Sada je bio red na kosovske Albance da se raduju poput Hrvata nedavno: njima je iz Den Haaga pustilo Ramusha Haradinaja i to je bila još jedna 'pobjeda pravde' za njih i još jedan dokaz da je Tribunal 'politički i antisrpski sud' za Srbiju. Da je Haradinaj bio osuđen, kao prošli puta u prvom stupnju, bilo bi obrnuto. Sve nam je to poznato.

Kosovskoj državi laknulo je vjerojatno više nego hrvatskoj s generalima: Haradinaj je ipak bio tamo premijer, a smatra se da će premijerom postati opet – čim se on i Hashim Thaci dogovore kao ljudi. Ako se dogovore, to jest, jer je Thaci pod istragom za stanovita kaznena djela iz oblasti korupcije, pa se nelagoda već jasno osjeća u Prištini: netko je u promet pustio snimke kompromitantnih Thacijevih razgovora s pojedinim važnim igračima iz mutnih kosovarskih poslovnih krugova. Pravosuđe i Eulex (pravno-policijska misija EU na Kosovu) pobjesnjeli su, ali to sada ne pomaže, bruka je pukla.

Užas i nesposobnost

Naravno da je službeni i ostali Beograd ostao 'užasnut', kao i prošli put. Kad se prosiju sve moguće ritualne indignacije, zgražanja, kuknjave i zdvajanja, ne ostaje mnogo. Dapače: ova presuda bacila je neugodno svjetlo na srbijansku državu i na haško tužiteljstvo. To je, uostalom, slutila još na samom početku procesa Haradinaju i tadašnja tužiteljica, gospođa Carla Del Ponte: da je optužnica tanka i teško dokaziva. Još 2004. zamjenici tužiteljice počeli su se izvlačiti iz tog predmeta, započetog 2001; SAD se uredno oglušivao o zahtjeve Del Ponte za pomoć, a – kako veli Florence Hartmann u svojim sjećanjima – Misija UN za Kosovo (UNMIK) glatko je odbila suradnju s Tužiteljstvom u Den Haagu. Još oštrije su ocjene Carle Del Ponte u njezinoj knjizi 'La caccia'.

S druge strane, srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine nije se istaknulo. Prije svega, ponuđeni svjedoci ispali su krajnje neuvjerljivi, sve sami policajci i udbaši; jedan je čak priznao da je do podataka za optužnicu dolazio batinama. Što je mnogo važnije, svjedoci s Kosova (Albanci pretežno) nikada nisu dobili zaštitu, ometani su birokratskim spačkama (putovnice, vize itd.). Navodno je čak devetnaest svjedoka ili mogućih svjedoka bilo ubijeno od 2001. do danas; najmanje sedam je nesumnjivo ubijeno upravo zato što su bili svjedoci i ta ubojstva, razumije se, nikada nisu bila rasvijetljena.

Sva je prilika da su se kosovski Albanci iz pobjedničke OVK nečemu naučili kada je o Tribunalu riječ, a na primjerima Srbije i Hrvatske. Na primjer, da su svjedoci veoma važni, pa da se, prema tome, to ne 'prepušta stihiji', kako su govorili drugovi komunisti. Drug Staljin je to lijepo objasnio: čovjek je problem? Ništa lakše: nema čovjeka, nema problema. Ljudi iz OVK, 'oslobodioci i pobjednici', neprijeporni vlasnici Kosova, mogli su što su htjeli. Zadaća haškog i beogradskog tužiteljstva bila je da pouzdane svjedoke pronađe i zaštiti; tu zadaću nisu ispunili, tako da sada nema mjesta iznenađenjima i čuđenjima. Jedan je svjedok promijenio iskaz i odbio dalje surađivati; dobio je dva mjeseca za uvredu suda i bio sav sretan: bolje dva mjeseca nego da ubiju i njega i obitelj, rekao je. Sve se to dalo očekivati, bilo je to jasno i Carli Del Ponte još 2004., ali – eto se desilo.

Sindrom haškog sumraka

Ovaj slučaj baca loše svjetlo na Den Haag, njegovo Tužiteljstvo prije svega. Već godinama znalci upozoravaju na pad kvalitete Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju; to je sindrom sumraka i pada u 'izlaznu strategiju'. Prvorazredni ljudi otišli su prvi; sada je taj Tribunal spao na trećerazredne ljude, jer su i oni drugorazredni otišli u međuvremenu, sa završetkom važnih i seksi procesa. Ostali su im tek Karadžić i Mladić kao krupna divljač; Hadžić, Perišić, Stanišić kao sitna riba. Nije da oni nisu važni; jesu, ali dućan se nakon njih zatvara, pa valja tražiti bolja namještenja. O toj unutarnjoj dinamici Tužiteljstva i Tribunala netko će jednoga dana – poput Carle Del Ponte i Florence Hartmann – napisati nadasve zanimljivu knjigu.

Sad – gdje smo, tu smo.

U slučaju Haradinaja i drugova najzanimljivije je upravo to da se nitko nije iznenadio: takav ishod bio je očekivan na svim stranama, za razliku od slučaja Gotovine i Markača u kojemu se do kraja nije znalo na što bi to moglo izaći. Upravo stoga srbijanske reakcije djeluju izvještačeno i hinjeno: svi su znali kako će to svršiti, a ipak se užasavaju. Nije Haradinaj oslobođen zato što je Tribunal 'antisrpski', nego zato što su oba tužiteljstva, haaško i beogradsko, bila šlampava i nesposobna. Slično je bilo i u slučaju Gotovina, Markač, Čermak: pravnici kažu da je optužnica bila loše skrojena i osuđena na propast; da bi drugačija optužnica imala drugačiji ishod. Jedno je, dakle, lupetanje o 'antisrpskom' i 'antihrvatskom' karakteru Tribunala, a sasvim drugo kriminalistička i kazneno-pravna analiza rada tog istog suda i Tužiteljstva, pak to treba razdvojiti. Ako se nešto može zamjeriti tom Tribunalu i Tužiteljstvu, to je nedostatak svijesti o tome da se bez policijsko-tužiteljskih ovlasti na terenu ne može sačiniti uvjerljiva i održiva optužnica.

Srbijanska trenutačna vlast naravno da nije propustila niti jednu priliku a da ne lupi neku glupost; to joj je svojstveno. Predsjednik Tomislav Nikolić kukao je da, eto, 'ta presuda potiče separatizme', kao da svi 'separatizmi' na Balkanu već nisu svoja posla uspješno završili. Bjelosvjetski 'separatizmi' naravno da ne haju za neke tamo haške presude; pitajte Katalonce, Škote i Baske znači li im to nešto; ne znači im ništa. Izvanparlamentarne stranke poput Šešeljevih radikala i razne ekstremno-desne marginalne skupine vrište i pale zastave EU-a, Kosova i SAD-a; salonska desnica oko Vojislava Koštunice i DSS objavljuje proglase o 'propasti Srbije' dok običan svijet brine o novcu i poskupljenjima. Toma Nikolić sada obećava da će na famoznoj Generalnoj asambleji UN-a od idućeg desetoga travnja 'govoriti dok ga ne izbace van, kao Fidel Castro', a sve na temu 'antisrpskog Tribunala'.

Od toga je slaba pomoć. Postoji teorijska mogućnost da se haško tužiteljstvo žali i na ovu presudu – ako dođe do novih i ranije nepoznatih podataka, što ne djeluje baš vjerojatno, znajući što se sve događalo sa svjedocima i međunarodnim akterima na Kosovu od 2000. do danas. Druga – također teorijska – mogućnost bila bi da Den Haag svoj dokazni materijal prepusti lokalnim pravosuđima, pa neka se oni time zabave. U slučaju Kosova, tu su šanse slabe: Haradinaj i ostali nacionalni su heroji, a ne zločinci i nema načina da ih se goni, svim indikacijama i dokazima usprkos. Što god da Srbija uradi nakon Haradinaja, bit će neuvjerljivo upravo zbog politiziranja i nacionalističke zloupotrebe 'haške pravde'; nitko ih neće ozbiljno shvatiti, kao i u slučaju 'trgovine organima' i drugim slučajevima gdje su se ugruvali neslavno (Ganić, Purda, Divjak, Jurišić). Hrvatska bi mogla nešto učiniti oko civilnih žrtava Oluje i ostaloga, a da to bude uvjerljivo; istom kad je prođe trijumfalizam oko Gotovine. Ali i to bumo vidli – kak bi rekli slepci.