Nije lako katoličkim prelatima, poglavito hrvatskima. Već gotovo tisuću godina, od raskola naovamo, oni svakodnevno, tumačeći jedne te iste riječi iz jedne te iste knjige, moraju uvjeriti okupljenu pastvu u to da je narančasta zelena, da je kamen drven i da je željezo od brašna. I nije, bogme, da im ne ide.

Laik sam u svakom smislu, pa ne znam postoji li neko mnogosveščano djelo pod naslovom poput 'Komparativna antologija katoličke liturgijske i utilitarne metaforike', ali siguran sam da je ogroman grijeh propusta počinjen ukoliko ništa slično još nije sastavljeno i objavljeno, bilo od same Crkve, bilo od njezinih ismijavatelja.

Povijest katoličkoga verbalnog poučavanja povijest je stilskih figura koje, tobože ne govoreći ništa, zapravo kazuju Sve; Sve koje se na kraju ipak ukaže kao ništa, premda malo drugačije od onog ničega na početku.

Muka po velečasnom

Proces kreće od elementarnih automatskih mrmoljenja na misi, pred mnoštvom u kojem barem devetero od deset vjernika nazočnih na bogoslužju blagog pojma nema što znači 'Hosana u visini' ili 'Gospodin Bog Sabaot', ili 'Kirye Eleison', niti su ikad probali doznati što to sveudilj i sami ponavljaju, ali znaju da je važno i uzvišeno, čim to svaki svećenik svaki put izgovara. Valjda, dovraga, velečasni zna što govori! A i svi ti Korinćani, Efežani, Filipljani, boktepitaj ko su i šta su, samo nek su naši, Bogu hvala i slava tebi Gospodine.

E, a onda, nakon obaveznog programa, kreće muka po velečasnom. Kako protumačiti to što je ministrant netom pročitao, kako reći ništa govoreći sve, a da ništa ne ostane osim dojma 'baš je lipo govorija i danas, svaka mu piva'. Muka bude to veća što se svećenik više trudi poručiti nešto politički i domoljubno svjetonazorski, a da ga nitko poslije ne razvlači po novinama. A što je velečasni velečasniji, uzoritiji i viši u prelatskoj hijerarhiji, ta vrsta brige postaje sve voluminoznijom. Rijetki su oni koji se usude drmnuti iz sve snage, bez posebne bojazni hoće li ih netko nazvati šovinistom, homofobom, povijesnim revizionistom ili huškačem. Takve, premda s uma sišavše, ruku na srce, vrijedi čak i respektirati do stanovite mjere. Znaš barem s kim imaš posla, nema kod njih nijansi sive.

Većina će se katoličkih svećenika u Hrvata, međutim, uteći metaforiziranju, patetičnoj ispraznosti, jeftinoj slatkorječivoj poeziji u prozi i loše prikrivenim 'što se to vas uopće tiče' trikovima. Vremešniji se još zacijelo sjećaju kako je novoimenovani nadbiskup Bozanić za sve nedaće hrvatskog društva onomad, pradavne 1997., prozvao stanoviti 'grijeh struktura'. I svi smo, čak i mi od vjerništva odmetnuti, ushićeno pomislili 'vau, evo ga, to je frajer!', iako ni tada niti ikad kasnije (okej, bio je čovjek prvih godina odveć zaokupljen ekonomskim aspektima Vatikanskih ugovora, ima ispričnicu za to fatalno razdoblje) taj naš 'frajer' nije pojasnio ni na koje je strukture mislio, niti kakva je priroda njihova grijeha. I nikad ga kasnije nismo čuli da govori jasnim, nedvosmislenim jezičnim strukturama, sve je to otad neki 'mumbo-jumbo', štono bi Ameri rekli. Možda ali uvijek, makar premda bezodvlačno, robovanje slobodi, očinstvo po Kristu, ljubav u poštivanju, darivanje u trpljenju i sličan šrot.

Na ovaj kratki laički izlet u otajstva ispraznosti svećeničke komunikacije s ostatkom svijeta, ponajprije one između hrvatskoga svećenstva i svekolikoga hrvatluka, navela me samo jedna riječ. Riječ za koju, baš kao ni vi, do prošlog tjedna nikad u životu nisam čuo: 'taksovnik'. Da vas je prije petnaestak dana netko zapitao što znači to 'taksovnik', vjerojatno biste, čak i nakon poduljeg razmišljanja, odgovorili da je posrijedi nešto u vezi s vožnjom taksijem: dnevni izvještaj profesionalnog taksista, ispis njegovih izdatih računa u usporedbi s prijeđenom kilometražom, tako nešto. Ili možda službeni naziv za pajser kojim licencirani taksist jedino smije udariti po haubi i šajbi Uberovog vozača. Ili titula operatera u zovnoj središnjici (call-centru) neke taksi kompanije...

Što god bilo, ni u paklu predoziranosti amfetaminima ne bi vam palo na pamet da je 'taksovnik' službeni naziv za neslužbeni cjenik Crkve u Hrvata za obavljanje onih službi koje su joj ionako već više no solidno, i to zajamčeno, plaćene iz državnog proračuna. Da se netko s takvim prijedlogom prijavio na natječaj časopisa 'Jezik' za najbolju novu hrvatsku riječ (ali anonimno, pod šifrom, tako da se ne zna odakle domišljaj stiže), uredništvo bi ga zacijelo izbacilo iz konkurencije već tri sekunde po otvaranju kuverte ili e-maila, jer takva riječotvorna frankenštajnarija, toliko neznalačka sklepotina, ne zaslužuje ništa osim kante za biorazgradivi otpad. E, ali vrag je u detaljima!

Crkvenjaci, naime, nisu svoj cjenik za dodatno naplaćivanje usluga koje su im ionako u opisu poslova i radnih zadataka, za koje primaju izdašnu proračunsku plaću (radili ih ili ne radili, svejedno je, država plaća jednako ako se tog mjeseca nitko u župi ne krsti, ne vjenča ili ne umre!) mogli nazvati baš cjenikom. Pojam 'cjenik', naime, u konotativnom sloju uključuje obavezu plaćanja točno određenog iznosa i, zakon tako kaže, izdavanje računa s vidno izraženim porezom na dodanu vrijednost. 'Cjenik' obvezuje na pošteni, ravnopravni poslovni odnos. A Crkva, ne samo u Hrvata, nije baš nešto sklona ravnopravnim i transparentnim poslovnim odnosima.

'Misa je besplatna!', opetovao je prošlog tjedna papa Franjo, uzor svakoga čestitoga katolika i idol svakoga čestitoga katoličkog odvjernika (patent na tu novu riječ je samo moj!), a u nas se svećenstvo uznemirilo: pa jasno da je, khm, besplatna! I misa i sve drugo, pa tko bi od nas ikome ikad išta naplaćivao, apage! Mi smo tu da služimo, ne da naplaćujemo! Naravno, postoji eto i taj taksovnik, normalno, na njega imamo kanonsko pravo, ali samo za informaciju vjernicima, tek da znaju koliko je minimalno red da se dadne svećeniku nakon službe, ali nije obvezatno, božesačuvaj. Pogotovo ne za siromašne i svakojako potrebite, jao, pa njima mi još i pomažemo, gdje bismo od njih uzimali?!

Zašto ne darovnik ili doprinosnik?

Glasnogovornik HBK-a Zvonimir Ancić na televiziji je, sveudilj se smješkajući kao da je kum na krštenju, ustvrdio kako je Sveti otac (usput: jeste li i vi primijetili koliko se rjeđe ta titula u nas javno koristi ovih pet godina otkako je dobri, skromni i mudri Bergoglio izabran za papu?) samo htio pojasniti vjernicima da ne moraju ništa platiti ako nisu u mogućnosti. Hej, šjor glasnogovorniče! Ne, nije se Sluga slugu božjih uopće obraćao vjernicima! Vama je nanovo opalio zvučnu šamarčinu, vama koji biste i šećera po kruhu svrh pogače! Učinio je to sasvim jednostavnim riječima, a ne nekim kriptolingvističkim kerefekama kojima kler posvud ljudima suzuje zjenice i širi lisnice!

'Taksovnik', ej!!! I još objašnjava glasnovovornik Ancić da je riječ o 'daru' i 'doprinosu'. Pa zašto onda nije darovnik ili doprinosnik, a ne taksovnik? Ma jasno je zašto: riječ 'taksovnik' u sebi nosi notu službenosti i obaveze. Dar ili doprinos možeš i dati i ne dati, ali taksu (inače, Hrvati bi rekli - pristojbu) moraš platiti čak i kad nije obavezna. Bude te nekako sram ako je ne platiš ili se pak nađeš u situaciji da moraš priznati da nemaš otkud. Jer dar je dar, a taksa je taksa. Da nije taksa, ne bi se tako zvala.

Kršćanstvo je, pa samim time i katoličanstvo, u osnovi sasvim jednostavno. Nema na ovom svijetu ni 'p' od potrebe da se Kristov nauk bez kraja i konca oblandira u neznačeće metafore i rogobatne neologizme, osim ako je nekome (a jest gotovo svakome od tih muškaraca u čipkom urešenim haljinama) taksovnik iznad molitvenika, a materijalizam ponad katekizma.