Holokaust je zločin kakav se nikada ranije nije dogodio, koji je poseban zbog svoje sustavnosti. Prisjećanje na njega nije samo zbog onih koji su stradali ili tek opomena zbog onoga što se dogodilo, prisjećanje treba biti i zbog nas danas
Američki je predsjednik Franklin D. Roosevelt najizravnije, bez ostavljanja mogućnosti različitih interpretacija, 24. ožujka 1944. poručio javnosti da se: '…jedan od najcrnjih zločina ukupne povijesti, koji su započeli nacisti u vrijeme mira, ali su ga umnožili stotinama puta u vrijeme rata, cjelovito, sustavno ubijanje Židova Europe događa jednakim intenzitetom, stalno' i dalje. Govor je potaknula promjena vlasti u Mađarskoj, svrgnuće admirala Hortyja i uspostava vlasti Strelastih križeva, mađarske nacističke stranke. Bio je to rijetko besmislen potez u političkoj povijesti, u trenutku kada su sovjetske jedinice ulazile u Debrecen. Ali i tada, jedna od glavnih briga nacista bilo je rasno pitanje. Adolf Eichmann dobio je zadaćuorganizirati u Budimpešti likvidaciju dotad uglavnom nedirnutih 750.000 Židova. Prijedlozi da se Auschwitz, najveća od nacističkih tvornica smrti u koju su uglavnom upućivani i mađarski Židovi, bombardira došli su na stol Winstona Churchilla i američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta. 'Nema dvojbe da je ovo vjerojatno najveći i najužasniji zločin ikada počinjen u cijeloj povijesti svijeta, učinjen znanstvenom mašinerijom nominalno civiliziranih ljudi u ime velike države i jedne od najvećih nacija Europe', govorio je britanski premijer. Auschwitz nije bombardiran, mada su mnogi smatrali da se tvornice smrti trebaju zaustaviti, da se treba poslati poruka prije no se rat završi. Prevladali su vojni argumenti, osjećaj američkog predsjednika da će ga optužiti da je i sam ubijao Židove. Auschwitz je oslobođen tek 27. siječnja 1945, kada su u logor ušle jedinice Crvene armije. Taj se dan od 2005. odlukom UN-a obilježava kao Svjetski dan sjećanja na žrtve holokausta. Holokaust je vrijeme od 12 godina nacističkog progona i ubijanja Židova. Usporedo se koristi hebrejski termin Šoa (Shoah).
Prvi bojkot židovskih trgovina u Njemačkoj organiziran je 1. travnja 1933, svega nekoliko tjedana nakon što je Hitler preuzeo kancelarsko mjesto. Iste godine u Nürnbergu Židovima je zabranjeno kupati se na javnim plažama i bazenima s ostalim Nijemcima. Dvije tisuće i šesto liječnika Židova godinu dana kasnije otpušteno je s radnih mjesta. Dotad je Njemačku već napustilo 40 tisuća Židova koji su osjećali da se događa nešto strašno u zemlji koju su svi jedva dva desetljeća ranije branili u Prvom svjetskom ratu. Onima koji su 'rasno' bili drukčiji postalo je strašno, svakoga dana sve gore. Potom je došla Kristalna noć 1938, pa konferencijom na Wannseeu 1942. i početak sustavnog istrebljenja, Endlösunga. Dotad se ubijalo 'obično', oružjem. Šokovi i more koje su njemački vojnici imali zbog masovnih ubojstava žena, djece, ne-vojnika, ubrzali su industrijalizaciju ubijanja.
Prije no što je započela masovna likvidacija europskih Židova, nacistička Njemačka već je provodila program eutanazije nad bolesnima, mentalno hendikepiranima, epileptičarima, građanima koji su mogli biti i 'arijevci'. Aktion T-4, program nazvan prema berlinskoj vili u Tiergartenstrasse 4, trebao je očistiti bolničke krevete da bi se oslobodila mjesta za očekivane ranjenike iz planiranih ratnih pohoda. Bolesni su po takvom tumačenju samo zauzimali mjesta i sredstva zdravima, pa ih je trebalo likvidirati. Prvo se držalo da bi se mogla inscenirati masovna stradavanja u autobusnim i željezničkim nesrećama. Potom je odlučeno da se iskoristi plin pa izrade specijalni tuševi. Ideja je kasnije korištena za ubijanje Židova. Leševi su paljeni u pećima koje su konstruirali obični inženjeri, koji su dolazili u logore, baš kao što su obični bili i oni koji su živjeli uz logore, vojnici koji su slali pisma kućama. O holokaustu su svi uglavnom znali sve. Reakcije nije bilo.
Hrvatska transformacija
Hrvatska u odnosu prema stradanju Židova, kao i toliko drugih slučajeva iz prošlosti, u najboljem slučaju ima miješan rezultat. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih Hitlerovih saveznica kao što je bila Bugarska, stradalo je oko 80 posto cjelokupne zajednice, gotovo svi Romi. Bilo je i mnogo Židova u partizanima i snažnoj antifašističkoj vojsci. Danas se posve sigurno ne događa ono što je devedesetih bilo normalno. Danas se u udžbenicima povijesti daje uglavnom zaslužena pozornost stradavanju svih tijekom Drugog svjetskog rata. U prvom udžbeniku povijesti u suverenoj Hrvatskoj 1992. ustaški je teror bio opisan na pola stranice teksta, od kojih je jedna rečenica – jedna rečenica – spominjala stradavanje 'Srba, Židova i Roma'. Danas se posve normalno u udarnom terminu na nacionalnoj televiziji može prikazati i u središnjem Dnevniku najaviti Bulajićeva 'Neretva', iako je još devedesetih godina prikazivanje toga filma na internoj projekciji na Filozofskom fakultetu nakon tribine o antifašizmu bilo zabranjeno. I cvijeće koje je postavljeno ispod ploče s imenima stradalih tijekom fašističkog terora bilo je odmah uklonjeno.
Holokaust je zločin kakav se nikada ranije nije dogodio, koji je poseban zbog svoje sustavnosti. Prisjećanje na njega nije samo zbog onih koji su stradali ili tek opomena zbog onoga što se dogodilo, prisjećanje treba biti i zbog nas danas. Holokaust nisu počinili 'neobični' ljudi, još manje je onih koji bi se mogli opisati kao 'zli' promatralo što se događa s njihovim susjedima. Prisjećanje na Shoah trebalo bi biti poticaj za vlastito preispitivanje, kritičko razmišljanje o vlasti, o čovječnosti, o smislu života, o empatiji. Oni koji su ubijani nisu bili krivi nizašto, bili su rođeni kao nešto drugo.
Hrvatska, Grad Zagreb, možda bi se mogli oglasiti povodom inicijative koja je službeno upućena upravi Grada prije više od godinu dana - da se jedna još uvijek neimenovana lokacija nazove Parkom pravednika među narodima. Tako bi se povezali oni najhumaniji među većinskim narodom koji su ugrožavali vlastite živote ne bi li se spasili nevini. Tako bi se najbolje povezale sve pozitivne vrijednosti čovjeka, pokazalo da je uz Jasenovac postojalo puno hrabrih, običnih Hrvata koji nisu okretali glavu od Zla, već su se izlagali pogibelji da bi spasili nevine koji nisu imali nade za spas. Ne smije se čekati da se svatko osobno nađe ugrožen da bi se počelo razmišljati o čovječnosti, dobru i zlu. Holokaust se dogodio svima, bez obzira što su u povijesti najviše stradali Židovi.
