Prije godinu dana, tek nakon dolaska na vlast, tu je obavezu radikalsko-socijalistička koalicija otaljala pustivši nekoliko protokolarno-općenitih zvukova, primjerenih vlastitom europskom imidžu, donekle novokomponiranom i još ne baš uvjerljivom. Ukratko: jest, bio je zločin, baš šteta, žaljenja dostojno, ne ponovilo se – uz obavezno: 'A naše žrtve?'

Ovoga 11. srpnja, međutim, službeni stav Srbije doima se kao malo precizniji i iskreniji; ipak su imali vremena za razmisliti, a i Europi su nešto bliže nego prije godinu dana. Predsjednik Tomislav Nikolić srećom je negdje na moru, pa nije bilo opasnosti da po svojoj navadi nešto bubne. Tako je bolna obaveza da se o Srebrenici – kao skupnom simbolu nečiste savjesti – očituje u ime države zapala de facto najmoćnijeg čovjeka u Srbiji Aleksandra Vučića, lidera najjače stranke, ministra obrane, prvog potpredsjednika vlade i Velikog Koordinatora svih Službi. U velikom intervjuu za tjednik Vreme, dva dana pred 11. srpnja, upitan hoće li u Potočare, Vučić je odgovorio da ga nisu zvali. No požurio se odmah dodati i da uskoro ide u Sarajevo, pa će se tamo i o tome razgovarati. Ovisi, veli on, o stavu bosanskog državnog vrha, a on je spreman: to je, kaže, 'strašan zločin' i neoprostiv. Kolege iz Vremena vele da je na ta pitanja odgovarao začudo smireno i hladno; Vučić je inače svadljiv i nabusit u intervjuima.

Karadžićeva 'izlazna strategija'

'Komedijant slučaj' (Crnjanski) htio je da je baš 11. srpnja Prizivno vijeće haaškoga Tribunala usvojilo žalbu Tužiteljstva na prvostupanjsku odluku u predmetu Karadžić i ostatak združenog zločinačkog poduhvata i vratilo u optužnicu četiri točke genocida (osim Srebrenice koja nije bila prijeporna). A možda i nije bio slučaj... Predsjednik Tribunala Theodor Meron bio je neuobičajeno oštar u obrazloženju: ukratko, samo pravni analfabet da ne vidi da je o genocidnoj namjeri bila riječ.

Taj je pravorijek Tribunala doveo Srbiju u još delikatniji položaj (ako delikatnijeg može biti): do sada je iz Beograda činjenica genocida u Bosni bila osporavana na razne načine, uglavnom neuspješno. Na jadan način pokušavalo se tumačiti presudu Međunarodnog suda pravde da je genocida bilo, ali – eto – Srbija da nije kriva, osim što nije progonila počinitelje. Onda se oslobađanje Momčila Perišića (pravomoćno) i dueta Stanišić - Simatović (prvostupanjsko) pokušalo tumačiti kao oslobađanje države Srbije od onoga što su Karadžić i njegovi delije uradili u Bosni: ta trojica da su, eto, samo pomagala u ratu, a – Bože sačuvaj! – da nisu znali kako će ta pomoć biti iskorištena i za što. Izlazak u javnost haaškoga suca-zviždača Harkoffa iz Danske srušio je tu teoriju: čovjek je ukazao na političku motivaciju Merona i Prizivnog vijeća u tim i još nekim predmetima, tako da sada stvar izgleda tužno, šlampavo i daleko od pravde. Tako je to kada jedan Tribunal Ujedinjenih naroda sebi dozvoli da se sroza do razine trećerazrednih sudaca i tužitelja podložnih političkim utjecajima, a sve po crti 'izlazne strategije' u kojoj su svi koji vrijede već pobjegli na bolja mjesta.

Nečista kolektivna savjest

Od toga državi Srbiji nije nimalo lakše, naprotiv. Ako na tren ostavimo po strani politiku, geopolitiku, interese Velikih Sila i sitne ambicije pojedinaca, problem države Srbije neotklonjiv je. To je, naime, pitanje moralno, etičko (nije isto!) i povijesno na duži rok. Dobro: svi znamo da je odgovornost za zločin pojedinčeva, zločinčeva, a ne kolektivna; ali to je pravna fikcija, gledano iz šire, duže i dublje perspektive. Kolektivna krivnja ne postoji, ali postoji ta stanovita kolektivna neugodnost, zajednička nečista savjest: da zašto nas se tako malo usprotivilo Zlu? Nama (pišem to mirno jer ja jesam) koji smo se usprotivili Zlu u Srbiji od toga nije nimalo lakše. Pojedinačno smo mirne savjesti; ali – mi smo dio tog nekog kolektiva. Da je netko od nas na vrijeme ustrijelio Miloševića ili Karadžića, bi li to izmijenilo povijest? Isto se može reći za Nijemce, Hrvate, Ruanđane, Rumunje, Kmere i druge. Ne, mili moji, to je malo dublja priča. Pardonirajte me, ali: tko su bili ustaše, četnici, ljotićevci, fašisti, nacisti, martići, mladići, karadžići? Naši sugrađani, kaže nam teutonski hladno i analitično onaj Goldhagen koji Nijemcima ide na živce.

Hipoteka savjesti; možda bismo to tako mogli nazvati. Neka sudovi i tribunali odluče što odluče, ali – taj jedan difuzni i neodredivi pritisak na naša moralna osjetila ostaje. Od toga pritiska nastaju pojave nervozne i neurotične u kolektivnoj svijesti. Ti skeleti, kosturi u ormarima naših zajednica, imaginarnih ili ne, tu su: javljaju se zagrobnim glasovima i pitaju jedno jedino relevantno pitanje: zašto? Zašto, kad ti naši blesavi ratovi od 1990. do 1999. nisu završili baš ništa – osim genocida, zločina, patnje i poraza? Još u rujnu 1991. onaj Badinter nam je lijepo objasnio da promjene granica na Istočnome Jadranu biti neće.

Život ide dalje, ne? Srbijanska se novokomponirana europejska vlast sada polako snalazi u svim tim Srebrenicama i ostalim skeletima iz ormara. Malo tu pomaže Vučićevo prenemaganja iz intervjua Vremenu: da, eto, on će s Hrvatskom u najbolje odnose – Bljesku i Oluji i Jasenovcu usprkos, naravno. Kažu da vrijeme liječi sve; nadati se da je tako.