Srpanj 2023. Hrvatska upravo obilježava desetogodišnjicu članstva u Europskoj uniji te joj gospodarstvo napokon raste godišnjim stopama od pet posto. Od prošle godine sve je manje iseljenih u bogatije države Unije, a Vlada očekuje da će njezina razvojna politika održati preokrenute trendove u zaustavljanju pada nataliteta i depopulaciji pojedinih dijelova zemlje, poglavito Slavonije i Like. Raste industrijska proizvodnja, sve je veća pokrivenost uvoza izvozom, a domaće i strane investicije donose nova radna mjesta. Nezaposlenih je prvi put manje od stotinu tisuća zahvaljujući i rekordnoj turističkoj sezoni koja se produžuje i u jesenskim mjesecima zbog novih hotelskih kapaciteta i ponude.

Zemlja je i na vanjskopolitičkom planu prepoznata kao pokretač više uspjelih diplomatskih inicijativa u susjedstvu i na kontinentu. Stanje prava čovjeka, gospodarskih sloboda i obrazovne razine mladih bilježi stalan napredak. S ovakvim rezultatima Vlada premijera Davora Bernardića mirno dočekuje sljedeću izbornu godinu, a prilike u zemlji idu, prema ispitivanjima javnog mnijenja, u korist i godinama najpopularnijem političaru u Hrvatskoj, predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću, kojemu se uz predsjednika Vlade polako približava i zagrebački gradonačelnik Gordan Maras. Čini se da najjača oporbena stranka HDZ hitno mora promijeniti svoje čelne ljude i komunikaciju s javnošću ne želi li dogodine ponovno izgubiti izbore za Hrvatski sabor. Jer – SDP prvi put ima priliku ostati na vlasti nakon prethodne izborne pobjede.

Nije problem javna podrška stranci

Iz današnje perspektive ovakav razvoj političkih događaja u Hrvatskoj sve više djeluje ne kao znanstvena fantastika, nego kao parodija za političku stranku koja trenutačno čini sve na vlastitom pretvaranju u parodiju baveći se sama sobom. Osobito kada njezin aktualni, a u dijelu vodstva i članstva osporavani predsjednik Davor Bernardić mirno izjavljuje da će biti sljedeći premijer argumentirajući to svojim znanjem, hrabrošću i odgovornošću. Problem je to što u političkom kontekstu nema ni jedno, ni drugo, ni treće, a za sam je SDP još veći problem to što ni njegovi oponenti nemaju elementarne političke darovitosti za posao kojim se bave ili bi se očajnički željeli baviti. Stranka je danas postala bojnim poljem u kojem se sukobljavaju politički nesposobni iza kojih je niz izbornih poraza i – politički nesposobni koje takav niz tek čeka na nacionalnoj razini. Za hrvatsku je pak politiku i društvo najgore to što je možda prvi put od početka 90-ih ostala bez koliko-toliko relevantne oporbe, i to uz ne osobito popularnu vlast. Znamo li da hrvatsku oporbu danas čine SDP, Živi zid i Most nezavisnih lista, Andrej Plenković na čelu Vlade i HDZ-a, unatoč svim svojim problemima, može mirno dočekati sljedeće izbore ne porazi li pritom sam sebe.

U iščekivanju 'drugarskog' pisma dijela SDP-ova vodstva i članstva kojim se zahtijeva odlazak Davora Bernardića s čelnog mjesta stranke, razlozi kojima Bernardićevi oponenti opravdavaju svoj zahtjev te protuargumenti samog Bernardića i onih koji ga podržavaju potvrđuju da je zapravo najveći dio stranke posve dezorijentiran glede uzroka vlastite neuvjerljivosti u političkom životu zemlje. Davor Bernardić kao predsjednik SDP-a nije najveći problem stranke nego samo najviše pozicioniran. Cijela je stranka ovako i vođena i osporavana problem sam po sebi. Bez pravih kadrova, sadržaja i komunikacije s građanima. Dakle, trokuta koji svojim stranicama i povezanošću jamči da se o stranci razmišlja te da ju se vodi profesionalno i odgovorno. I prema sredini u kojoj djeluje, i prema članstvu i biračima koji je podržavaju. Nije problem ni postotak podrške stranci u ispitivanjima javnog mnijenja jer je taj postotak u pojedinim razdobljima bio i lošiji. Primjerice u jesen 2014., kada je stranku i Vladu vodio Zoran Milanović, ne uspijevajući kapitalizirati činjenicu da je SDP na vlasti. Ili krajem 2006., kada su oporbeni SDP pod vodstvom Ivice Račana čekali još jedni neizvjesni parlamentarni izbori nakon gubitka vlasti 2003. pred naletom HDZ-a.

No nije HDZ kriv što je SDP izgubio doslovce sve izbore na nacionalnoj razini svaki put kada je bio na vlasti. Stranka je poražena i na izborima 2003., kada je premijer bio Ivica Račan, i 2015., kada je premijer bio Zoran Milanović. I dok je Račan svom nasljedniku ostavio barem ozbiljnost i pristojnost kao karakteristiku SDP-a, Bernardić je od Milanovića preuzeo bezidejnu organizaciju koja je na kraju izgubila izbore 2016. zbog vrijeđanja nečije majke. Izbore je 2015. izgubio i Ivo Josipović koji je 2010. postao predsjednikom Republike kao član i kandidat SDP-a, a stranka je dvije godine zaredom gledala u leđa HDZ-u i na europskim izborima, dok je Vladu vodio Zoran Milanović.

Davor Bernardić zasad nema takvo iskustvo, ali ima iskustvo gubitka vlasti u Zagrebu 2013., kada je SDP u zagrebačkoj Skupštini prvi put nakon 2000. prešao u oporbu, a njegov gradonačelnički kandidat, aktualni potpredsjednik SDP-a i Bernardićev podržavatelj Rajko Ostojić glatko izgubio izborni dvoboj s Milanom Bandićem. S Bernardićevim naslijeđem vođenja zagrebačkog SDP-a od 2010. stranka je još gore prošla na lanjskim lokalnim izborima u glavnom gradu. Pritom je teško zamisliti da će je u Zagrebu osnažiti novi predsjednik gradskog SDP-a Gordan Maras. Dovoljno se sjetiti njegova poslovnog vođenja stranke i Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasice te rada kao ministra poduzetništva i obrta.

Utrka kroničnih izbornih gubitnika

Ako je drugi potpredsjednik SDP-a i Bernardićev kritičar Peđa Grbin alternativa sadašnjem predsjedniku stranke, onda se dovoljno sjetiti Grbinovih stručnih i komunikacijskih dometa prigodom nesnalaženja u ustavnopravnim pitanjima u vrijeme kampanje za referendum o ustavnoj definiciji braka te dosljednosti i razine pribranosti pri pjevanju pjesama, ideološki valjda bliskog, Marka Perkovića Thompsona. Očito bi Peđa Grbin tako pjevao i u pulskoj Areni kada bi Thompson kojim slučajem u njoj mogao nastupiti. Jedini je preduvjet da pulskim gradonačelnikom postane Grbin, ali je on te izbore glatko izgubio 2013.

Tako se danas za ostanak ili dolazak na čelo SDP-a bore političari koje se u javnosti percipira kao kronične izborne gubitnike. SDP je od 1990. do danas pobjeđivao na nacionalnim izborima samo onda kada bi mu HDZ neodrživom količinom vlastitih skandala i promašaja asfaltirao autoput do vlasti. I kad je čelništvo SDP-a racionalno prilagođavalo vlastiti program i mogućnosti danim političkim i koalicijskim okolnostima. No nakon toga bi SDP redovito gubio vlast jer niti je radio na artikuliranju i promicanju vrijednosti unutar hrvatskog tranzicijskog društva zadržavajući svoje birače, niti se dobitnom kombinacijom rada, upornosti i hrabrosti suprotstavljao političkim suparnicima. Umjesto da stranka bude glavni igrač, uvijek je djelovala kao rezerva s klupe, što zbog bojazni od komunističkog naslijeđa, što zbog stalnog nedostatka takta i vizije sredine u kojoj djeluje.

Zato je jedini izlaz SDP-a iz sadašnje banalizacije, koju političko ponašanje Davora Bernardića, ali i njegovih oponenata, dodatno ističe, ono što su primjerice napravili britanski laburisti u 90-ima. Novi početak na svim razinama. Inače, SDP do daljnjeg ostaje kraticom za 'sigurno do poraza'.