Još jedne tragedije koja se dogodila u Americi posljednjih je dana u središtu pažnje svjetskih medija. Dvije bombe koje su u nedjelju 14. travnja eksplodirale u Bostonu za vrijeme tradicionalnog maratona i ubile troje ljudi, a ranile njih 264, potresle su Amerikance, a time i svijet. Njihove tragedije odmah postaju i svjetske, ne samo zato jer je riječ o svjetskoj velesili, nego i zato što njihovi mediji dominiraju svijetom. Javnosti nije promaklo da su ovaj događaj izvjestitelji odmah usporedili s ratom, da su osumnjičenike proglasili zločincima i prije nego li su bili uhapšeni odnosno ubijeni te da su prizor nakon eksplozije usporedili s ratnim stanjem. Čak je i New York Times pisao o 'ratnoj zoni', iako eksplozije dviju bombi ne mogu pretvoriti grad u ratnu zonu, bez obzira kako i koliko to televizija neprekidno sugerira. A novinar Fox Newsa, Brian Kilmeade čak je postavio pitanje: zbog čega Amerika ne bi uvela rasno profiliranje da spriječi terorizam?

Ni među žrtvama nema pravice

Reakcije na slične događaje u SAD-u uvijek su nekako pretjerane i napuhane. Ne radi se o umanjivanju događaja i odsustvu sućuti za žrtve u Bostonu, no brojni su komentatori primijetili da jedan američki život u medijima vrijedi, odnosno dobiva publicitet kao stotine onih koji poginu u drugim, manje 'zanimljivim' dijelovima svijeta. Eksplozije i žrtve u Bagdadu ili Kabulu ili čak Jeruzalemu dobivaju nemjerljivo manje pažnje, valjda s opravdanjem da to nisu vijesti jer tamo su krv i žrtve svakodnevna pojava… Reakcije su, dakako, licemjerne, ali to nije novost. Medijsko licemjerje? Možda bi se to moglo nazvati i tako, ali u medijima, baš kao u životu, ustvari nema pravde, a novinari se mogu samo truditi da ne ideologiziraju nego izvješćuju, iako im to vjerojatno umanjuje šansu da njihova izvješća budu i objavljena.

No zanimljivo je kako je ova bostonska tragedija – a napad na civile nesumnjivo jest tragedija – artikulirana na najvišem nivou. Za razliku od primjerice Georgea W. Busha koji je zazivao osvetu pa u njeno ime suspendirao građanske slobode u SAD (famozni Patriot Act), predsjednik Obama govorio je o bombaškom napadu u Bostonu iznenađujuće smirujućim riječima. Za osumnjičenu braću Tamerlana i Džohara Carnajeva rekao je da su 'mali bijednici') i nije ih nazvao teroristima, iako je eksploziju bombi nazvao terorističkim činom. Poručio je da Amerikance ovakvi događaji – a pritom nije izustio riječ rat - neće zaustaviti u njihovom načinu života, nego ih samo ojačati. 'Završit ćemo trku', poručio je Obama Amerikancima i cijelom svijetu.

Mali bijednici i ratno stanje

Obama nije obećao nikakve nove sigurnosne mjere ni zakone i odmah je, naravno, usljedila kritika da je njegov govor previše flat, ispuhan, ispražnjen od uobičajene vatrene retorike. Po svoj prilici namjerno je bilo tako. Tako novinar Der Spiegela koji u svom eseju 'Bostonski poučak' uspoređuje reakcije predsjednika nakon 11. rujna i sada, kaže da se Obama ugledao na govor kraljice Elizabete nakon eksplozije bombi u Londonu 2005. Tada je stradalo 55 civila, a ranjeno njih preko 700. 'Počinitelji ovih brutalnosti neće promijeniti naš način života' – poručila je tada kraljica Britancima.

Slično je izjavio i norveški premijer Jens Stoltenberg srpnja 2011., nakon što je Anders Breivik u Oslu i na otoku Utoja ubio 77, a ranio preko tri stotine ljudi: 'Norveški odgovor na nasilje jest više demokracije, više otvorenosti, veće političko sudjelovanje.' Ni kraljica ni Stoltenberg nisu se zalagali za osvetu, nove i drakonske zakonske mjere, segregiranje jedne religijske ili etničke skupine, militarizaciju ili suspendiranje osnovnih građanskih sloboda, a sve to u ime veće sigurnosti.

Zašto je važno što su Obama, kraljica Elizabeta i Stoltenberg u svojim reakcijama na teroristički čin rekli? Odnosno i možda još važnije, ono što nisu rekli?

Na teroristički čin ljudi reagiraju emocionalno, prijetnjama i onim što se danas zove govor mržnje. No takva retorika istovremeno podjaruje strah i mržnju i stvara atmosferu u kojoj nasilje postaje ne samo moguće, nego i jedino rješenje. Drugim riječima, ako dovoljno dugo uvjeravate ljude da je Boston ratna zona, on će to i postati. Naše nedavno iskustvo s nacionalizmom i ratom dovoljno govori o tome. Još se sjećamo da su bile potrebne godine psiholoških priprema, godine zapaljive nacionalističke retorike, kao i medijski rat, da bi pravi rat postao stvarnost. 'Stvarna je opasnost terorizma u njegovoj sposobnosti da izazove neodmjerene verbalne ispade. Barbarski način razmišljanja napadača polučuje svoj otrovni učinak kada se nevine žrtve i same okrenu nasilju', piše Ullrich Fichte u spomenutom eseju u Der Spiegelu.

Slabost i snaga demokracije

Granica između slobode i sigurnosti vrlo je fluidna. Slabost demokratskog društva upravo je njegova demokratičnost i otvorenost. Svakom se demokratskom društvu nameće pitanje kako reagirati na teroristički čin? Pogotovo danas, kada je očito da se javlja novi, individualizirani oblik terorizma. Teroristi su 'mali bijednici' koji ne moraju nužno imati veze s organiziranim terorizmom, ali su njihove frustracije dovoljne da ih natjeraju na takav čin. Odgovor na sigurnosna pitanja tek se traži, no ako je jedan bombaški napad dovoljan da demokraciju pretvori u policijsku državu, onda to sigurno nije put. Amerikanci bi se, prema Obaminim riječima, trebali suočiti s terorom i ostati 'nesebični, suosjećajni i bez straha'. Zaista, insistiranje na demokratskim vrijednostima i kulturi, na normalnom životu, a ne podlijeganju mržnji i predrasudama i žrtvovanju vlastite slobode jedini je, ali daleko teži odgovor zrelog društva i zrelih političkih vođa.