Ako bi ikomu u Hrvatskoj u ovom trenutku trebalo povećati osnovicu plaće te dodati odgovarajući koeficijent složenosti posla, onda je to predsjednik Vlade Andrej Plenković. Jer hrvatski premijer ne obnaša samo dužnosti za koje je ovlašten prema Ustavu i zakonima, nego se bavi cijelim nizom zadaća za koje uistinu treba jako puno koncentracije i motivacije. Usred višetjednog štrajka prosvjetara i organizacije kongresa Europske pučke stranke u Zagrebu, a kontinuirano na meti izvanstranačke i unutarstranačke oporbe, Andrej Plenković još se mora, htio-ne htio, uključiti u sve neizvjesnije predsjedničke izbore.

Gotovo se čini da je on HDZ-ov kandidat, a ne sadašnja i potencijalno buduća predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. On daje ključne izjave, on komentira protukandidate, on održava entuzijazam u stranci, on shvaća važnost ishoda izbora i on, na kraju svega, pretvara Jakova Kitarovića u novu zvijezdu.

Tako su prvi dani prikupljanja potpisa za pravovaljanost kandidatura, barem što se tiče HDZ-a, protekli u znaku Andreja Plenkovića. I dok premijer izlazi pred sindikaliste, novinare i priželjkivane birače, Kolinda Grabar Kitarović izlazi na pozornicu privatne rođendanske zabave. U stilu Marilyn Monroe iz svibnja 1962., kada je legendarna holivudska glumica senzualno otpjevala rođendansku čestitku tadašnjem američkom predsjedniku Johnu F. Kennedyju, hrvatska je predsjednica učinila to jednom od svojih najvećih simpatizera i političkih podržavatelja, zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću.

Možda je to operacionalizacija njezina izbornog programa, osobito u točki posvećenoj pravednosti s obzirom na niz optužnica koje glase na Bandićevo ime. Tako su rođendanske zabave postale zaštitnim znakom društvenih aktivnosti Kolinde Grabar Kitarović. Jednom je to Zdravko Mamić kao organizator, a drugi put Milan Bandić kao slavljenik. I dok je Zdravko Mamić u bijegu pred hrvatskim pravosuđem, Milan Bandić barem je izašao iz pritvora i ima čast da mu hrvatska predsjednica pjeva na proslavi 64. rođendana. Neka je zdravlja, i dogodine će...

Netko bi pomislio da hrvatska predsjednica i ne sudjeluje na aktualnim predsjedničkim izborima, već se zdušno priprema za novu sezonu televizijskog šoua 'Tvoje lice zvuči poznato', s obzirom na sad već višemjesečne pjevačke nastupe. U isto vrijeme njezin posao u kampanji preuzima Andrej Plenković jer je na vrijeme shvatio, a poglavito nakon rezultata europskih izbora, da se 22. prosinca te potencijalno 5. siječnja ne odlučuje samo o tome hoće li sadašnja hrvatska šefica države obnoviti ili ne svoj petogodišnji mandat, nego u prvom redu o tome hoće li on osobno obnoviti mandat na mjestu predsjednika HDZ-a i Vlade.

Usto, sve je izvjesnije to da u takvoj autopercepciji i percepciji birača o predstojećim izborima skora odluka o predsjedničkoj dužnosti postaje svojevrsnim referendumom o cijeloj HDZ-ovoj vlasti u zemlji. Prvi put nakon političke dominacije tijekom 1990-ih prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i stranke koju je osnovao, HDZ od 2017. ima istodobno šeficu države, šefa Vlade i šefa parlamenta iz svojih redova.

A tu je, naravno, i Milan Bandić kao HDZ-ov najpouzdaniji vladar Zagrebom. Otkako je Hrvatska 2000. ustavnim promjenama zamijenila polupredsjednički sustav parlamentarnim, ali i dalje uz nezanemarive predsjedničke ovlasti, nije imala ovakvu koncentraciju vlasti unutar samo jedne stranke jer je HDZ u odnosu na prethodnu SDP-ovu vlast, naravno, znatno temeljitiji. Doda li se tomu nikad neučinkovitija oporba koja u ispitivanjima javnog mnijenja raste isključivo nezadovoljstvom birača postojećim stanjem, a ne vlastitim radom, vrlo je vjerojatno to da predsjednički izbori postaju izjašnjavanjem o svim rezultatima HDZ-ova upravljanja zemljom.

Zaključi li većina birača da im je proteklih nekoliko godina uz HDZ, koji uz zakonodavnu nadzire cijelu izvršnu vlast, osjetno bolje u životu, Kolinda Grabar Kitarović može mirno uvježbavati pjevački repertoar za proslavu svoje druge inauguracije, a Andrej Plenković samopouzdano krenuti na unutarstranačke i parlamentarne izbore sljedeće godine. No budu li rezultati predsjedničkih izbora (pre)tijesni kao i prije pet godina ili pak dođe do iznenađenja kojim će birači poručiti da su i ovi hrvatski izbori u biti glasovanje 'protiv' a ne 'za', otvara se cijeli niz mogućih ishoda u kojima su najizloženiji položaji Andreja Plenkovića kao čelnog čovjeka Vlade i stranke.

Da se u tom smislu nešto itekako može napraviti, pokazala je referendumska inicijativa vezana uz mirovinsku reformu, baš kao i štrajk prosvjetara, čiji se ishod, kakav god bio, neće moći upisati kao pobjeda Vlade. Pritom je Andrej Plenković dao nepotrebnu važnost oporbi predvođenoj SDP-u povezavši je s predizbornim podmetanjima podrškom štrajku, a prethodno referendumskoj inicijativi, jer ovako vođena stranka Davora Bernardića doista nema ni znanja ni spretnosti za tako sofisticirano djelovanje.

Zbog toga će se u konačnici na predsjedničkim izborima sučeliti HDZ-ova kandidatkinja, a zapravo cijela vlast personalizirana kroz Andreja Plenkovića i – (ne)zadovoljni birači koji će po potrebi izabrati najizglednijeg kandidata za predsjedničku dužnost umjesto Kolinde Grabar Kitarović. Da u hrvatskom političkom sustavu nije presudna premijerska dužnost, Andrej Plenković bio bi puno logičniji HDZ-ov kandidat na ovogodišnjim predsjedničkim izborima. Ovako je postao nekom vrstom izbornog avatara Kolindi Grabar Kitarović, utjelovljujući sve ono što bi ona trebala reći i poduzeti u kampanji. To će se ponajbolje osjetiti dođe li do medijskih sučeljavanja kandidatkinja i kandidata u kojima hrvatska predsjednica bez kontroliranih uvjeta teško može djelovati i uvjerljivo glede dosadašnjih rezultata i pouzdano glede svojih novih obećanja. Osim ako i tada ne zapjeva jer, kako sama kaže, 'pjesma i rane i dušu liječi'.

Možda joj je u svemu tome olakotna okolnost minuli rad njezinih glavnih protukandidata. Naime, SDP-ova Zorana Milanovića birači će najvećim dijelom ocjenjivati temeljem njegova premijerskog mandata i niza otprije izgubljenih izbora, 'suverenističkog' Miroslava Škoru njegovim osobnim doprinosom hrvatskoj suverenosti, posebice tijekom Domovinskog rata, a neovisnog Mislava Kolakušića logikom i dosljednošću mnoštva oštrih obećanja. U situaciji u kojoj i optuženik za ratne zločine Branimir Glavaš daje podršku Zoranu Milanoviću, sve je moguće. Čak i onda kada se SDP-ov kandidat ograđuje od te podrške, ističući da to nije njegovo društvo, zaboravivši valjda u kakvom je, očito puno probranijem, društvu prije samo tri godine spominjao 'majke vojne lekarke'.

Napokon, Kolinda Grabar Kitarović, a zapravo Andrej Plenković, imaju sada jedinstvenu mogućnost prekinuti trend koji obilježava hrvatske predsjedničke izbore još od smrti predsjednika Franje Tuđmana. To je činjenica da nijedan pobjednik predsjedničkih izbora od 2000. nadalje nije bio kandidatom političke stranke koja je u tom trenutku imala premijera iz svojih redova. Stjepan Mesić 2000. i 2005., Ivo Josipović 2010. i Kolinda Grabar Kitarović 2015. bili su oporbeni kandidati u odnosu na trenutačnu Vladu. Budu li nakon izbora Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković i dalje na svojim mjestima, to znači da većina Hrvatske ima puno povjerenje u HDZ. U suprotnom, netko bi od neizabranih kandidatkinja i kandidata slobodno mogao razmisliti o natjecanju na Eurosongu, a Andrej Plenković o karijeri unutar institucija Europske unije. To im sjajno ide.