Mi domoroci iz provincije moramo dobro pazit kad nam ističe pasoš, inače prijeti opasnost da zauvijek u provinciji ostanemo. Jer ukoliko nam žurno zatreba putovnica, a istoj je prošao rok, možemo ili čekat mjesec dana ili je napraviti u Zagrebu – za samo nekoliko sati. Za nekog iz Dubrovnika, Pule, Vukovara ili s Visa to znači najmanje jedan radni dan putovanja i pola mjesečne plaće potrošene na benzin i cestarinu. Pa te, naposljetku, žurni pasoš umjesto 600 dođe barem 2000 kuna.

Ali koga boli đon, ono što bi u suvisloj zemlji bio skandal, u nesuvisloj nema šanse ni postati pitanje: za čije babe zdravlje nije moguće hitno napraviti pasoš i u ostalim gradovima? Pa, eto, ni ne pitam, samo primjećujem.

Savjetnik Mačak i ja trebali smo taj pasoš skuplji od dijamantnog prstena zbog širenja ljubavi i izvan granica Hrvatske, pa smo spakovali stvari i prosuli lovu na stol, ali kako god okreneš, ispalo je da imamo za autocestu i benzin otprilike negdje do odmorišta Jadova.

Zato smo iz Ureda za izgubljene stvari izvukli staru cestu, tankali do vrha, a ako sporije voziš, puno manje trošiš, i krenuli tom zaboravljenom trakom paralelne stvarnosti iz Splita prema Zagrebu.

Razdragano sam toptala nožicama po gasu i kvačilu jer otkako se ne vozim starom cestom, od putovanja mi je, ipak, preostao samo put.

Neka jedu mobitele!

Kroz prozor automobila, izlazeći iz grada, pratili smo kako se ekipa tuče oko porcija graha ili njoka s gulašom.

'Manijaci', rekao je Savjetnik Mačak.

'Ne bih bila tako radikalna. Uvijek se besplatno jelo, za svaku feštu, plus još za ribarske i lovačke večeri, pa se nešto ne sjećam da se itko tukao ili naguravao. Prije bih rekla da je ovo dokaz bijede.'

'Da, u pravu si, jako lajkam jako siromašne ljude. Al treba razmišljat konstruktivno: trebali bi, kao što je preporučio prvi potpredsjednik, manje pričat na mobitel, pa bi imali za grah i za struju da ga skuhaju.'

'Ili: ako nemaju za grah, neka jedu mobitele. A ako nemaju svoj mobitel, nek pojedu susjedov ili od šogorice', zaključila sam i krenuli smo dalje, magistralom, ni ne sluteći što nas vreba već iza prve okuke s janjcem na ražnju.

Između Muća i Prgometa naletimo na neko mjesto, predivan bijeli gradić, u kojem je slovo ć najmekše, a kamen najtvrđi na svijetu. Vozili smo dovoljno sporo da vidimo kako su se u tom mjestu pored velikog kamenoloma sukobili policija i 'lijeni' radnici koji su isklesali taj predivni gradić. Bilo mi je čudno otkud sad Pučišća ovdje na magistrali, umjesto na Braču, ali u paralelnoj stvarnosti, na paralelnoj cesti, i to se zna dogodit.

'Nije ovo u redu', rekla sam.

'Vjerojatno nije, al idemo dalje', rekao je Savjetnik Mačak. 'Jako lajkam radnike, al znaš kako je, nemamo se sad vremena udubljivati u to.'

Vozili smo dalje. Proljeće je ludovalo u punom cvatu, pa su i ona porušena naselja zaboravljena i od boga i od ljudi izgledala manje zlokobno u toj prirodnoj raskoši.

Kad li, najednom, ugledamo obitelj Roma ograđenih žicom. To su ih ogradili seljaci iz Škabrnje koji su ih odlučili potjerati, jer, eto, zadnjih nekoliko stoljeća baš nešto ne vole Cigane. Sličilo je na logor ili, u optimističnijoj verziji, na zoološki vrt.

'Jako lajkam ove Rome, baš mi ih je nekako žao, a ovi seljaci su baš grozni rasisti, ali daj, pliz, vozi dalje, nemamo se sad vremena udubljivat u to. To država mora riješit, imamo mi i svojih problema preko glave', rekao je uvijek pragmatičan Savjetnik Mačak.

Zaklao vuk novce

Nisam se još sabrala od prethodne scene kad na livadi pred kućicom ugledamo neke ljude koji žale za svojim stadom zaklanih ovaca.

'Što se dogodilo, ljudi?', viknuli smo kroz prozor.

'Evo, vuk nam je zaklao novce, hoću reći ovce. Država ne želi dati odštetu, kažu da je to bio pas, medo, lisica, jež ili lasica, a moguće da su se ovčice i međusobno poklale.'

'Jako lajkam ove zaklane janjce, hoću reći užasnut sam prizorom, ali ako vas država želi zajebat, mi tu ne možemo pomoći, vidite da i nas zajebava, inače se ne bi vozili u Zagreb po pasoš!', rekao im je Savjetnik Mačak.

Na sljedećoj smo dionici ugledali Dalmatinu. Išla je paralelno s nama, po istom pravcu, iako se po definiciji nikad nećemo sresti. Po Dalmatini su se uglavnom vozili stranci i političari. Prvi su automatski navođeni na autoput, možda da ne vide kroz kakvu zemlju prolaze, a drugi jer nema ničega što bi ih između točke A i točke B, izvan te aseptične stvarnosti, politike očišćene od života, istinski zanimalo.

'Vidiš', rekao je Savjetnik Mačak, 'ovo su ti dvije Hrvatske. Ona koja se vozi po autocesti ne vjeruje ovima na staroj cesti da nemaju novaca za benzin i cestarinu'.

'Postoji i treća Hrvatska', rekla sam Savjetniku Mačku.

'Koja je to?'

'To je ona koja nikamo ne ide, koja stoji na mjestu i pokraj koje se nismo htjeli zaustavit.'

Što nam je reklo i proreklo Vrelo političke mudrosti

Kako na magistrali već dugo nije bilo ni pumpe ni kakvog Macole, gdje bi se mogli okrijepiti, Mačak i ja stanemo u nedođiju pokraj jednog vrutka ni ne sluteći da je taj vrutak Vrelo političke mudrosti.

Pisalo je: NE MOKRI U MENE I NE BLJUJ. UBACI NOVČIĆ I ODGOVORIT ĆU TI NA POLITIČKO PITANJE.

'Kakvo rješenje predlažeš?', pitala sam Vrelo političke mudrosti. 'Revoluciju?'

Vrelo političke mudrosti odgovori:
'Za revoluciju, pogotovo onu nenasilnu, treba imat ljude koji vjeruju u nju. Kako se borit za nekog tko to ne želi!? Trebala bi nam jedna temeljita evolucija prije nego što svi socijalno obespravljeni, bijedni i osiromašeni ne shvate da su u istom košu sa svojim također obespravljenim imaginarnim 'neprijateljima': Ciganima, gejevima i ostalima. Dok ne lociraju one prema kojima ima razloga, smisla i potrebe usmjeriti svoj bijes - prave neprijatelje, gulikože. One kojima je svaki sistem dosad išao na ruku, koji su u korumpiranoj državi zaštićeni kapitalom i koji su vas (katkad i s vašim blagoslovom) upropastili. Narod je brižljivo odgajan od školskih klupa, preko Crkve i politike, da bude upravo takav kakav jest, ali narod ne možeš ni raspustiti ni otpustiti. Kao da se itko ikad trudio da bude drugačije.'

'Pa kad će se to dogodit, ta evolucija?', pitala sam.

A Vrelo političke mudrosti prozbori:
'Pa čim postanemo država koja štiti svoje građane od lihvarskih kredita. Koja štiti javni prostor i javno dobro od tajkunske pohote. U kojoj se posao dobiva zbog sposobnosti, a ne preko veze. U kojoj se policija i sudstvo konačno bave onima koji su odavno upropastili i Kamensko i Jadrankamen i ostale firme. U kojoj Crkva ne poziva na mržnju i nasilje i u kojoj sloboda medija nije samo deklarativna. Država koja uzima novac od onih koji su i nju i nas pokrali, a ne od građana koji su počeli rasprodavat: auto za brašno, zlatninu za rižu i stan za krumpire. Država koja, nakon što je prodala tvornice i banke, neće prodat jedino što joj je ostalo - prirodna bogatstva, kulturnu baštinu… Takva država, koja ne podržava i ne prešućuje kriminal, ima legitimitet i autoritet pozvati na red krvožedne tikvane koji na stadionima pozdravljaju fašizam, koji seksualne manjine kamenuju, a nacionalne ograđuju žicom.'

'Pa to se nikada neće dogodit!'

Vrelo političke mudrosti zagrmi:
'Morat će, inače ste gotovi, svi zajedno! Nego, kad već idete u Zagreb, imam jednu gratis poruku i za Vladu RH. Oni ovamo baš nešto i ne zalaze.'

'O čemu se radi?', upitamo, ne bez znatiželje.

A Vrelo političke mudrosti opet odgovori, pomalo mistično, pomalo poetski, citatom Brechta: 'Poručite im: čak i na basnoslovnoj Atlantidi, u noći dok ju je gutalo more, derali su se i zvali davljenici svoje robove.'

'Logično, robove, ne bogove, zvali su na Atlantidi da ih spase', komentirao je Savjetnik Mačak nešto kasnije, kad smo već bili na cesti.

'Tko zna', rekla sam dok je naš automobil uplovljavao u Zagreb, 'možda bi robovi spasili i njih i Atlantidu da nisu bili zarobljeni, da njima prvima, već odavno, nije voda prešla preko glave'.