Kada su se pojavile vijesti da je zagrebački prebendar spržio crkvene milijune na špekulacije nekretninama, sjetio sam se vica o šeprtljavom i zlosretnom svećeniku zvanom fra Joka. Ovako ide šala:

Župnik iz neke župe nije mogao naći bolju zamjenu, a morao je na hitan put, pa je pozvao fra Joku, zloglasnog zbog svoje smetenosti.

'Gledaj', rekao mu je, 'dok me nema, nemoj ništa raditi, samo najnužnije. Služi misu i sjedi u župnom dvoru'.

Potkraj tjedna umrla je jedna župljanka. Fra Joka je poveo sprovod prema groblju, ali ga je na pola puta zaustavio. Odlučno je stupio pred lijes i zavikao iz sveg glasa: 'U ime Svetoga Trojstva, probudi se i ustani!'

Rodbina je stajala skamenjena. Fra Joka je još dvaput pokušao izvesti čudo, a kad se osvjedočio da pokojnica nije oživjela, odveo je povorku do groblja i dovršio pogreb.

Župnik je dojurio već idući dan i počeo vikati na fra Joku: 'Kako si mogao učiniti nešto tako užasno? To je nezapamćeno! Svi su zgranuti, a biskup je lud od bijesa.'

A fra Joka se samo lukavo smješkao i rekao: 'A da je uspjelo?'

Ma koliko zgoda suludo zvučala, to se upravo dogodilo svećeniku iz Nove Vesi, kaptolskom ekonomu i prebendarskom prokuristu. Prenamjena crkvenog zemljišta, sklapanje ugovora s građevinskim tvrtkama, gradnja luksuznih stanova i unosnih poslovnih prostora uz mogućnost velike zarade – a sve se to moglo postići bez ikakvog troška, tek s nekoliko hipotekarnih zabilježbi u gruntovnici. Ali došla je kriza, stanovi se nisu prodavali, trgovci nisu unajmljivali lokale, tvrtke su otišle u stečaj, a projekti bili prodani budzašto. Jedino su ostale enormne hipoteke.

Katolici su braća, ali kese im nisu sestre 

A da je uspjelo?

Troškovi pothvata bili bi plaćeni, hipoteke izbrisane, a dobit oročena ili uložena u nove špekulacije. Prebendarove ruke bile bi pune onoga što je Papa 2015. u Boliviji nazvao 'vražjim izmetom' – to jest novca. Ne bismo nikad saznali pojedinosti transakcija, a prebendar ne bi sada bio osuđen na post, molitvu, vršenje dobrih djela i povrat duga jer je potrebno, kako piše u presudi crkvenog suda, okajati kažnjivo djelo, ponovno uspostaviti pravednost, popraviti sablazan i nadoknaditi štetu.

Zbunjuje takav srednjovjekovni jezik, ali napisali su ga srednjovjekovni ljudi jedni za druge. 'Kaptol' u hrvatskim medijima služi kao metonimija za cijelu Katoličku crkvu. To je zato što ljudi izvan Katoličke crkve uopće ne slute koliko je komplicirana iznutra. Crkva se često zamišlja kao monolitna vojska u kojoj kapelani zapovijedaju vjernicima, župnici kapelanima, biskupi župnicima, nadbiskupi biskupima, a papa svima.

U stvarnosti Crkva je podijeljena na više od 600 nadbiskupija i 2200 biskupija koje su posve neovisne jedna o drugoj. Kroz njih se pružaju bezbrojne muške i ženske redovničke provincije s vlastitim generalima, provincijalima, ministrima i kapitulima. Tome treba pridodati najrazličitije karitativne, odgojne, obrazovne i medijske udruge, razne bratovštine i viteške formacije, pučke i elitne zajednice, kongregacije i dekasterije, biblijske i molitvene grupe, misije i ordinarijate, sjemeništa i ekonomije, nuncijature i prelature, udruženja mladih i starih, žena i muškaraca. Crkva je manje nalik poslušnoj vojsci, a više tropskoj šumi punoj glasnih ptica što lete na sve strane. A svaka od tih ptičica ima vlastiti teritorij i poslanje, vlastita pravila i ciljeve, vlastite članove i poslovne račune.

Katolici su braća, ali kese im nisu sestre. Zato je i moguće da neki entiteti u Crkvi plivaju u novcu, a drugi, poput zabačenih, depopuliranih i ostarjelih župa, jedva spajaju kraj s krajem.

Ne samo da Kaptol ne zapovijeda nikome izvan Zagrebačke nadbiskupije, nego ni ondje ne zna ljevica što radi desnica. Kaptol je, naime, udruženje kanonika koji surađuju s biskupom na raznim poslovima kao što su obrazovanje svećenika, održavanje liturgije ili skrb o katedrali i njenoj umjetničkoj riznici. Ta je udruga nastala u 11. stoljeću, danas ih ima 15, a njeni članovi žive u kaptolskim kurijama. Analogno Prvostolnom kaptolu u 13. stoljeću u Novoj Vesi – tada selu, a danas ulici što se nastavlja na Kaptol – utemeljen je Zbor prebendara kojih danas ima 10 članova, a svaki živi u svojoj kuriji.

Specifičnost je prebendara to da su upravljali imetkom biskupije u vrijeme u kojem su biskupe postavljali carevi i kraljevi, kad su biskupi bili stranci, koji su došli tko zna otkud i zadržat će se tko zna koliko. Ideja je bila da ne mogu do crkvenog imutka, nego da nad njim bdiju domaći ljudi. I tako je taj sustav iz 13. stoljeća preživio i kraljevstva, i carstva, i svjetske ratove, i revolucije…

No možda neće preživjeti Republiku Hrvatsku. Zbog anakronizma prebendarske službe biskupi je već neko vrijeme kane reformirati, ali nemaju nad njima nikakve ingerencije. Međutim, sada su im sami prebendari dali u ruke ključ koji mogu staviti u njihovu bravu: ono što je trebalo štititi imetak, skrivilo je njegovo rasipanje.

Gorski jedan, hazardera na vagone... 

Slučaj uvelike podsjeća na Agrokor: nestanak zapanjujućih svota, financijske operacije bez nadzora i poštivanja procedura, šutnja medija povezanih s akterima… Znatne su i razlike: nema osobnog bogaćenja ili ono nije epskih razmjera, broj oštećenih nije velik, krivci nisu pobjegli u inozemstvo, a presuda je pala u rekordnom roku.

Za nju je jamačno zaslužan Mijo Gorski, pomoćni biskup koji je bio na čelu komisije što je prošle godine ispitala slučaj. Upoznao sam ga prije 35 godina, kada sam ja bio srednjoškolac, a on kapelan u Novom Zagrebu. Služio je mise u stanu jer se tada nisu smjele graditi crkve, u 'betonskim katakombama', kako je kardinal Franjo Kuharić nazvao Crkvu u socijalističkim neboderima. Već se tada vidjelo da je Mijo Gorski čovjek skrojen od jednog komada, za koga Crkva nije poduzeće za promet nekretninama, nego svjetlo za snalaženje u duhovnom mraku oko nas. Utješno je osvjedočiti se da tako misli i danas.

I da ne prihvaća kad mu netko s lukavim osmijehom kaže: 'A da je uspjelo?'

Jer takvih hazardera imamo na vagone. Ostavili su nam most koji nikamo ne vodi, izlaz s autoceste na koji nitko ne izlazi i plinovod bez plina. Oni će uletjeti u škare i zabiti se u tegljač, pasti na aerodromu s kilom kokaina i podići hipoteke na svoju tvrtku koje četverostruko nadmašuju njezinu vrijednost.

A kad neodgovorni fantast dođe pred zemaljskog ili vječnog suca, šarmantno će se osmjehnuti: 'A da je uspjelo?'

Tko računa samo na sreću, misli da je ona uvijek na njegovoj strani. Zato se svaki čas ulovi nekoga tko nudi mito, pere novac, zapošljava preko veze, krivotvori dokumentaciju, mijenja stranku – i uvijek mu vidite u očima istu misao: kvragu, zamalo.

Tako se kod nas postaje ministar i državni tajnik, predsjednik i zapovjednik, ustavni sudac i menadžer; tako se kreira unutarnja i vanjska politika, predviđa gospodarski rast i ide na arbitraže; tako se upravlja javnim tvrtkama i tajnim službama, medijima i autocestama, državnim agencijama i bankama; to misli onaj koji donosi zakone i onaj koji uzima kredite: 'Ha, gle, moglo bi uspjeti.'

A mi uzalud čekamo da već jednom netko okaje kažnjivo djelo pa da se uspostavi pravednost, popravi sablazan i nadoknadi šteta.

Jer, zbilja, što bi bilo da su prebendarove makinacije uspjele? Bilo bi još više novca i još više nekretnina, ali bi zato živio u strahu da ga netko od njegovih nezadovoljnih poslovnih partnera ne strpa u prtljažnik i odvede na samotno mjesto.

Za njega je dobro da nije uspio. Izgubio je novac, ali ima priliku spasiti dušu.

A to vrijedi i za sve njemu slične.