Kao dobro odgojen dečko, neću se u ovom blagdanskom ozračju ovdje baviti ničim vezanim uz općehrvatsku interpretaciju kršćanstva, iako je u zadnja dva tjedna zaslužila i više izrugivanja nego ikad ranije. Neka nama Sin Gospodnji mirno uskrsne i krene nanovo, još jednom, džaba krečiti ovaj ćoškasti komadić ravne ploče. Uostalom, ne bi hrvatski interpretatori mogli ni blizu ovoliko tumačiti svoju verziju evanđeljâ, niti svaki čas pozivati na neki novi oblik nejednakosti, neslobode i bezobzirnosti, kad im to ne bi omogućavao širi okoliš, ono što smo nekad zvali onim odurnim, je li, srbizmima 'system' i 'régime'.

A današnji sistem i režim - pače, sustav i poredak, ispričavam se - takvi su da od njih, pisalo se zadnjih dana dosta o njegovim briselskim sanjama, želi uskoro uteći i sam premijer, dakle formalno najutjecajniji čovjek u državi. Tko mu može zamjeriti kad znamo da je u nepunih pet godina otkako smo u EU (da ni ne spominjemo prethodne 23 godine u dosanjanoj slobodi i neovisnosti) iz Republike Hrvatske odselilo barem onoliko Hrvata koliko ih je onomad, u opjevanom stoljeću sedmom, u Velikoj seobi naroda, doklipsalo u ove krajeve? Ja premijeru ne zamjeram nimalo jer, na kraju krajeva, oba mu neposredna prethodnika ionako već (ili opet) rade za strance, i Milanović i Orešković. Pa zašto bi baš on trebao ostati i patiti ovdje, k tome još i jednog dana u oporbenoj parlamentarnoj klupi, ako i to? Valja misliti na djecu.

Pun sam, kako vidite, razumijevanja za aktualnog premijera, čak i više no za ijednoga/ijednu predšasnika/predšasnicu u Banskim dvorima. Tek mi se, naime, zadnjih mjeseci popelo iz dupeta u glavu da on, baš kao ni bilo tko drugi na premijerskome mjestu, ne može promijeniti ama baš ništa nabolje, a da to i potraje. Sve da je i najpragmatičniji idealist i najveći filantrop među pragmatičarima, oboje u jednom tijelu, premijer ovdje ne može protiv sustava. Osim ako mu nije do nasilne revolucije.

Sustav je, naime, od 1990. naovamo, u Hrvatskoj postavljen tako da - htio to ili ne - u vladu moraš uzeti barem dvije do tri osobe s ozbiljnim stručnim insuficijencijama (netko drugi napisao bi 'nekomptetentne korumpirane nepotističke budale', ali ne bih to bio ja, nema šanse, ni u ludilu!). A da bi uopće došao do premijerskog mjesta, moraš u Saboru imati barem deset puta više zastupnika i zastupnica s podjednakim kvalifikacijama. Sustav je još 1990. postavljen tako da se mirno sveudilj mogu donositi potpuno kontradiktorni zakoni, kako u kojem polugodištu, čak i unutar istog međuresorskog polja. Sustav je potom konstruiran i građen tako (i samo zato) da održava režim, a ne da sistemski i režimski podržava svoje većinske dioničare: nominalno slobodne građane. Sustav je podignut - a i dalje raste, iako nad sve krhkijim, crvotočnijim gredama - hraneći se isključivo zakulisnim podmićivanjem vlastitih sugraditelja i samoubilačkim otežavanjem (a kakvo bi i bilo kad su mu tvorci, kako ste ono maločas rekli, da: 'nekompetentne korumpirane nepotističke budale'?) života i rada svima neumreženima i neusustavljenima.

Ako ste neki dan na HTV-u pogledali dokumentarac 'Apsurdistan: Gdje si bio 2017.?', moguće je da ste čuli rečenicu jednoga od njegovih junaka: 'Mladi ljudi koji bi nešto mogli pokrenuti ovdje, odlaze to pokrenuti drugdje'. Čuli ste je, naravno, samo ako ste se dotad uspjeli oporaviti od šoka, nevjerice i čuđenja da se s Prisavlja, u proljeće 2018., uopće smije, i to u udarnom terminu, u eter pustiti nešto pod toliko subverzivnim naslovom. U tom filmu, da mu sad ne prepisujem cijeli naslov nanovo, u formi video-ankete nižu se izjave gotovo tridesetero ljudi, najvećim dijelom iz malih mjesta u istočnoj Slavoniji, poput Gradišta ili Ilače. Nećete vjerovati, sve su to jedinice lokalne uprave u kojima sistem i režim lijepo funkcioniraju, sustavno bujajući nauštrb onih, sve malobrojnijih, koji ih financiraju. Junaci su filma različiti po dobi, spolu, obrazovanju, zanimanju i poziciji na društvenoj ljestvici; zajedničko im je svima tek to što još nisu napustili Slavoniju i Hrvatsku, svatko iz nekog svojeg razloga.

I kad sve njihove iskaze sklopite u jednu priču, dobit ćete iznenađujući mozaik, od inženjera agronomije koji je propao s pet prethodnih kultura, ali se spasio uzgajanjem češnjaka i sad ne može naći sezonske radnike za berbu (jer bi takvi, kako pomalo s visoka kaže, izgubili status na zavodu za zapošljavanje) do rokera koji konobareći u Dalmaciji preko sezone zaradi dovoljno za preživljavanje ostatka godine, a uspješno potom i obnavlja svoj status nezaposlenog na zavodu.

Kužite to? Netko se vadi na zakon jer mu je bolja socijala nego rad za plaća, a drugi prima oboje, a sve po istom zakonu! Svega tu još ima između njih dvojice, rokera i češnjačara, cijeli spektar pun nijansi, i u filmu i na javi, ali njih su dvojica baš na dva suprotna, najudaljenija pola istog neizgovorenog zaključka: sustav Republike Hrvatske funkcionira kao da je projektiran s namjerom da se jednog dana, sad već vrlo skorog, sam uruši pod teretom vlastite nesposobnosti i neučinkovitosti. Nema te unije, ni europske, ni globalne, niti galaktičke, nema tog sistema ni režima čijim regulama Hrvat, bio na vlasti ili ispod, ne bi znao doskočiti, a sve samo da učini još nešto u malu korist od veće štete svojih sunarodnjaka.

Opet džaba krečiš, Spasitelju. Nećeš nas uljuditi, nisi ni prije! A poslije, štono narod kaže, ko živ - ko mrtav.