Ova četvrta posjeta poglavara Katoličke crkve i suverena Vatikana neće donijeti nikakva presudna diplomatska iznenađenja, ali će zacijelo potaknuti nove složene rasprave o hrvatskom pristupu Europskoj uniji i

nerazjašnjenom koprcanju oko stvarnih ili izmišljenih najava ovih ili onih političkih bojkota u sve krvožednijoj domaćoj političkoj areni. Tako se bar za sada čini nakon nekoliko znakovitih vatikanskih najava i svega što je Sveti Otac nedavno izrekao prigodom svečanosti uručenja vjerodajnica (11. travnja) novog hrvatskog veleposlanika (Filip Vučak) u Vatikanu, nakon kojih više nema nikakve dvojbe da 'pozitivni euroskepticizam Kaptola' ima čvrstu vatikansku potporu. Kada hrvatski biskupi govore o pogubnosti europskog 'militantnog antikršćanstva', obrani izvornih hrvatskih 'civilizacijskih i kulturnih vrijednosti' i zaštiti hrvatskog (katoličkog) identiteta, tada govore tek dobro poznatim jezikom ovoga konzervativnog pape, koji je još kao kardinal u ulozi 'vatikanskog ideologa' izgubio presudne političke bitke u raspravama oko najvažnijih europskih sporazuma, dok su u ovih šest godina njegovog pontifikata prevažna tijela Europske unije donijela nekoliko radikalnih odluka koje su do kraja ozlojedile Vatikan.

Europska unija nije prihvatila ideju da se u Sporazumu iz Lisabona osobito istaknu 'europski kršćanski korijeni', Europski parlament nije prihvatio prijedlog da se Rocco Buttiglione imenuje europskim povjerenikom ('ministrom') zbog njegovog odbijanja istospolnih ljubavi, a dopustio je imenovanje jednog otvorenog homoseksualca, Europska unija je poduprla zahtjeve da se povećaju izdvajanja za slobodne pobačaje, baš kao i za istraživanja matičnih stanica, Europski parlament je preporučio ozakonjivanje 'nenaravnih' brakova, a Europski sud osudio diskriminacijsko isticanje križa u državnim školama. U zapadnoj Europi katolici čine 75 posto vjernika, u srednjoj 55 posto, dok katolicizam prevladava u cijeloj 'latinskoj' (Francuska, Italija, Španjolska, Portugal, Irska...) i 'tranzicijskoj' Europi (Litva, Poljska, Mađarska, Slovenija, Slovačka...), a igra veliku ulogu i u 'germanskoj Europi' (Austrija, uz vrlo značajne dijelove Njemačke i Belgije), ali ta brojčana prevlast nije donijela nikakvu političku i diplomatsku prevagu, dok je Katolička crkva izgubila i neke presudne predizborne bitke u Poljskoj (dva izbora za predsjednika republike), baš kao i u Hrvatskoj, koja bi među svim novim članicama, kako se to nadaju Vatikan i Kaptol, u toj istoj Europi 'koja je izgubila vlastitu kršćansku dušu' trebala poduprti svojevrsnu 'kontrareformaciju' ovoga pape. On je nedavno (12. listopada 2010) utemeljio 'Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije', kojeg su članovi kardinal Josip Bozanić i Nikola Eterović, generalni tajnik Sinode biskupa, a čiji je glavni cilj da se u vremenima u kojima se 'Boga želi isključiti iz javnosti, a religiju ograničiti samo u privatne okvire' vjerske istine zagovaraju na mnogo moderniji i mnogo odlučniji način. 'Kršćanstvo nije samo svečano odijelo', izjavio je papa, 'nego i svakidašnji život.'

Zbog toga je papin glasnogovornik objelodanio 'kako se i Hrvatska suočava s izazovom sekularizacije', zbog toga je papa, prigodom prihvaćanja hrvatskih vjerodajnica, govorio kako među mladima treba ojačati 'svijest o bogatoj baštini hrvatske povijesti koju je prožela kršćanska kultura' dok proces europske integracije 'treba dovršiti u znaku punog poštivanja hrvatskih posebnosti, vjerskog života i kulture'. Zbog toga i Hrvatska, kao buduća članica EU, mora 'energično zahtijevati' da se poštuje njezin 'vjerski i kulturni identitet'. Toliko o tim posebnim zadaćama Hrvatske kao članice EU, koja će i u novoj europskoj ulozi i dalje igrati osobitu ulogu u svim raspletima u BiH, gdje katolicizam na svim stranama prolazi osobito opasna iskušenja, a otuda i veliko vatikansko otkriće Ruđera Boškovića, kao presudnog dokaza kako 'skladno mogu živjeti vjera i znanost, služenje domovini i vjersko zauzimanje' (papa), o čemu će papa, kako se čini, osobito gorljivo propovijedati i prigodom simboličnog susreta s 'cijelom hrvatskom javnošću' u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Zagovor ovakvog hrvatskog ponašanja u Europskoj uniji neće označiti nikakve bitne novosti. Europska javnost zna što Vatikan očekuje od Hrvatske, a Hrvatska duguje Vatikanu. Papa u Hrvatskoj, baš kao Bush u Albaniji, u znaku zahvalnosti i neraskidivih veza, bar u onom prigodnom, državnom celofanu. Tako se i sve što se trenutno događa između Hrvatske i Vatikana ipak svodi na pokušaj političke reciklaže, dok svijet s mnogo više pozornosti prihvaća papine uskrsne izjave o Libiji (treba govoriti diplomacija, a ne oružje), arapskim revolucijama (potpora izgradnji novog društva) i sudbini izbjeglica (europske države moraju otvoriti vrata). O ovom su papi i kao diplomatu (nepotrebne zadjevice s Muslimanima i Židovima, odbijanje Turske) i kao javnoj ličnosti (hladnoća, dogmatizam i krutost, bez obzira na pokušaje papinskog novog marketinga) izrečene mnoge kritike, ali se čini da i on raste s vremenom, pa je kao diplomat unaprijedio odnose s Rusijom (konačna uspostava punih diplomatskih odnosa) i sačuvao plodne veze s Washingtonom, bez obzira što Obama nije Bush, dok sve više znalaca tvrdi kako između njega i Pavla Ivana II. i nema bitne razlike u obrani nedodirljivih vjerskih istina, u čemu je Poljak 'fantastično fascinirao javnost', a Nijemac 'još pokušava urediti Crkvu'.

O nadnaravnim sposobnostima i nedodirljivim tajnama vatikanske diplomacije kruže mnogi mitovi, bez obzira što niti ona nije imuna na neprestane krize, o čemu je i urednik Corriere della Sera Massimo Franco nedavno objavio vrlo zloguku knjigu o njezinom 'neizbježnom raspadu', ali je upravo ta i takva diplomacija doživjela punu potvrdu u otkrićima WikiLeaksa, kao diplomacija koja po broju nuncija, osobitih papinih veleposlanika (177), jedva zaostaje za američkom (188), a po dubini prodora (vatikanski su nunciji obvezatno svećenici koji nadgledaju cjelokupni katolički živalj) i broju dostupnih informacija nerijetko nadmašuje i Washington, u čemu su se pape izborile za 'poziciju globalnog moralnog glasnogovornika'. U nekim se raščlambama američka i vatikanska diplomacija otvoreno uspoređuju kao dvije najmoćnije, a vrlo prijetvorne diplomacije, koje se nadmoćno koriste izlikom, kako za razliku od svih drugih 'promiču globalne vrijednosti', a ne 'vlastite partikularne interese' – Vatikan zbog svoje razglašene moralne uloge, a Washington kao nezaustavljivi promotor 'slobode i demokracije'.

Zbog toga će ovaj posjet – bez obzira na nedvojbeni gubitak ugleda 'Crkve u Hrvata' – za Hrvatsku ipak biti prvorazredni vjerski, politički i društveni događaj, dok će za ovakav Vatikan, ovakva Bozanićeva crkva i ovakva konzervativna Hrvatska biti još važniji u budućem europskom promicanju osobitih katoličkih interesa, od Bruxellesa do Sarajeva. Pa ipak, ovaj papa neće doživjeti odziv koji je doživio Ivan Pavao II, a ova vlast ipak mora dobro promisliti koliko će i ubuduće biti mudro bespogovorno podilaženje mnogostrano osporenom Kaptolu. Jer, ako već i sam papa traži da se Hrvatska u pristupu Europi mora osloboditi 'podaničkog mentaliteta', onda nijedna hrvatska vlast niti u Europi ne bi smjela pristati na ulogu poniznog sluge bilo kojeg stranog gospodara.