Prva je polovica devedesetih, rat je u Bosni, traje neko od onih nejasnih, kilavih primirja između HVO-a i Armije BiH. Šestorica Hrvata presvuku se u uniforme bošnjačke vojske, s namjerom da se pod okriljem noći prebace na suprotnu stranu linije razdvajanja i pronjuškaju malo što se tamo sprema. Pojma pritom nemaju da se i tamo preko priprema navlas identična akcija: šestorica Bošnjaka odijevaju odore s oznakama HVO-a s nakanom da se iste te noći prebace na hrvatsku stranu bojišnice i snime stanje iza neprijateljskih redova. I taman kad se obje grupe prebace na protivničku stranu, Hrvati na bošnjačku a Bošnjaci na hrvatsku, kraj nekoga groblja, začuju sumnjive zvuke iza leđa, zaklone se i upere puške jedni prema drugima. Lica se u mrkloj noći ne razaznaju, ali vidljive su oznake na ramenima. I kako sad da jedni ili drugi zapucaju na 'svoje'? Kako da im dovikivanjem objasne da su 'naši', premda nose neprijateljske uniforme i na protivničkoj su strani fronte?

Tako otprilike, prepričan u najgrubljim crtama, započinje temeljni zaplet knjige 'Jebo sad hiljadu dinara', po mnogima najboljeg suvremenog antiratnog romana na ovim prostorima. Više od desetljeća po premijernom objavljivanju u Hrvatskoj (i nekoliko reizdanja) nedavno je izišao i u Srbiji, a njegov autor, Boris Dežulović, dao je tom prigodom i nekoliko intervjua tamošnjim medijima.

U jednome od njih pitalo ga je – kao Splićanina koji je svojedobno bio na višegodišnjem privremenom radu u Beogradu – kako danas doživljava glavni grad Srbije, što mu se čini? A Dežulović, čovjek kojemu su još s prvim dječjim cjepivom ubrizgali čip za nepogrešivo prepoznavanje apsurda, raskrinkavanje prividnih paradoksa i ismijavanje gluposti, odgovorio je iskreno ono što vidi i ono što o tome misli.

Nadigla se odmah na njega i kuka i motika (sažetak prvog čina prepričao vam je ovdje neki dan kolega Damir Petranović) svih koji su se osjetili prozvanima za pokasabljivanje i lopovsko potemkiniziranje jednoga, nekada davno, zbilja važnoga grada. Najglasnije su zarežali likovi nedorasli ičemu iznad pojasa na Vučićevim hlačama, bezglavo srnuvši u minsko polje vlastitih besmislica. Prijatelju Bori preostalo je samo da se smješka i iznova, sad jednostavnijim linijama, crta budalama kolike su budale i zašto.

Neosporna je činjenica da o današnjem Beogradu i Srbiji javno govore i brojni tamošnji novinari, umjetnici i intelektualci, često i daleko gorčim riječima od Dežulovićevih. No vučićevcima je s njima lako – u samo nekoliko dana svojim ih lažima i uvredama nadglasa političko-kriminalno-medijski polusvijet i sve se učas pretvori u bezukusnu kašu, začinjenu prstohvatom dopola uvijene prijetnje (trenutno im je u modi neologizam 'autošovinista'), nad kojom preostala normalna čeljad može tek slijegati ramenima. Sve dok nekome drugom ne prekipi, a onda opet ispočetka. S Dežulovićem, međutim, budale imaju problem na kakav nisu navikli, pa sad njima preostaje da sliježu ramenima, kad nisu uspjeli postići niša nazvavši ga ustašom (ej, Dežulovića!) i turajući mu, kao Splićaninu, pod nos (ej, od svih baš njemu!) ratne zločine u Lori. I nisu se, siroti, u tom verbalnom koprcanju i batrganju dosjetili ničeg mudrijeg od pokušaja da u svoju samoubilačku 'polemiku' uvuku i – Viktora Ivančića! Netko se na Facebooku zapitao: imaju li te budale ikoga tko ih voli, pa da im objasni u što se upuštaju?!

Prije petnaestak godina, kad sam nakon skoro četvrt stoljeća (a bio sam neko vrijeme i čvrsto uvjeren da ne želim nikad više otići!) ponovo došao u Beograd, zbunio me osjećaj ugode na kraju trodnevnog boravka. Doputovao sam s priličnom dozom podozrivosti i rezerviranosti a odlazim, evo, sasvim dobre volje, čak i pomalo žalostan što ne mogu ostati još koji dan. Kad sam taj dojam, pred oproštaj, ispričao urednici i nakladnici srpskog izdanja mojeg prvog romana, upozorila me: 'Ne zanosi se previše. Kao prvo, imaj na umu da Beograd nije isto što i Srbija. A kao drugo, mi nismo isto što i Beograd. Mi smo ljudi koji te cijene, koji vole kako pišeš i koji vode računa da ne naletiš na kakvu budalu'. Nastavio sam potom odlaziti poslom u Beograd, jednom do dvaput na godinu, i uvijek su tu bili ti neki 'mi', i poznati i nepoznati, stari i novi, redom dragi, pristojni, pametni ljudi i redom nemoćni u pokušajima da spriječe sunovraćivanje i pokasabljivanje svoga grada za račun nezasitnih mediokriteta i vlastohlepnih sjecikesa.

Isti takvi 'mi' čuvaju mi mentalno zdravlje, od istih takvih, i u mome Splitu, kamo sam doselio prije točno 27 godina; isti takvi 'mi' čekaju me i u mojem rodnom Zagrebu i u svakom gradu kamo dođem. Da nema tih mojih nemoćnih gomilica, odavna već ne bi bilo ni mene, barem ne među duševno zdravima.