Zanimljivo je promatrati načine na koje se izbjegavaju pojedine riječi - recimo, riječ poskupljenje. To nije popularna riječ i zato ju je, da se prevari uho naroda, najbolje zamijeniti nekom drugom riječju. U tom smislu, već dosta dugo popularna je riječ reforma. To je dobra riječ, fino zvuči, s njom sve dobiva viši smisao, odmah vidiš da ide u nekom promišljenom pravcu, jer dobro znamo da nam je sustav manjkav i da su mu reforme potrebne. Imali smo tako proteklih desetljeća sjajne reforme zdravstva i školstva, te nam je zdravstvo i visoko školstvo od besplatnog postalo reformirano - ne baš tako jeftino niti uvijek svakome dostupno, a da nitko nikad nije upotrijebio riječ poskupljenje. To je stvarno umijeće. Plaćaš ono što nekad nisi plaćao, plaćaš sa svakom reformom više i pritom se osjećaš smisleno, jer su ti prodali filozofiju reforme. Trebalo bi ipak koji put pitati – kakva je to reforma, mislim, recite, bez suvišnih opisa, od koliko je posto reforma. Je li reforma od 50 posto, 100 posto ili je apsolutna reforma, pa stvar od nula stiže među konkretne brojeve – tu se postotak više ne da izračunati.

Ovih dana u predizbornom deliriju ministar zdravstva i potpredsjednik Vlade Darko Milinović, kaže: 'Ova Vlada ne razmišlja mjesec ili dva unaprijed, mi razmišljamo o Hrvatskoj za idućih četiri ili pet godina. I zato nećemo stati s reformama. Uvjereni smo da će građani na izborima prepoznati tu odlučnost.'

Naravno da će prepoznati. Još nekoliko reformi i nitko više neće biti bolestan. Ali, nije više reforma velika fora. Milinović slabo prati trendove, ne gleda što radi Bandić koji je otišao korak dalje. On je za poskupljenje smislio još bolji naziv, pa se to po novome zove socijalna pravednost. Nešto što se plaćalo 200 i 400 kuna sad će se plaćati do 2000 kuna, što je stvarno ozbiljan skok, tako da tu riječ reforma više nije dovoljna. Ne, ovo je tako žestoko poskupljenje da riječi koje ga pokrivaju trebaju biti stvarno simpatične. Socijalna pravednost – to su vrlo dobre riječi, riječi za koje su se ljudi borili, pa i ginuli za njih u nekim zaboravljenim vremenima. I evo sad, u na kraju hrvatske tranzicije, tih riječi u vrlo neobičnom značenju, u svojstvu navlake za poskupljenje. Tako će, recimo, onima koji po članu obitelji zarađuju 3501 kunu vrtić poskupiti samo za sto kuna, tj. 25 posto, a onima koji po članu obitelji zarađuju 4001 kunu, poskupit će na 600 kuna ili samo 50 posto. Onima koji po članu obitelji zarađuju 5001 kuna cijena će biti 1000, no ti su dobro i prošli jer će se plaćati i do 2000 kuna, pet puta više nego dosad. To se zove socijalna pravednost, jer – što si siromašniji, to ti je poskupljenje manje. Moramo priznati, ovo je stvarno genijalan izum. Roditelji zarađuju po 6002 kune i imaju dijete, plaćaju režije, pokoji kredit, vjerojatno i kredit za stan, i vrtić im je skuplji za samo 50 posto! Oni koji u istoj situaciji zarađuju po 5260 kuna, platit će samo 25 posto više, jer imaju ispodprosječnu plaću (prosječna za lipanj je 5498 kuna). Ima li išta socijalno pravednije? Teško da bi se našlo.

I tko bi se protiv toga bunio? Samo oni za koje je Bandić nedavno izjavio: 'Oni nikada nisu bili u poziciji da nisu imali, zato ne razumiju običnog čovjeka.' Tako ti je to kad zarađuješ prosječnu hrvatsku plaću – ne možeš nikako razumjeti običnog čovjeka. Normalno, čim imaš tu sjajnu plaću, ti samo lebdiš u oblacima, luduješ po jahtama, gaziš Talijane gliserom, kupuješ i prodaješ igrače, prijatelj si s gradonačelnikom i nemaš pojma o običnom čovjeku. 'Ja bi ih molio da se skinu sirotinji s vrata i da pokažu malo solidarnosti', kaže Bandić, koji zasigurno izruži svakog bogatuna kojeg sretne, osim ako mu je frend pa ga zove nadimkom kao Maminja, za kojeg je izjavio da ima bezazleno lice bebe. Taj valjda još nije ni za vrtić, nego za jaslice.

Sjajna izlika za ovo poskupljenje jest to da će neki ljudi imati besplatni vrtić za djecu – oni koji po članu obitelji zarađuju manje od 2000 kuna. I, to je u redu – za te ljude bi trebao plaćati Grad, zato i plaćamo prirez.

Međutim, zanimljivo je da su jedino oni za Bandića 'obični ljudi' – drugi su svi neobični i bogati. Neobičan je to pogled na bogatstvo. U svrhu poskupljenja vrtića dobili smo ovdje jednu sasvim novu teoriju klasa. Broj buržuja u Zagrebu se čudesno povećao, što je zasigurno odjek gradonačelnikove mudre politike i ekonomskog procvata grada. Kosorica tvrdi da smo izašli iz krize, ali to je ništa spram Bandića koji ide korak dalje – pod njegovim vodstvom su prosječni građani postali bogataši!

Kako rekoh na početku – važno je kako ćeš što nazvati. I onda, kad nekoga imenuješ bogatim, nema ništa normalnije nego da ga lupiš po džepu u ime socijalne pravde. Svaka perfidna reforma je za ovo dječja igra, jer Bandićev je spin naprosto revolucija. Naravno, lažna revolucija s lažnim bogatašima.

I tako, u spin-deliriju, gradonačelnik Zagreba - kako prenose mediji - tvrdi da 'oni koji jako puno imaju nisu njegova briga zato što su se oni snašli u pretvorbi i privatizaciji'. Ovo je stvarno neobičan obrat u kritici tranzicijske privatizacije. Opravdani gnjev ljudi zbog privatizacijske pljačke ovdje se usmjerava prema građanima prosječnih primanja i jedva opstajućem srednjem sloju, pa bi valjda oni koji zarađuju po članu obitelji ispod 2000 kuna - te su dakle besramno potplaćeni ili nezaposleni - trebali svoje eksploatatore vidjeti u onima koji zarađuju donekle pristojnu plaću ili tek oboje imaju posao. Oni su lažni 'klasni neprijatelji' u ovoj spin-revoluciji, dok – zanimljivo - pravi lovatori i jahtaši, povremeno obilno pomagani iz zagrebačkog proračuna, imaju lice bebe.

Ali ima nešto istinito u Bandićevoj tvrdnji da oni koji imaju jako puno i koji su se snašli u privatizaciji nisu njegova briga. To je i najgori dio ove priče. Naime, ono što će biti predvidljiva posljedica ovog cjenika vrtića, ukoliko on zaživi (zasad je ishod nejasan), jest to da će oni stvarno dobrostojeći, ukoliko to već nisu učinili, ispisati djecu iz javnih vrtića i poslati ih u privatne, jer će im se učiniti besmislenim plaćati javni vrtić po istoj ili sličnoj cijeni koliko košta i privatni. Očekivano je da će ovaj sloj, nakon iskustva privatnog vrtića, još lakše nego dosad – jer navika stvara običaj – usmjeriti djecu prema privatnim školama, te se naši mali bogataši više uopće neće sretati sa sirotinjom. Stoga će ti novi vladari ovog društva sigurno dobro 'razumjeti običnog čovjeka' i postupati s njime u budućnosti na human način.

One najbogatije pratit će i svi oni pripadnici srednje klase koji trenutno imaju solidnije plaće i koji će procijeniti da im se po sadašnjem cjeniku više isplati privatni vrtić, pa makar malo i dodali. Tako će se i oni 'skinuti sirotinji s vrata' i tako u dugoročnoj perspektivi, ako ovaj tip potražnje zaživi, možemo očekivati klasnu segregaciju od malih nogu. Bogati i ambicioznija srednja klasa ići će na jednu stranu, a radništvo i ostali na drugu.

Oni koji će, na koncu, ostati u javnim vrtićima i plaćati veću cijenu bit će roditelji prosječnih i malko iznadprosječnih primanja, opterećeni kreditima, kojima je privatni vrtić preskup, premda im je i javni poskupio.

Ima tu još jedna sitnica. U Zagrebu se ovih dana, što je medijski manje zamijećeno, uvelo i plaćanje dosad besplatnog dnevnog boravka u osnovnim školama. To je tiha, apsolutna reforma - kad od nule nastanu konkretni brojevi. Dosad su roditelji, naime, plaćali samo dvjestotinjak kuna mjesečno za prehranu djeteta, a sad se uvodi novost - dodatno plaćanje samog boravka, do 400 kuna mjesečno. I ovdje obitelji s primanjima nižima od 2000 kuna još imaju pravo na besplatan boravak djeteta u školi, što je valjda također velikodušna socijalna pravednost – s tim da su ovu 'privilegiju' imali i dosad… Samo je, po logici 'naplati gdje možeš', oduzeta drugima.

Možemo se pitati da li se ovime, na mala vrata, ukida besplatno osnovno školovanje za sve?! Ovakvi tipovi 'participacije' znaju, naime, vremenom nabujati.

Sudeći po trendovima, nije nemoguće očekivati da će se za koju godinu neki genijalac javiti sa socijalno pravednom idejom da sve to još poskupi, naravno, 'za bogate i neobične' – pa da ih se, kao i iz javnih vrtića, što više usmjeri prema privatnim školama.

Posve je očekivano da ćemo, s ovim trendovima, ubrzo na današnje društvo gledati kao na ideal socijalne kohezije kad je ponetko s vrha još poznavao ponekoga odozdo, i obratno.

Bit će to eksplozivna budućnost u kojoj se pripadnici istog društva više neće poznavati i bit će ih strah jednih od drugih, vjerojatno s razlogom.

Stoga ovakve poteze, koji – svjesno ili ne – rasturaju javne servise treba u startu spriječiti. Javni servisi trebaju biti iste ili slične cijene za sve, a pravedna raspodjela troškova javnog servisa treba se odigravati, ne u školi ili vrtiću, nego u poreznom sustavu. Bogati plaćaju veći postotak poreza, siromašni manji, i tako treba biti. Tko se bori za socijalnu pravednost, trebao bi se zalagati da se za iznimno bogatu manjinu povise porezne stope, a ne one na dnu ljestvice huškati jedne na druge.