'Jeste li me razumjeli? Misa se ne plaća!', kazao je u srijedu na općoj audijenciji papa Franjo. Iako većina njegovih poruka zvuči bombastično, baš kao i ova posljednja, činjenica je da u većini slučajeva ne postoji diskrepancija između poglavara Katoličke crkve i prakse unutar župa. Za mise na nakanu vjernici mogu dati svoj prilog, ali i ne trebaju. Da je praksa uistinu takva, potvrdila su za tportal dva zagrebačka župnika. Uostalom, sam 'ustav Crkve', Zakonik kanonskog prava, ne propisuje nužnost plaćanja misa na nakanu
'Ako imam neku osobu, rođake, prijatelje koji su u potrebi ili su prešli iz ovoga svijeta u drugi, mogu spomenuti njihovo ime u tome trenutku, u sebi i tiho, ili dati da se zapiše i spomene određeno ime. 'Oče, koliko moram platiti da se moje ime tamo spomene?' - 'Ništa.' Jeste li razumjeli? Ništa! Misa se ne plaća. Misa je Kristova žrtva, koja je besplatna. Otkupljenje je besplatno. Ako želiš dati prilog, učini to, ali se ne plaća. To je važno shvatiti', rekao je papa Franjo.
Riječ je o misama uglavnom za pokojne članove obitelji, no nakana vjernika može biti i ozdravljenje, mir u obitelji ili nečije obraćenje.
vezane vijesti
Iz Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije za tportal pojašnjavaju kako misa na nakanu nema cijenu, nego je riječ o prilogu za slavljenje svete mise. 'Radi se o posebnom obliku podjele dobara kojim preko priloga za misne nakane vjernici sudjeluju u uzdržavanju crkvenih službenika i ostvarivanju apostolske aktivnosti crkve. U tom kontekstu valja razumjeti riječi pape Franje: 'Misa se ne plaća, jer je misa kao Kristova žrtva besplatna'', napominju.
I Zakonik kanonskog prava jasno govori o tome da se mise na nakanu trebaju služiti i bez primanja priloga vjernika. 'Prema potvrđenom običaju Crkve, svećeniku koji slavi ili koncelebrira misu dopušteno je primiti prilog da bi misu namijenio na određenu nakanu. Usrdno se preporučuje svećenicima da i bez primanja ikakva priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih', stoji u članku 945. Napominje se i da 'vjernici koji daju prilog da bi se na njihovu nakanu namijenila misa pridonose dobru Crkve i time sudjeluju u njezinoj brizi za uzdržavanje službenika i djela'.
Kako ne bi došlo do zloporabe tog novca, u Zakoniku se jasno kaže da se mora ukloniti 'čak i privid špekulantskog poslovanja ili trgovine'.
Vlč. Božidar Tenšek, župnik Župe sv. Nikole Tavelića na zagrebačkoj Kustošiji, objašnjava kako svaka biskupija i nadbiskupija imaju tzv. taksovnik. Riječ je o svojevrsnom cjeniku određenih usluga poput vjenčanja, sprovoda i misa na nakanu. No riječ je, naglašava, o svotama koje služe kao orijentir te svećenik ne bi smio uzimati više nego što je to navedeno, nego toliko, manje ili ne uzeti ništa. Ista je stvar i kod ostalih stavki, poput sprovoda. Tenšek kaže kako barem u slučaju deset posto sprovoda u njegovoj župi ne uzimaju naknadu ako je riječ o siromašnim župljanima.
Naš drugi sugovornik, također zagrebački župnik koji je želio ostati anoniman, naglašava kako je misna nakana regulirana iznosom od 50 kuna kako se ljudi ne bi osjećali nelagodno pitajući se jesu li dali premalo ili pak da se u nekoj župi ne stvori običaj da se daje više, a drugdje manje.
'Misna nakana ide direktno svećeniku, za razliku od svih drugih prihoda koji idu u župnu blagajnu za potrebe života župe. To znači da svećenik mjesečno od nakana može maksimalno dobiti 1500 kuna', pojašnjava. Kako svećenik ne bi pao u napast da zarađuje na misama, pa da samo zbog toga drži više misa na nakanu u danu, određeno je da svećenik koji dnevno ima dvije ili tri mise, kao naš sugovornik, prihode drugih misa šalje u nadbiskupiju.
Što ako vjernici daju više od 50 kuna za misnu nakanu? U tom slučaju, napominje naš sugovornik, svećenik može zadržati samo 50 kuna, a ostatak je dužan staviti u župnu blagajnu za potrebe župne zajednice.
