Ne govorimo o ritualnim prisegama Europi i Kosovu istovremeno i još ritualnijim jeremijadama protiv te iste Europe. To su teme zapravo unutarnje politike: crte razgraničenja svjetonazorskih i nepomirljivih u Srba već drugo stoljeće, hvala lijepa. Riječ je ovdje o nečemu neposredno i izravno mnogo važnijem: o vanjskopolitičkom usmjerenju nove vlade i predsjednika - ako budu novi, to jest - kad je o praktičnoj, dnevnoj, politici i susjedima riječ.

Stranke i predsjednički kandidati kao da su marljivo izbjegavali bilo kakve najave svoje buduće vanjskopolitičke orijentacije prema susjednim državama, iako je, očito, riječ o tematici nadasve važnoj. Šešeljevi radikali, naravno, i dalje smatraju da je Krajina 'okupirani teritorij' i među sobom drže onog Milorada Buhu kao 'premijera Vlade RSK u izgnanstvu'. Vojislav Koštunica i Demokratska stranka Srbije imaju samo jednu točku vanjskopolitičkog programa: neutralnost Srbije, političku i vojnu. Pritom im se ne dade objasniti da je neutralnost nešto mnogo složenije od puke jednostrane deklaracije; neka pitaju Švicarce i Švede; Austriji je neutralnost bila nametnuta silom savezničkog oružja, što je drugo. Iz cijele Koštuničine kampanje, međutim, 'neutralnost' znači oslonac na Rusiju i nikoga više. Šešeljevci, pak, uporno ponavljaju istu staru priču o Velikoj Srbiji bez Hrvata, Bošnjaka, Albanaca itd. od Karlobaga do Virovitice na zapadu i do Gevgelije, znate već.

Scenarij A: Tadić – umjereno do pretežno opušteno

Jedina predizborna tema iz susjedstva jest, naravno, Republika Srpska koju nitko osim – za sada – Čedomira Jovanovića ne smatra inozemstvom. Tako se Mile Dodik još davno prije ove kampanje nametnuo kao lice nadasve važno u srbijanskoj unutarnjoj politici. To su Tadićevi ljudi shvatili odmah i prisvojili Milu Dodika zauvijek: čovjek u ovih nekoliko mjeseci ne može ni onu Mesićevu 'konzervu sardina' otvoriti, a da iz nje ne iskoči brat Mile. To ide na živce onim desnijim nacionalistima koji bi rado uzeli Milu za sebe, ali ni Mile nije naivan: kao vješt političar, on se priklanja jakima, a ne slabima.

Tu sada dolazimo na bitno: ako Tadić i njegovi pobijede, vanjska će se politika Srbije odvijati opuštenije i s manje drame, jer je onaj Vuk Jeremić dramatizirao iz razloga predizbornih, a ima i naznaka da je na odlasku. Očekuje se s dobrim razlozima da će se odnosi s Hrvatskom i BiH stabilizirati; možda čak i s Crnom Gorom. Kosovo će ostati tu gdje jest, osim ako Priština ne poduzme nešto dramatično, što se ne dade isključiti.

Scenarij B: Nikolić – nije dramatično, ali će biti zanimljivo

Ako, pak, Tomislav Nikolić i njegova Srpska napredna stranka pobijede, stvari postaju zanimljivije, mada ne i dramatičnije. Čak i mogućem slučaju kohabitacije bilo kojega tipa od dva moguća, Nikoliću bi pripalo malo ili malo više vanjske politike: bilo da ima ministra, bilo da postane predsjednik republike, mjesto koje po Ustavu nosi stanovite vanjskopolitičke ovlasti. Ako Nikolić ne dobije Ministarstvo vanjskih poslova, bit će tu trvenja i kreševa s vladom – ako nizašto drugo, ono iz truca i prkosa. Ako dobije sve, to bi mogao biti – i vjerojatno će i biti – korak ka stabilizaciji regije, koliko god to zvučalo paradoksalno. Sjetite se Sanadera, uostalom.

Naime, 'Toma diploma' (kako ga zovu otkad je pokazao stanovitu ne baš uvjerljivu diplomu s nekog opskurnog faksa) morat će se dokazati kao eurofil, dapače kao eurofanatik, da bi prevladao postojeće sumnje i zebnje susjednih zemalja i Bruxellesa; ipak je on do 2008. bio Šešeljev doglavnik i zamjenik, kao i njegov budući ministar vanjskih poslova Aleksandar Vučić. Obigravali su njih dvojica europske prijestolnice i Washington DC mjesecima i uzgajali kontakte tamo, ali još ne znamo s kakvim uspjehom. Ako dođu na vlast, morat će se jako potruditi da vanjskopolitičke partnere i susjede uvjere u iskrenost vlastitoga europskoga usmjerenja, u miroljubivost, dobru volju i već sve što tu spada. Znajući Tominu prevrtljivost, to mu neće biti teško: ipak je opstanak na vlasti u pitanju. Na šta će sve to na kraju izaći, ne možemo predvidjeti – iz istog razloga prevrtljivosti. Teško je, međutim, moguće da će se Tomo i njegovi naprednjaci vratiti na prvobitne radikalske pozicije: predaleko su otišli, sve su mostove spalili za sobom i cijeli se taj proces čini bespovratnim.

A Ivica ulazi s klupe...

To sve, dakako, ne daje razloga za pretjerani optimizam i napuštanje elementarnog opreza: znamo s kim imamo posla... Tu imamo još jednoga igrača, Ivicu Dačića, velikog reformatora i spasioca Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, koji se javlja kao vjerojatni presudni igrač u sastavljanju bilo koje buduće vlade Srbije nakon drugog kruga predsjedničkih izbora, 20. svibnja; Dačić će imati dobar dvoznamenkasti postotak u parlamentarnim izborima i bit će netko kome će se morati upucavati oba glavna igrača, Tadić i Nikolić. Vanjskopolitička ambicije Ivice Dačića, međutim, nisu jasno određene; oni su za Europu, naravno; oni su za miroljubivu koegzistenciju; jesu; za dobrosusjedske odnose; dobro. Do sada je pazio da ne izaziva regionalne probleme – osim oko Kosova, ali to je drugo. Vidjet ćemo i to.

Bilo kako bilo, koja god od dvije bitne političke opcije pobijedi u Srbiji, to teško da će imati dramatičnih posljedica u budućoj vanjskoj politici zemlje: tu nema mjesta radikalnim zaokretima, zaoštravanjima i sukobima iz prošlih vremena. Manevarski prostor jednostavno je sužen svima podjednako; nema tu mjesta kreativnim pristupima. Barem se oko toga ne moramo brinuti.