Infantilizacija medija slikom je posvemašnja – jer da nije tako, ne bi se valjda uopće spominjalo 25 tisuća znakova po stranici kao minimum za smanjenje poreza na novine. Bez obzira na to da 'slika govori više od riječi', odraslim ljudima koje zanimaju informacije, riječi nisu tek omot za fotografije ili to barem ne bi trebale biti. Činjenica je da su fotografije sve veće a tekstovi sve manji i manji, upravo sugerirajući da predstavljaju dodatak fotografiji.

Primjera za to je bezbroj. Nedavno su mi u oči upale – bolje rečeno, uskočile! – fotografije na tisuća biciklista u Meksiku. Nisu to bile baš obične fotografije jer su biciklisti bili u najvećem broju bez komadića odjeće na sebi. Dakle, goli. Goli biciklisti sudjelovali su u akciji World Naked Bike Ride in a taj način su protestirali protiv zagađenja zraka, tražeći više mjesta za sebe a manje za automobile. Da te fotografije nisu bile objavljene, ma za što da se oni zalagali i ma što da su poručivali – ne bi bili zanimljivi niti dobili toliko medijskog prostora. No biciklisti su posve očito svjesno odlučili da će njihove gole fotografije, neke i intimnih dijelova tijela, obići svijet i tako možda zainteresirati građane za njihove ideje.

Ali da bi čovjek danas privukao pažnju na korisnu ili zanimljivu akciju ili ideju više nisu dovoljne ni same fotografije. One moraju biti atraktivne, kvalitetne i po mogućnosti bizarne. Shvatile su to i mlade žene koje žele skrenuti pažnju ne na sebe, nego upravo obrnuto, na patrijarhale vrijednosti, na totalitarnu vladavinu, na politčke probleme… Da bi skrenule pažnju na seksizam, skinule su grudnjake i slikale se s išaranim parolama po goloj koži. Eto, Der Spiegel nedavno objavljuje seriju golišavih zgodnih cura na čijim grudima piše Sloboda svim ženama. Ispod golišavica koje se nazivaju Femen Germany (prema Ukrajinkama koje su prve započele ovim načinom političkog protesta) slijedi ozbiljna analiza pojave novih feministkinja u Njemačkoj. Nekima ova vrsta vidljivosti, naravno, otvara mogućnost osobne promocije, no o njima se govori i piše tek nakon fotografija.

Ideje golih biciklista ili golišavih feministkinja u ovom kontekstu nisu toliko zanimljive, koliko činjenica da su ti ljudi došli do javnog prostora upravo preko fotografija. Ako za čas zanemarimo čak i to kako su se u stanju bizarno ponašati ne bi li došli u javnost, nije teško zaključiti da je naše vrijeme – vrijeme dominacije slika, čak i kad se radi o politici ili bilo kojoj drugoj temi a ne samo zabavi.

Vulgarna pismenost

Navedeni su primjeri banalni, i odnose se samo na tradicionalni medij, novine. Televizija i internet promijenili su i dalje mijenjaju taj medij. Štoviše, igraju revolucionarnu ulogu u kreiranju stvarnosti kao slike. Fenomenom predominacije vizualnog u današnjoj cjelokupnoj kulturi bave se mnogi stručnjaci na vrlo sofisticiranoj razini. Pogotovo kad je riječ o utjecaju novih medija i novih slika – internetu kao načinu komunikacije i širenju tih slika. Oni idu korak dalje pa za poruke koje se uglavnom sastoje od slika nazivaju 'nova pismenost'. Pa tako Elizabeth Daley, sa univerziteta Južna Kalifornija, iznosi znaimljivu tezu: pisanje je danas poput latinskog, koji je bio jezik elite u doba renesanse. YouTube clipovi i drugi vizualni materijali danas odgovaraju vulgarnom talijanskom.

Taj zaokret ka 'vulgarnoj' pismenosti, međutim, nije nimalo naivna promjena.

Stephen Apkon u nedavno objavljenoj knjizi 'The Age of Image: Redefining Literacy in in a World of Screens' također se slaže da je moguće govoriti o novoj vrsti pismenosti, onoj koja se zasniva na vještini čitanja neverbalnih poruka. Iako je to ustvari knjiga o filmu, njegova razmatranja idu mnogo šire. Pišući o filmićima na YouTubeu, on kaže da nije u pitanju samo globalna rasprostranjenost nove tehnologije koja omogućuje komuniciranje slikama nego upravo njihova univerzalnost: 'Kratke filmiće sa ograničenim dijalogom lakše je razumjeti i zbog toga je vjerojatnije da će ih ljudi više gledati i dijeliti pogotovo u zemljama u kojima se ne govori engleski. Slike nisu ograničene jezikom, one funkcioniraju u gotovo bilo kojoj kulturi…'. To je s jedne strane dobro jer omogućava komunikaciju preko jezične barijere. Ali je istovremeno svodi na najniži zajednički nazivnik.

Ako je ovo vrijeme slike, onda je istina da je 'seeing is believing' – ono što vidiš, u to i vjeruješ. Prevlast slike kao 'informacije' već ima, a imati će još ozbiljnije posljedice koje, kažu ti isti stručnjaci, mijenjaju način na koji poimamo stvarnost, pa dakle i na naše političke odluke. Već smo se u to uvjerili mnogo puta i prije teorije o slikama kao 'novom jeziku' da će na primjer glasači glasati prema emocijama pa će tako izgled, geste način govora – a ne toliko sadržaj govora ili pak program kandidata - prevagnuti u njihovoj odluci. Nije dakle stvar u tome da su slike 'novi jezik', nego da postaju prevladavajući jezik.

Dva su problema s ovim reduciranim jezikom: prvi, što se zasniva na osjećajima i generira osjećaje, koji su kao najprimitivniji oblik komunikacije, podložni manipulaciji. I drugi, što zapostavljanje kulture pisane riječi u ljudskoj komunikaciji reducira i potrebu za mišljenjem. Naime, dok čovjek gleda slike nema vremena za razmišljanje, ona djeluje na njegovu podsvijest, instinkt i osjećaje, što rezultira sve manjom upotrebom argumenata, pa tako i promišljenjem problema. Znači li to da će civilizacijske tekovine izgrađene na tradiciji pisma i verbalne argumentacije a ne emocija, također sve više potpadati pod utjecaj emocija? Skepsa izražena riječima sigurno nije dovoljna da to zaustavi i spriječi.