Marine Le Pen, predsjednica Nacionalnog fronta – desničarske populističke partije koju je osnovao njen otac Jean-Marie Le Pen, obilazi francusku provinciju. Iako je još godina dana do predsjedničkih izbora, ona već vodi kampanju, a šanse su joj najveće u provincijskim gradovima poput Metza i Henin-Beaumonta, gdje vlada velika nezaposlenost. Sve popularnija plavuša dobra je i odlučna govornica. Govori kratkim, jednostavnim rečenicama o sve većem osiromašenju Francuza, obraćajući se onima kojima na kraju mjeseca preostane možda 100 eura, iako nakon radničke želi osvojiti i srednju klasu. Naravno, njen je govor uperen protiv imigranata, protiv globalizacije i protiv Europske unije. Njezin cilj: napustiti eurozonu, ponovo uvesti granice i nacionalizirati banke. S obzirom da joj je otac 2002. jedva izbačen iz predsjedničke utrke, činjenica da se Marine Le Pen očito penje prema političkom vrhu već je sama po sebi uspjeh. Štoviše, kad bi se danas održali izbori, ugrozila bi Nicolasa Sarkozyja.

Za nju pišu da 'prodaje bijes, a ljudi ga kupuju'. A kako stvari stoje u vezi s bijesom, strahom i ostalim zapaljivim emocijama u Francuskoj a i šire, pitanje je hoće li se išta ispriječiti na putu njene pobjede i što će ona značiti u današnjoj EU…

Istovremeno, na drugom kraju Europe, u Danskoj, granična policija počela je zaustavljati putnike i kontrolira njihove dokumente. Danska je već učinila jedan korak naprijed u istom pravcu. Naime, prije dva tjedna ponovo je otvorila granične prijelaze prema Njemačkoj i Švedskoj i tako već ostvarila jedan od ciljeva Marine Le Pen. Danska je vlada to učinila pod pritiskom sestrinske partije Nacionalnog fronta - Danske nacionalne partije. Izbori su pred vratima, u studenome, a DNP ima veliku podršku birača. Nije to učinila iznenada, već je najavila ovaj potez još prije dva mjeseca, pravdajući potez kontrolom granica zbog šverca droge i ilegalne imigracije. Članak 23. Schengenskog sporazuma o granicama kaže da zemlja-članica ima pravo uvesti kontrolu unutar EU granica 'u slučaju ozbiljne prijetnje javnom redu i nacionalnoj sigurnosti', i to na ograničeno vrijeme od 30 dana ili dok traje prijetnja. Već su ga iskoristile Francuska i Italija, ne bi li kontrolirale navalu imigranta uglavnom iz Tunisa.

Na ovaj potez Danske, Europska komisija izrazila je 'ekstremnu zabrinutost', računajući valjda da se ta mala, iako drčna zemlja ipak neće usuditi prekršiti odredbe Schengenskog sporazuma o slobodi kretanja ljudi i roba, jednom od temeljnih načela EU. Kad se to ipak ostvarilo, reakcija je i dalje bila mlaka. Jedan je njemački ministar na primjer sugerirao sunarodnjacima da bojkotiraju turistička putovanja u Dansku! Ništa pametnije od toga i ništa ozbiljnije nije smišljeno niti učinjeno na ovo evidentno sabotiranje Unije. Dapače, sve je jači utisak da EU gubi snagu da zaustavi procese koji doprinose dezintegraciji i dovode u opasnost samu ideju ujedinjenja.

Dok se Marine penje na krilima populizma, a Danska ponaša po svome, jedan od stupova EU, zajednička valuta, sve brže klizi u propast. Italija se naime upravo pridružila zemljama koje su ozbiljno u krizi, tzv. PIG zemljama - kratica koje osim što znači Portugal, Irska i Grčka, ima i drugo, pogrdno značenje (svinja, na engleskom). I dok su PIG zemlje male, a njihova bi se ekonomija možda ipak dala spasiti uz pomoć velikih, za Italiju to nipošto nije slučaj. Njena kriza ugrožava euro više nego sve ostale zajedno, što se najbolje vidi po reakciji burze, odnosno padu vrijednosti eura.

Osjećaju da s Unijom mnogo toga nije kako treba treba pridodati i sve češću sliku tisuća mladih koji protestiraju na trgovima europskih gradova, od Lyona do Atene, Lisabona, Barcelone, Dublina. Velik broj njih je nezaposlen - u Španjolskoj, na primjer, nezaposleno je 44 posto mladih - i razumljivo je da protestom izražavaju svoju ogorčenost ekonomskom situacijom i da osjećaju kako im je ukradena budućnost.

Što je u pozadini bunta mladih, uspjeha Marine Le Pen, poteza danske vlade i krize eura? Nije to samo nepovjerenje u postojeće institucije koje nisu u stanju izaći na kraj, a ponekad niti ozbiljno tematizirati ogromnu nezaposlenost ili masovnu imigraciju. Sve ovo izaziva osjećaj nesigurnosti i straha od budućnosti. A strah je odličan materijal za svakovrsne političke manipulacije.Trenutačno se stječe dojam da se svaka zemlja pokušava zaštititi sama za sebe, točno suprotno duhu suradnje EU. Na djelu su 'vatrogasci' – kako je u jednom intervjuu rekao Jacques Delors, bivši trostruki predsjednik Europske komisije. 'Ali nama ne trebaju samo vatrogasci, trebaju nam i arhitekti', dodao je, zabrinut ne toliko za ekonomsku krizu, već krizu smisla u EU.

Može li bunt mladih pokrenuti pozitivne promjene? Možda, no za sada, sudeći po ovim događajima, čini da stvari idu u posve drugom pravcu. Jer, ako je počelo ograničavanje slobode kretanja, zašto i druge zemlje ne bi učinile isto što i Danska? Ako se euro, zbog krize u Italiji i Španjolskoj, ozbiljno trese i klizi, ako Marine Le Pen Pia Kjaelrsgaard, Gert Wilders, Viktor Orban, Umberto Bossi i njima slični desni anti-EU populisti dolaze na vlast ili su već tamo, promovirajući vrijednosti potpuno suprotne od onih na kojima počiva Unija – čovjek se s pravom pita što će ostati od nje. Ako ovi zabrinjavajući simptomi nisu početak kraja, sasvim sigurno su korak unazad. Odlučnost, vizija, vjera u zajedničku budućnost i posvećenost ideji zajedništva spali su na najniže grane.

'Ovakva Europa je psihološki i politički bolesna', zaključio je Delors. Sama dijagnoza, ma koliko bila točna, nije i dovoljna motivacija za nužno potrebne promjene.