Prikazivanje telenovele Sulejman Veličanstveni u nas je popraćeno ponekim člankom o ulozi harema u Osmanskom Imperiju te razmatranjima o tome koliko je pravi Sulejman Zakonodavac ili Veličanstveni (1495-1566) bio sličan onome iz serije – a naravno da mu nije bio previše sličan, jer sva fikcionalizirana povijest nama dolazi po našim potrebama, po narudžbi ovog vremena, a ne po istini. Serija je zaista lukavo, devedesetih bi se reklo 'bizantijski', zamišljena – imamo tu u fokusu zaplete u haremu za ciljanu žensku publiku sapunica, a posiječe se tu i tamo pokoja glava tako da se i muškarčine mogu uživjeti 'u politiku'. U centru svega je patrijarh, malo oštrija varijanta Blakea Carringtona iz Dinastije, lik koji sav taj kozmos drži na okupu - što povlađuje konzervativnoj slici društva, ali i obitelji. Tehnički je serija dobro napravljena i, ako se gleda uz malo mozga, od nje ne mora biti štete – može se možda ponešto naučiti jer i trivijalizirana slika povijesti, ipak, prenosi bazične informacije, svakako više od uigranog debilizma raznih varijanti Santa Barbare od Indije do Meksika.

Ostaci ostataka

Za naše, pak, prilike 'Sulejman' bi mogao biti interesantan za one koje se žele suočiti s potisnutom poviješću. U nas se, naime, i u doba Jugoslavije i danas, povijest uči kao da je ono što su osvojili Turci automatski postalo 'crna rupa'. Palo Jajce, o njemu se više ne govori, pao Klis, o njemu se više ne uči, sve dok se ponovno ne osvoji itd. Sjećam se kad smo to učili – kako se širila crna rupa. Skoro da više ničeg nije bilo, ali smo nastavili učiti o onome što je ostalo, a ovo što je palo – pa makar taj pad trajao par stotina godina – to ne postoji, sve dok opet ne dođemo 'mi'. Pitanje je samo gdje smo bili 'mi' – s ove ili s one strane – u reliquiae reliquiarum ili možda ipak u području koje se ne uči.

Onome tko gleda 'Sulejmana' iz Osijeka, Čazme ili Požege, kao i onome koji ga gleda iz Drniša ili Imotskog, ne bi previše škodila spoznaja da tu, umjesto nekog dalekog Turčina, gleda lika koji je tim gradovima vladao, pa je bio i vladar predaka gledatelja telenovela. A kako se s te strane napadalo na reliquiae reliquiarum i gradove na obali pod mletačkom vlašću, gledatelj mora biti dosta optimističan kad pomišlja kako su u svim tim stotinicama godina svi njegovi preci izbjegavali vojnu službu, te su se pritajili i bili virtualno, onako duhom, na 'ovoj strani'. Može biti, ali nikako nije zicer na to se kladiti. Govoreći o Bosanskom pašaluku povjesničar Nenad Moačanin u knjizi 'Turska Hrvatska', koju je tiskao ne bilo tko nego Matica hrvatska (1999), kaže kako je Bosanski pašaluk, administrativno utemeljen 1580. - gdje su spadala i velika područja Dalmacije, Like i Slavonije - 'obuhvatio ne samo gotovo čitav hrvatski korpus u okvirima Carstva, nego i većinu Hrvata uopće'. Prije toga postoji već Kliški sandžak (1537) i 'vilajet Hrvati' (između Cetine i Zrmanje) itd. Ako se još uzme u obzir da mnogi današnji stanovnici Hrvatske potječu iz Bosne – može se s priličnom sigurnošću reći da je Sulejman vladao precima većine gledatelja RTL-a. Zbog čega je ovo potrebno reći? Naprosto zbog toga što, učeći povijest s 'crnom rupom', većina gledatelja toga nije svjesna. I članci o seriji 'Sulejman' njeguju tu crnu rupu, ona je prisutna jednako kao u prijenosima Sinjske alke iz kojih neupućeni gledatelj teško može shvatiti da su, prije one slavne bitke koju su izgubili, Turci u Sinju bili 170 godina. Nije to baš malo. To je kao od danas do 1842, pa zamišljajmo to vrijeme gledajući crnu rupu zvanu 'Sulejman' - naravno, pojma nemajući da se u Hrvacama oko 1570. gradila Ferhad-begova džamija. A u Imotskom je osmanski period potrajao i nešto duže – 224 godine (1493-1717). U obližnjem, pak, Ljubuškom – oko 400 godina.

U Slavoniji su Turci vladali oko 150 godina, a Požega je, sa svojih 14 džamija (Moačanin, str. 147), bila centar sandžaka. U većini gradova postojala je solidna islamizacija stanovništva, a u požeškom kraju ona se primila i na selu, što nekim čudom – kao totalni izuzetak – bilježe istinoljubive stranice grada Pleternice). TV kalendar HTV-a cijelu priču, pak, svodi na oslobodilačku epizodu u kojoj je 'turska vojska u veljači 1688. zaposjela brežuljke oko tog lijepog slavonskog grada', pa se u duhu školske zadaćnice 'razvio ljuti boj u kojem su sablje sijevale na sve strane', nakon čega su Turci 'glavom bez obzira pobjegli su iz Požege' – nego kako! Pomislio bi manje pažljivi gledatelj telenovele zvane 'TV kalendar' da su Turci 'zaposjeli brežuljke', a ne da su tu bili stoljeće i pol. Kamoli da se islam bio solidno primio.

Ćeif kulturne terapije

Sve ovo, naravno, nije slučajno – riječ je o povijesti 'kako nam se sviđa', koja inzistira na kontinuitetu, prividnoj cjelovitosti, i sve drugo gura pod tepih. Ipak, sve ono vrijeme narod je živio 'pod Turcima' i s Turcima, mnogi i s islamom (mnoga prezimena vuku na to), i u tom dugom trajanju nastalo je štošta, pa i dubinski kulturni obrasci, način doživljavanja svijeta, psihologija užitka ('ćeif') i tako dalje - te se nije toliko čuditi 'kako su nam bliske' turske sapunice.

Kad, pak, pogledamo kako danas ljudi mijenjaju stranke, kako su se u posljednjih sedamdesetak godina mijenjale političke pozicije, možemo samo zamisliti što se događalo u puno dužim, gladnim, turskim periodima. Kulturna terapija bi, u tom smislu, bila zamisliti ono skandalozno, ali moguće – a to je: postojanje onog vlastitog pretka koji je iz prisile mijenjao vjeru. Treba zamisliti i njegov jad brisanja identiteta, kao i grotesknu činjenicu da će, lako moguće, njegovi potomci mrziti i ubijati ono što je bio on. Očito je, kad se objektivno sagleda povijest, da se to na ovim prostorima konstantno događalo, u raznim valovima i kontra-valovima.