I u ovome svijetu čak i neke nedodirljive stvari i nepromjenjive istine mogu ispasti potpuno drugačijima od zlogukih predrasuda, pa je bilo moguće da su Josipović i Tadić, nakon punih šesnaest godina, ipak krenuli mirotvornim putem Ivana Pavla II.
Na Dunavu i preko Dunava, u znaku žaljenja i isprike, a u ime budućnosti i pomirenja. Kao susjedi koji nisu postali saveznici, a
ipak više ne mogu biti neprijateljima.
Dva su iznimna inozemna posjeta ovih dana uzbunila domoljubnu Hrvatsku. Onaj koji se tek treba dogoditi (dolazak pape u prvoj polovici 20011. godine) i onaj koji se dogodio u četvrtak (dolazak Borisa Tadića u Vukovar). Dva potpuno različita, a neki bi rekli i potpuno suprotstavljena događaja, u vječitim hrvatsko-srpskim preispitivanjima zaštitnika i protivnika, prijatelja i neprijatelja, suparnika i suradnika. Vrhovni katolički poglavar već četvrti put putuje u neovisnu i suverenu Hrvatsku, a predsjednik Republike Srbije tek se sprema za pravi službeni posjet Republici Hrvatskoj, nakon što je privatno već bio i u Jasenovcu, i u Opatiji, a sada i u Vukovaru. Na jednoj strani nedodirljivi ponos u obrani vjekovnog prijateljstva s Rimom, na drugoj preispitivanja otvorenih granica i drugačijih mogućnosti u Europi novih nazora, zahtjeva i mogućnosti.
Papa kao otac, a Tadić kao susjed, kao dva različita, a ipak ne i suprotstavljena svijeta. Ne samo zbog Josipovićeve pomirbene politike ili naredbi Europske Unije, već zbog svega onoga što je Hrvatska već trebala naučiti, a još nije usvojila, od onih vremena kada je Ivan Pavao II. od hrvatske svjetovne i duhovne javnosti tražio upravo ono što Josipović i Tadić tek sada tako izričito ponavljaju. Neki će još uvijek tvrditi da Tadić u Vukovaru nije rekao 'sve što je trebao reći i priznao sve što je trebao priznati', bez obzira što nikada nije bio toliko izričit, smjeran i dostojanstven, a drugi će prigovarati Ivi Josipoviću što je položio vijenac i za srpske žrtve u Paulin Dvoru, ali kada se ovaj posjet očisti od buke i bijesa, osjećaja i strasti, politike i ideologije, ispada da su jedan agnostik (Josipović) i jedan pravoslavni predsjednik (Tadić) ipak pokušali ostvariti značajan dio onoga što je Ivan Pavao II. izgovorio prigodom svog prvog posjeta Hrvatskoj u rujnu 1994.
U onom najvažnijem, to je bila poruka o gradnji mostova, a ne zidanju bedema, kako bi pobijedila ona 'kultura mira' koja 'ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ne upada u napast nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti', kao što je tada rekao Ivan Pavao II. 'Ona je u stanju odgojiti velika i plemenita srca, koja znaju da se rane, uzrokovane mržnjom, ne liječe zlopamćenjem, nego lijekom strpljenja i melemom oprosta, oprosta koji valja dati poniznom i nesebičnom poniznošću.'
A ovu temeljnu poruku, koja zvuči kao da je jučer napisana, a ne daleke 1994. godine, Ivan Pavao II. uporno je ponavljao i produbljivao i u svim ostalim prigodama. Odgovornima za 'javnu vlast ove plemenite nacije' zaželio je da, ohrabreni 'potporom međunarodne zajednice, uvijek slijede miran put u pronalaženju teških i osjetljivih, a još uvijek nerješivih pitanja, kao ona što se odnose na uspostavu suvereniteta...', da bi tijekom neopisivog euharistijskog slavlja u homiliji znakovito podsjetio kako 'sadašnje tragične podjele ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjavaju narode koji su danas u ratu'.
Pri tome je metaforički govorio i o Savi i Dunavu, rijekama koje povezuju Slovence, Hrvate, Muslimane i Srbe, upozorio na bliskost jezika i međusobnu povezanost umjetnosti i kultura, i stoljetnu tradiciju snošljivosti. Zagrebačka je crkva pozvana 'da bude apostol obnovljene sloge', mladi su pozvani da ne nasjedaju pričama o 'jednoj rasi, naciji i stranci'.
Te je godine Ivan Pavao II. proglašen i čovjekom godine u izboru časopisa Time, dok se u Hrvatskoj o papinom posjetu i porukama tek nekoliko tjedana raspravljalo zaneseno, ozbiljno i strasno, da bi iznenađujuće brzo sve ipak potonulo u politički zaborav. Sveti Otac je ozario i počastio Hrvatsku, no koliko ju je stvarno promijenio? Crkva je nastavila putem kojim je krenula i prije papinog dolaska kao odvjetnik 'izvornih nacionalnih interesa', dok su se i poslije njegovih poruka o miru, opraštanju, ljubavi i solidarnosti dogodile neke od najmučnijih stvari u svetom Domovinskom ratu. Hrvatska se zaljubila u papu, ali je politika dobrim dijelom zaboravila, iznevjerila i prešutjela njegove izvorne poruke. A Milošević je krenuo u krvavi bosanski pohod, u suludom pokušaju krvavog prekrajanja povijesti i susjedstva.
U ovim zametenim povijesnim usporedbama nikome nije lako. Ni ovoj Vladi koja u žarištu krize već pola godine unaprijed ovaj četvrti papin posjet pokušava najaviti kao političku potporu za Jadranku Kosor, ni Kaptolu koji je u općem brodolomu institucija i u Hrvatskoj izgubio dobar dio zajamčenog povjerenja, a ni ovom papi kojem Izrael stalno podmeće mladenački nacizam. I predsjednik Josipović mora obraniti stabilnost, a ipak govoriti istinu, i predsjednik Tadić pružati ruke i kada ga prozivaju 'zbog izdaje Kosova'. A pogotovu majkama, ženama, kćerima i sinovima, koji su tek sada dobili bar dio prevažnih papira o tragičnoj sudbini svojih najmilijih.
Pa ipak, i u ovome svijetu čak i neke nedodirljive stvari i nepromjenjive istine mogu ispasti potpuno drugačijim od zlogukih predrasuda, pa je tako i bilo moguće da su Josipović i Tadić, nakon punih šesnaest godina, ipak krenuli mirotvornim putem Ivana Pavla II. Na Dunavu i preko Dunava u znaku žaljenja i isprike, a u ime budućnosti. I pomirenja. Kao susjedi koji nisu postali saveznici, a ipak više ne mogu biti neprijateljima.
