Aha, evo je napokon na točnoj adresi! Vodeći se valjda onom "nomen est omen", knjiga "Antivodič" Zrinke Paladino stigla mi je na stol dobra dva tjedna nakon što je poslana i cijeli mjesec otkako mi je obećana. Zujala je naokolo, od ruke do ruke, ali sad je konačno tu. Vjerojatno zato što je iz ruke u ruku prelazila uglavnom po Splitu, a ovdje ljudi, kraj svoje sluđene stvarnosti, nemaju previše volje da se bave i iščašenostima tuđih gradova, tako da se ni kod koga od mojih kurira nije predugo zadržala.

O knjizi ste zacijelo već barem nešto čuli, pročitali ili vidjeli na televiziji (nakladnik se, očito, potrudio oko promoviranja svojeg izdanja, što je izumiruća plemenita vještina kojom još tek rijetki vladaju) i ja sam zadnji koji bi vam o njoj trebao još nešto reći, tim prije što sam je stigao tek pregledati i pročitati, nasumce, možda tek petinu teksta. Ipak moram, jer "Antivodič" je samo na prvi pogled knjiga jedino o Zagrebu i samo o zagrebačkim primjerima sebične i srebroljubačke devastacije naslijeđene ljepote. U Hrvatskoj postoji 128 naselja sa statusom grada, a među njima nema nijednoga u kojem nema barem pet građevina pred kojima bi se njihovi projektanti, kad bi ih danas vidjeli, smjesta objesili od užasa.

A tehnički pregled za građevine?

Otkako smo 1990., kako se voljelo kriještati (a mnogima ni do danas nije dojadilo) "ostvarili tisućljetni san", toliko smo poružnili ovu svoju zemlju, tu "lijepu našu" kao da nam svih tih tisuću godina ništa drugo osim unakažavanja njenog lica i tijela nije bilo u planu. A ništa nam drugo, bogme, ne pada na pamet ni otkako smo se probudili. I nitko ne može ni donekle pouzdano procijeniti dokad bi to nagrđivanje "jedine nam i vječne" moglo potrajati. Kao da nam je nešto silno skrivila, pa joj se osvećujemo od kuće do kuće, od stana do stana, od balkona do balkona, svatko od nas na svoj način i po svojem ukusu. Ništa izgrađeno za posljednjih stotinjak godina (ni u onom našem feudokapitalizmu, niti poslije u socijalizmu) ne ostavljamo nenagrđenim, a trend ubrzano metastazira i po netom useljenim novogradnjama.

Iz posve nejasnog razloga, moji sunarodnjaci i sugrađani žele da njihovi prozori ili balkoni budu baš najupadljiviji u ulici ili na cijelom pročelju stambene zgrade. Ako su Mate i Snježana već za mjesec dana po useljenju skinuli originalne bež rolete i stavili bijele, onda mi, draga moja, moramo naći barem ljubičaste, a tende ćemo limun-žute na roza pruge, pa nek pati koga smeta...

Ne poznajem nikoga tko bi bio toliko lud da svoj auto šminka i licka iznutra, a izvana ga namjerno oštećuje i poružnjuje. Zašto onda baš tako radimo s ulicama, zgradama, kućama, balkonima? Zašto i za građevine ne postoji neka varijanta stanice za tehnički pregled, pa da jednom godišnje ovlašteni ljudi pregledaju našu nekretninu, barem izvana, pa nam rebnu ozbiljno financijsko opterećenje ako smo je učinili neprikladnom i neprimjerenom? Zašto se tek sad, slobodni i suvereni, toliko upinjemo da svojim unucima ostavimo daleko ružniju "stare slave djedovinu" no što su je nama naši namrijeli, a nitko nas zbog toga ne kažnjava? Imamo - kao što su i naši stari imali - školovane arhitekte, urbaniste, konzervatore, zaštitare, imamo na tisuće javnih službenika koji, u svih tih 128 hrvatskih gradova, "po defaultu" trebaju raditi isključivo na tome da im grad bude ne samo funkcionalniji, nego i ljepši no što je bio kad su se rodili. Zašto dopuštaju da se događa upravo obrnuto?

Nije korupcija jedini problem

Kao u svemu drugome, jasno je, i ovdje treba slijediti trag novca - najpouzdaniji vodič do izvora svake društvene anomalije i svakog nekažnjenog štetočinstva. Ali nije korupcija jedini razlog. O, ne. Pomaže joj i moje slijeganje ramenima i tiho grintanje kad neki Mate ofarba fasadu svog balkona (na zgradi koja je i moja i još pedesetak suvlasnika!) u boju ciklame, moje nervozno "Dobar dan" kad ga sretnem ispred lifta i moja uvjerenost u to da ne postoji način da spriječim Matu. Ni Matu, ni Štefa, ni Ivana, ni Kseniju, ni Vesnu, ni Hasu, ni Stevu...

Svatko od njih nagrdio je moju zgradu, okvir mojeg haustora i balkona, moju ulicu i kvart na svoj unikatni, neusporedivi način, a nema nikoga tko bi ih strogo i autoritativno upozorio da ne mogu tako i da imaju 48 sati da svoj komadić svemira vrate u sklad, jer će im inače prekosutra komet uletjeti kroz netom ostakljenu lođu.

Sretni vam lokalni izbori, dragi sudržavljani, građanke i građani! Obavezno u nedjelju, i onu za dva tjedna, iziđite na birališta i dajte svoj glas onome tko vam je najuvjerljivije zajamčio da će vaša ulica, vaš kvart i grad uskoro biti još stariji i ružniji nego prije! Nemojte pritom misliti na svoju djecu, susjede i sugrađane, nego samo na sebe i svoje niže ciljeve!