Nije nužno biti nešto posebno star (to ja samog sebe tješim) da biste se sjećali srednjoškolskog predmeta pod imenom Teorija i praksa samoupravnog socijalizma, skraćeno TIPSS. Nije to bio samo školski predmet, ma kakvi, TIPSS je neko vrijeme, možda i više od desetljeća i pol, bio uzdignut na razinu prave znanosti: na zagrebačkom Fakultetu političkih (tada još) nauka postojao je zaseban studij tog čuda, mislim da se zvao Marksizam i TIPSS. Uzgred, postojao je tamo, uz politologiju, još i studij zvan Općenarodna obrana i društvena samozaštita, to vam je ono što je diplomirao Milan Bandić... Ali pustimo to, vratimo se TIPSS-u u školama.

U pravilu, slušalo ga se - kao obavezni predmet, naravno - samo jednu godinu, tek u četvrtom razredu srednje škole, nakon što biste prošli trogodišnje biflanje Osnova marksizma. Mladim ljudima, friškim punoljetnicima na pragu onoga što bi se danas zvalo 'tržištem rada', tumačilo se kako izgledaju proizvodni i drugi društveni odnosi u jedinstvenom društvenom eksperimentu, u jedinoj državi na cijelom svijetu koja primjenjuje taj svoj autohtoni patent, to, je li, socijalističko samoupravljanje.

Čuvari tekovina revolucije pritom, čini se, uopće nisu bili svjesni da tim školskim predmetom zapravo pile granu na kojoj sjede. Klinci su, naime, već s 18 postajali svjesni da samoupravni socijalizam u stvarnosti ne fercera ni izbliza onako kako piše u udžbenicima i inoj stručnoj literaturi. Praksa se na svakom koraku pokazivala dramatično drugačijom, jadnijom od zapovijeđene dogme, pa je sustav - upravo zahvaljujući svojoj indoktrinacijskoj revnosti u obrazovnom procesu! - dobivao sve više vrlo mladih nezadovoljnika, pa i buntovnika. Sve je manje maturanata bilo 'kao Bane, odmeren i usmeren i proveren' poput junaka one zgodne Balaševićeve pjesme, a sve ih se više okretalo rocku, knjigama, kazalištu, filmu, novinama, radiju i inim kanalima kroz koje su mogli, premda ne uvijek punim glasom, izražavati svoje nezadovoljstvo i frustriranost prijetvornošću ideologije čiji prvosvećenici bestidno krše sve postulate u koje se povazdan zaklinju. Upravo je, dakle, TIPSS najviše - siguran sam, više od ijednoga drugog školskog predmeta - zaslužan za stvaranje kritičke svijesti koja je na kraju i njemu samom došla glave.

Teorije i prakse samoupravnog socijalizma, te besmislene znanosti o jednom neodrživom društvenom ustroju, sjetio sam se ovih dana čitajući vijesti i komentare o novoj vjeronaučnoj ofenzivi na dezorijentirano hrvatsko školstvo. Čuli ste zacijelo i vi za te sumanute zahtjeve u stilu 'i poslije vjeronauka - vjeronauk', s krajnjom nakanom da dijete kojem u prvom razredu osnovne roditelji odaberu slušanje tog predmeta, ima da ga pod obavezno sluša sve do mature! Nema vrdanja! Nigdje nije rečeno, ali pretpostavljam da onda vrijedi i obrnuto: ako te starci u prvom osnovne ne upišu na vjeronauk, nema majci da ga - takvog, je li, 'izbornog' - u školi ikad više upišeš, sve do kraja obaveznog obrazovanja! Ili jesi ili nisi, jel jasno?

Dugo im je trebalo, ali izgleda da su ipak uočili stvarnost: nakon drugog razreda srednje, čim prođu krizmu, tinejdžeri se već odavna u velikom broju, umjesto vjeronauka, odlučuju za izborni predmet Etika. Dobili su, eto, klinci poslije euharistijskog slavlja svoje iPade, iPhone, PlayStatione i slične điđe-miđe, dobili su od baka i kumova malo zlatnog nakita i zeru gotovine, cure su odžuljale stopala u svojim prvim cipelama na platformu (zato da bi na uzvišenijoj razini mogle primiti sakrament potvrde vjere) janjetina je oglodana, pa tko da se i dalje, još dvije godine, pati s licemjernim unjkavim uspavankama u razredu i strogom evidencijom dolazaka na misu nedjeljom? Nisu klinci još onoliko glupi koliko bi odgovaralo Nacionalnom katehetskom uredu HBK-a. I zato ih, eto, valja prisiliti da budu! Nema napuštanja vjeronauka! 'When you come in, you're in for good', štono kaže David Gilmour u pjesmi 'No Way Out of Here'.

Možda sam pretjerani i naivni optimist, ali u toj ofenzivi prepoznajem sudbinske simptome onoga TIPSS-a. Danas bi ta kratica značila nešto sasvim deseto, recimo 'Temeljita i permanentna sakramentalizacija svakodnevice', ali start u sunovrat je sasvim po istoj špranci: prisila i licemjerje u kombinaciji ne mogu rezultirati ničim osim podsmijeha i revolta (i) mladih ljudi. Ne možete im dovijeka prodavati bozu o skrušenosti i samprijegoru, zajedništvu i skromnosti, a istovremeno, njima pred očima, sami biti bahati, sebični, halapljivi i strogi. Zar doista netko misli da će do sudnjeg dana moći u isto vrijeme i braniti mladima predbračni seks i štititi silovatelje djece među svojom braćom po haljini?

Imam na umu, naravno, činjenicu da je Crkva dobrih 19 stoljeća starija od komunističke samoupravljačke ideologije i da joj toliko iskustvo - i organizacijsko i financijsko - pruža gomilu prednosti za dugotrajniji TIPSS 2.0 i dugovječnije osiguravanje iluzije o vlastitoj neupitnoj bezgrešnosti. Ali svejedno me raduje to što prepoznajem identične simptome, iste staračke pjege na tustim pohlepnim nadlanicama kao i onomad kod farizejskih komunista. Potpuno je izvjesno da to neću dočekati, ali i ovim će licemjerima njihova ledena srca i željezno skučeni umovi doći glave. Žet će točno onako kako siju.

PS: Samo usput, premda ne i nevezano: ma, mater ti je biseksualno biće, jadniče!