Našim roditeljima uzrečica 'dužan k'o Grčka' dobro je poznata. Sjećam se da ju je koristio i moj nono kako bi njome opisao svoj penzionerski kućni budžet. U socijalističkoj Jugoslaviji bila je to svakodnevna poštapalica jer se za Jugoslaviju govorilo da je 'dužna k'o Grčka', iako je u doba najvišeg zaduženja Jugoslavija dugovala 'svega' 17 milijarda dolara, što je prema 335 milijardi eura sadašnjeg grčkog duga ipak relativno nisko, ali to tada, u doba jugoslavenske ekonomske krize početkom osamdesetih, nije bilo nimalo zanemarivo.

U grčkome slučaju, koji je ušao u svakodnevnu uporabu kroz poštapalicu o njezinoj zaduženosti, ova se fraza počela rabiti 1893. godine koja je ušla u povijest po glasovitom priznanju predsjednika grčke vlade Harilaosa Trikupisa u grčkome parlamentu, Vulì ton Elìnon: Nažalost, bankrotirali smo! (na grčkome: Dystyhos, eptohefsamen!).

Zašto je Grčka bankrotirala?

Tadašnji grčki bankrot bio je rezultat stjecaja okolnosti triju čimbenika: prvo, uhodanog modela zaduživanja od samog početka borbe za neovisnost zemlje. Tijekom rata za neovisnost (1821-1827) europske su sile pomagale grčke ustanike protiv osmanske vlasti, ali su to debelo naplatile financirajući privremenu grčku vladu kreditima s enormno visokim kamatama. Tako je privremena grčka vlada, kada je konačno okončan rat za neovisnost 1827. proglasila faktički stečaj i proglasila svoju nesposobnost vraćanja međunarodnih dugova (iskorištenih za naoružanje i vođenje rata). Tome je pridonijelo i neispunjeno obećanje grčke dijaspore koja je isprva obećala transferirati i uložiti veliki kapital u oslobođenu Grčku, ali je, vidjevši tko to dolazi na vlast u zemlji, ostala samo na verbalnim obećanjima (uostalom, kao i u slučaju velikih obećanja hrvatske dijaspore početkom Domovinskog rata, kada je Đodan obećavao pritjecanje 200 milijardi dolara od naših emigranata).

Bogate grčke naseobine u kozmopolitskom kasno-osmanskom Levantu, u Istanbulu (ta ista dijaspora oduvijek ga je nazivala Konstantinopoljem), Aleksandriji i Smirni, zahvaljujući osmanskoj politici mileta – lokalne etničke i vjerske autonomije osjećale su se kulturno i civilizacijski superiorne nad svojom zemljom podrijetla koju su nazvali, samilosno, Psorokòstena – prosjakinja Kostantina, a sebe su smatrali direktnim nasljednicima sjaja i moći Bizanta.

Drugi faktor bio je pad cijena suhog grožđa na svjetskom tržištu, što je tada bio glavni izvozni artikl tek neovisne Grčke (renesansa helenske kulture maslinova ulja i njegov izvoz kasnijeg je datuma, tek nakon Prvog svjetskog rata). Treći je faktor neracionalno trošenje novca u 'kapitalne nacionalne investicije', među kojima je prednjačio Korintski kanal

Troškovi izgradnje Korintskog kanala uvelike su premašili prvobitni financijski plan. Na kraju, odustalo se od ambicioznog plana po uzoru na Sueski kanal u Egiptu i pribjeglo se uporabi starih Neronovih projekata za prokop Korintskog tjesnaca. Iako su troškovi bili relativno niski (u usporedbi s današnjim pothvatima, iskopavanje Korintskog kanala stajalo je manje negoli što će stajati izgradnja Pelješkog mosta, i to zbog nekoliko jednostavnih razloga: prvo, većina radova je obavljena bez uporabe mehanizacije; drugo, radna snaga se svela uglavnom na zatvoreničku radnu snagu, ratne zarobljenike i vojsku; treće, nije bilo troškova otkupa terena, jer je kralj jednostavnim ukazom nacionalizirao sve zemljište na trasi Korintskog kanala.

Grčka vlada na čelu s premijerom Trikupisom nije više mogla otplaćivati anuitete, pa je uprava kanala prešla u ruke konzorcija stranih banaka. Bio je to epilog spirale zaduživanja koje je nazvano 'modernizacijskim zaduživanjem': s jedne strane, grčka je vlada htjela, u prestižnom ratu sa svojom vlastitom dijasporom, pokazati da se zemlja razvija i time ipak privući kapital (i naklonost) dijaspore; s druge strane, htjela je ostvariti nacionalističku ideju nazvanu Megali idea – velika ideja o stvaranju velike Grčke, s povratkom Konstantinopolja kao glavnog grada. Stoga se već u razdoblju između 1879. i 1893. Grčka zaduživala brzim ritmom – sklopila je sporazum o čak devet međunarodnih kredita, što znači da se vlada zaduživala novim dugom svakim osamnaest mjeseci, što je još uvijek lakši ritam od zaduživanja Hrvatske u vrijeme ministra Šukera.

Megali idea imala je svoju visoku cijenu: ona je značila modernizaciju prometne (i gospodarske) infrastrukture zemlje, ali i velike troškove za naoružanje radi nastavljanja ratova za oslobađanje preostalih grčkih povijesnih teritorija još uvijek pod osmanskom vlašću. Grčki su nacionalisti, nezadovoljni što su im zemlje zapadne Europe nametnule kralja iz bavarske dinastije, htjeli situaciju riješiti onim putem koji se uvijek pokaže lošim: nastavkom rata. Pokrenut je novi rat protiv Turske, koji je pak neslavno završio porazom Grčke 1897. godine.

Umjesto da profitira tim ratom i eventualnim oslobađanjem grčkih teritorija, što bi onda ojačalo prestiž grčke nacionalističke stranke u zemlji i konačno skršilo suzdržanost grčke dijaspore te odobrovoljilo europske vjerovnike, Grčka je morala pristati na mir s Turskom što su ga nametnule Austrija, Francuska, Njemačka, Engleska, Italija i Rusija, uplašene da bi eventualni totalni vojni slom Grčke u nepovrat odnio i servisiranje njihovih bankovnih kredita, ali i prestiž zapadne civilizacije i ugled zapadnih sila. Tako je Grčka morala pristati na dodatne izdatke, ratnu odštetu Turskoj u iznosu od 95 milijuna zlatnih franaka. No strane sile htjele su se osigurati i osigurati i naplatu svojih vjerovničkih prava, pa su tako nametnule Grčkoj osnivanje jedne međunarodne kontrolne komisije sa sjedištem u Ateni, a koju su činili vjerovnici grčkoga duga. Ova je komisija, pod nazivom 'Međunarodna ekonomska komisija' (Dietnìs Oikonomikòs Èlenhos), preuzela na sebe prihode grčkog državnog monopola soli, duhana, petroleja, šibica, igraćih karata, taksenih maraka i inkasirala prihode carine u Pireju.

A budući da je državna uprava Grčke još od samih početaka neovisnosti patila od stranačkog klijentelizma, korupcije i nepotizma, ovlasti Međunarodne ekonomske komisije proširile su se i na kontrolu državne uprave. Posebno povjerenstvo unutar ove Međunarodne ekonomske komisije, sastavljeno od predstavnika europskih država, nadzirala je rad državne uprave, zapošljavala, nagrađivala i otpuštala personal. A budući da Grčka nije imala druge alternative nego da pristane na takvu financijsku kontrolu, u zamjenu je za nagradu dobila novu tranšu kredita u visini od 170 milijuna zlatnih franaka. No čak ni ta Komisija nije uspjela ozdraviti grčke državne financije, pa je i tih 170 milijuna franaka bilo ponovno bačeno u vjetar. Rad ove Međunarodne komisije protegnuo se sve do 1978. godine – dakle punih osamdeset godina, tako da su sve do tada cigarete, šibice i sol u Grčkoj prodavani pakirani s posebnom trakicom s natpisom 'DOE – prihod ide u korist Međunarodne ekonomske komisije'. Nije ni čudno da je tako Grčka bila primljena u članstvo Europske zajednice 1981. po kratkom postupku – više zato da se spriječi nova dužnička pa tako i sveopća ekonomska kriza i propast zemlje, negoli da se zemlja integrira u Europsku ekonomsku zajednicu na jednakim osnovama kao i sve druge dotad.

U međuvremenu, od daleke 1893. godine, Grčka je još u dva navrata, unatoč djelovanju DOE, proglasila moratorij na vraćanje svojih dugova. Bilo je to 1921, a četvrti put Grčka je proglasila stečaj 1932. Članstvo u Europskoj zajednici i Europskoj uniji donijelo je Grčkoj blagostanje kroz pomoć europskih strukturnih i kohezijskih fondova, ali to blagostanje nije uspjelo pomoći Grčkoj da preživi veliku svjetsku financijsku krizu iz 2008. Opet se pokazala sva strukturalna slabost grčkog društva, uključujući i ponovnu pojavu skupe, neracionalne i parazitske državne uprave, podložne patologijskim procesima kao što su korupcija, klijentelizam i nepotizam. Peti bankrot Grčke spriječen je intervencijom Europske unije i međunarodnih financijskih čimbenika, ali to, izgleda, neće riješiti probleme bez odlučnih strukturnih reformi u zemlji i iz same zemlje.

A uzrečica 'dužan k'o Grčka' ostaje kao strašilo za mnoge zemlje, osobito one preostale iz skupine PIGS – Portugal, Italija i Španjolska, ali još i više za druge zemlje iz pojasa 'zemalja maslinova ulja', kako je nedavno američki tjednik Newsweek nazvao novu tvorbu budućih geopolitičkih podjela. A Grčka je u tom pojasu neslavni primjer loše uprave, lošeg gospodarstva i loše politike, unatoč povoljnim prirodnim resursima.

A kao što vidimo, zapadne su sile debelo naplatile svoje kredite, baš kao što će sada prividno solidarna pomoć Europske unije rezultirati dobrim profitom europskih vjerovnika. No Grcima nitko nije kriv za loše upravljanje zemljom, što i nama može biti jako dobra pouka, ako želimo iz tog primjera uopće nešto naučiti!