde, ipak stvarala pod utjecajem duha vremena.
Hilma af Klint u svojim bilješkama opisuje kako joj se u jednom trenu javio duh po imenu Ananda, koji je upravljao njenim cjelokupnim stvaralaštvom sve do njene smrti. Taj je duh određivao ne samo teme kojime će se baviti (postanak svijeta, kaos, religije…) nego i oblike i boje. Sve je to, naime, u spiritualnom svijetu imalo vrlo određenu simboliku i ezoterično značenje. Nije poznato je li to spiritualno biće možda bilo tek drugo ime za njezin umjetnički alter-ego. Niti znamo da li se Hilma af Klint okrenula duhovnom upravo stoga jer joj je kao ženi bilo teško izdržati pritisak sredine u kojoj je živjela i u kojoj je bila prihvaćena kao profesionalna slikarica samo pod uvjetom da slika pejsaže i portrete.
U simbolizmu njenih slika susrećemo moguće tumačenje zašto je njeno slikarstvo ostalo do sada zapostavljeno – kao i zašto je odbijala izlagati, pretpostavljajući da neće biti shvaćena. Uprkos njenoj ranoj avangardnosti, neki kritičari smatraju da se njezin ‘tajni’ opus doima kao da je njezino slikarstvo prvenstveno u službi vjere u okultno: 'Čak i njene najapstraktnije slike su dijagrami i apstrahiranje ideja', piše The Guardian. Njihov teški simbolizam svodi slikarstvo na ilustracije, a s time se kritičari i povijesničari umjetnosti očigledno ne mogu pomiriti.
Sudeći po reakcijama svjetskih medija i struke, čini se da Hilma af Klint tek sada doživljava zasluženu pažnju i afirmaciju. Stoga će biti zanimljivo vidjeti hoće li ova gotovo zaboravljena, a ipak, u svjetskim razmjerima, rana avangardistica prisiliti stručnjake da revidiraju povijest i uvrste je u velikane rane apstrakcije koji su, treba li uopće napomenuti, odreda sami muškarci.
Postoji i dodatna, posve praktična poteškoća oko vrednovanja Hilminih djela. Ne samo da nisu izlagana, nego se nikada nisu pojavila na tržištu umjetnina, jer su u vlasništvu fondacije koja ih ne prodaje. Drugim riječima, slike Hilme af Klint nemaju cijenu pa njena djela i njezina ličnost nastavljaju zbunjivati stručnjake i sedamdeset godina nakon njezine smrti. Publika, međutim, hrli na izložbu i ne prestaje se diviti ovoj izuzetnoj ženi i slikarici izvučenoj iz zaborava.
