Negdje početkom godine dopisivala sam se s Darijem Juričanom, autorom filma 'Gazda'. Juričan je taman bio u intenzivnoj akciji promoviranja svog dokumentarca o Ivici Todoriću i u šali mi je ponudio da tportal naruči njegove kekse, spravljene baš u tu svrhu. Rekla sam mu da u 2017. očekujem demontažu Agrokorova sustava, na što mi je redatelj odličnog dokumentarnog filma o usponu Ivice Todorića uzvratio: 'Naivna si...'

Bila je to očekivana reakcija za nekog tko je u dokumentarcu odradio izvrstan ekonomsko-politički due diligence stvaranja moćnog i nedodirljivog carstva. Agrokorov modus operandi bio je: prekomjerne obaveze i dugovi svima, milijarde kamata koje bubre. No ako je tako moglo godinama, desetljećima, zašto se ne bi i nastavilo?

Potkraj prosinca 2016. doznala sam da Ivica Todorić nije platio dug najvažnijim dobavljačima u Hrvatskoj (da, morate znati da nisu svi bili isti na Agrokorovoj listi čekanja), kao i nevjerojatan info da su pojedini investitori u inozemstvu krenuli u prodaju obveznica koncerna uz 70 posto diskonta (uz komentare: bolje sada naplatiti i 30 posto nego kasnije - ništa). Bili su to signali da počinje demontaža koncerna. I onda je to krenulo ocjenom Moody'sa, a sada smo već ušli u povijest Agrokorove propasti.

Čemu tajna ratna soba? 

Koliko će ona biti bolna – za domaće dobavljače, zaposlenike i kooperante koji bi svi redom mogli potonuti s koncernom i njegovom filozofijom poslovanja – to ćemo tek gledati u idućim mjesecima. Primjerice, fenomenalan brend poput Francka. Kažu mi upućeni da bi ta tvrtka lako mogla naći kupca.

Zašto uopće smatram da bi Franck mogao na prodaju? Izložen je navodno nekoliko desetaka milijuna eura prema Agrokoru, a takve brojke ne govore o blistavoj budućnosti u rukama sadašnjih vlasnika. Zašto su Franck, i još dvije tisuće dobavljača, uopće pristali na takve poslovne odnose? To nije samo priča o Francku i Agrokoru, nego o mentalitetu domaće ekonomije, njezinoj sprezi s politikom i umrežavanju.  

Pitanje svih pitanja koje se zavrtjelo posljednjih tjedana jest treba li se država uplitati u slučaj Agrokor. I to posebnim zakonom? U zemlji koja je članica Europske unije, s funkcionalnim zakonskim rješenjima stečaja, predstečaja, ovrha...? Kratko i jasno: ne treba.

Političari se pozivaju na institucije, a onda baš u one pravosudne, čini se, ne vjeruju. Vlada, sama, očito više vjeruje u dogovorno-državne dekrete i selektivan pristup.   

Naravno, država ne može sjediti skrštenih ruku i mora znati što se događa s njezinom najvećom kompanijom. Nakon 90 dana panike oko Agrokora, Davor Božinović, šef ureda premijera Andreja Plenkovića i njegova osoba od iznimnog povjerenja, u najnovijem broju Globusa otkriva nam filmske detalje o tome kako se radilo na slučaju Agrokor i ekskluzivno izbacuje: 'Imali smo ratnu sobu za Agrokor u Banskim dvorima!'

Moje jednostavno pitanje je: zašto je to uopće bila tajna?

Ako ga zabrinjava egzistencija građana (zaposlenih i dobavljača najveće privatne kompanije), premijer ima pravo odmah, javno i otvoreno pitati Ivicu Todorića zašto mu se ljulja tvrtka i što kani poduzeti. Prilično je aljkavo sve to skupa izgledalo posljednjih tjedana. Najprije se premijer i ministri nisu htjeli javno petljati oko Todorića, a zapravo su to tajno pratili, da bismo na kraju munjevitom reakcijom u roku od nekoliko dana dobili specijalni zakon o Agrokoru.

No vratimo se na ono što se sada zbiva u najpoznatijem tornju u državi i oko njega.  

Iza interesne grupacije - tehnomenadžer  

Vlada je dakle loše odigrala: donijela je lex Agrokor, i to u situaciji u kojoj je stvar već mjesecima rješavao hrvatskim muljažama neopterećen strani konzultant. Već se u prvom nastupu vidjelo da je Antonio Alvarez odličan egzekutor koji bi vrlo brzo presjekao sve mreže koje su i dovele do Agrokorova balona. Naravno, uz bolne i teške odluke po sve dionike, no to je u Agrokorovu slučaju bilo neizbježno i samo pitanje vremena – prije ili kasnije. Plenković se umjesto efikasna filipinskog egzekutora odlučio za povjerenika kojeg će opterećivati troma i interesima obilježena politika, i to prema uobičajenim poslovnim modelima još iz devedesetih.

Ante Ramljak, povjerenik Vlade u Agrokoru, slovi kao nestranački kadar, no grupa koju trenutno predstavlja upravo kroz Agrokor nije nimalo nepolitička. Ramljaka je dugo slamala pa onda u Agrokor postavila ministrica gospodarstva Martina Dalić (čovjek se odmarao u Splitu i na kraju preko telefona prihvatio mandat) te su dovedeni odvjetnici koji su, još interesantnije, navodno sudjelovali u izradi lex Agrokora. Upućeni mi kažu i da resorno Ministarstvo pravosuđa nije moglo primirisati izradi specijalnog zakona te da je on pripreman s privatnim advokatima u Ministarstvu gospodarstva. Odvjetničko društvo koje sada savjetuje Antu Ramljaka u tornju, zanimljivo je to, do jučer je u odnosima s koncernom zastupalo rusku VTB banku, čiji je čelnik optužio Ivicu Todorića za falsificiranje poslovnih podataka.

Cijelo to društvo ili interesna grupacija (lišena bilo kakvih ideologija koje se na dnevnoj bazi podmeću građanima) iza sebe ima bivšeg HDZ-ova ministra i tehnomenadžera Borislava Škegru koji je krajem devedesetih potpisao ključno državno jamstvo za kredit Ivici Todoriću. Vlasnik Agrokora je pak na vrhuncima moći posljednjih desetak godina izdašno ulagao milijune kuna u Škegrine fondove.

Krug je zatvoren ili se zatvara? Kako će se i u čiju korist ili štetu rješavati političko-financijski aranžmani koji su se vrtjeli posljednjih godina? Navodno Todorić, koji se silom prilika povukao u svoj dvorac u zagrebačkim Šestinama, nije oduševljen činjenicom da mu upravo Škegrini ljudi sada češljaju knjige u tornju. 

Todorićevi financijeri prouzročili bankrot Argentine?

Zato je, osobito uoči izbora, legitimno pitati: spašavaju li to premijer i Vlada brižno i dobronamjerno radnike i dobavljače ili su Agrokor na upravljanje prepustili političko-ekonomskoj grupi izrazito partikularnih financijskih interesa?  

U Agrokoru je trenutno suho, ali novca za raspodjelu itekako će biti. Govorimo o koncernu koji je godišnje generirao 60 milijardi kuna prihoda. Bit će i dobrih tvrtki, poput Leda i Jamnice, na prodaju, i to jeftino. I Alvarez je na toj brojci gradio svoju proviziju u postocima. Trebat će odrediti redove isplate, naplate, visine otpisa... Neki će dobiti prije, neki kasnije, dobar dio će se otpisati.   

Dodatno zamagljivanje, što sprečava potpuno ogoljenje i otkrivanje stvarnog stanja koncerna, uzrokuju i lokalni izbori. Situacija će biti mirna do 21. svibnja i sljedeće će plaće biti isplaćene, u to nema sumnje. Povjerenik će odraditi točno ono što kaže politika.

Vladajući međutim igraju na skliskom terenu. Valja podsjetiti, a domaća javnost zaboravlja to u posljednje vrijeme, da su solidne milijarde Agrokorova duga u rukama stranih investitora. Vidimo već i da ruske banke žele nametnuti svoju igru te igrati drukčije od ostalih bankara. Postoje obveznice, a tu je i famozni PIK dug i svi ti financijaši žele svoj novac natrag, naravno s kamatama.

Kažu mi da se u igri oko Agrokorova duga pojavljuju raznovrsni ulagači od – kanadskih mirovinaca do londonskih i azijskih fondova. Možda bi hrvatsku javnost (i Vladu?) moglo zanimati i to da su neki od njih navodno prouzročili zadnji bankrot Argentine.

Politika igra na kartu smirivanja situacije u Agrokoru, ali tužbe, arbitraže i sva sila sudskih postupaka tek dolaze na red. Agrokor je crna kutija hrvatske politike i ekonomije, a tek ćemo svjedočiti posljedicama njezina otvaranja.