Hrvatska 20-ak godina sanja o kupnji novih borbenih aviona, a cijelo to vrijeme postojeću eskadrilu MiG-ova 21 krpa raznim privremenim rješenjima, kanibaliziranjem starijih aviona za dijelove ili remontima u Rumunjskoj i Ukrajini. Bilo je u tom razdoblju i dana kad su bila sposobna poletjeti jedva dva aviona od njih 12, koliko ih nominalno ima u eskadrili, a danas je situacija tek nešto bolja. I kad se nakon dugog vremena činilo da će taj problem, barem privremeno, biti riješen nabavom izraelskih F-16, prošli tjedan hladan tuš vratio nas je u realni svijet. Doznalo se, naime, da Sjedinjene Američke Države nisu dale Izraelcima dozvolu da prodaju te avione Hrvatskoj u verziji koju su oni koristili pod imenom Barak, a koja uključuje nadogradnju američkog F-16 Block 30 izraelskom tehnologijom. Amerikanci inzistiraju na tome da se iz tih aviona izvadi izraelska tehnologija i da se vrate na originalnu verziju. I tu je zapelo.

Čak i kad padne dogovor između SAD-a i Izraela, čemu se nada izraelska veleposlanica u Hrvatskoj do kraja godine, Hrvatska neće dobiti avion koji je pobijedio na natječaju, nego njegovu slabiju verziju. Mjesecima su ministar obrane Damir Krstičević i njegovi suradnici naglašavali kako je odluka o kupnji 30 godina starih aviona odlična zato što će njome Hrvatska dobiti i američku i izraelsku tehnologiju te time napraviti kvantni iskorak u odnosu na avione koje sada ima. A onda se nakon svega dozna da od izraelske tehnologije neće biti ništa.

I sad se postavlja pitanje kako je došlo do tog fijaska i tko je za njega kriv. Neki analitičari odmah su zaključili da se jadna mala Hrvatska našla kao kolateralna žrtva sukoba SAD-a i Izraela te kako je tu riječ o nekoj većoj igri na globalnoj razini, u kojoj Hrvatska može samo sjediti sa strane i čekati dogovor velikih. Iako sukob na relaciji SAD-Izrael jest temelj problema, krivnja za loš posao isključivo je na hrvatskoj strani i neozbiljno bi i neodgovorno bilo prebacivati je na bilo koga drugog.

Hrvatski su pregovarači, na čelu s ministrom obrane Damirom Krstičevićem, znali da Izrael nema dozvolu SAD-a da proda svoje avione Hrvatskoj onakve kakvi jesu, no svejedno su se upustili u tu avanturu i izabrali izraelsku ponudu na natječaju.

>>> Lete, lete... polovna rješenja: Zašto je odluka o nabavi izraelskih aviona ipak loša

Hrvatski pregovarači bili su toliko zaslijepljeni mogućom suradnjom s Izraelcima i toliko zaljubljeni u priču koju su im oni prodali da nisu ni provjerili može li se taj posao provesti i mogu li im Izraelci uopće isporučiti avione. Znali su naši da to ne može proći a da konačnu dozvolu ne daju Amerikanci, ali se nisu ni potrudili pitati imaju li oni što protiv. Da su radili svoj posao profesionalno i onako kako treba, a da nisu odmah postali slijepi zagovaratelji izraelske ponude, mogli su na vrijeme doznati da nema šanse da Hrvatska dobije Barake i spriječiti ovaj fijasko.

Kako je to u više navrata opisao legendarni hrvatski pilot na MiG-u 21 Ivan Selak, Izraelci su odlični prodavači jer su nas uspjeli uvjeriti da kupimo avione starije od 30 godina, pa su nas uspjeli uvjeriti da će se ti avioni moći koristiti još 25 godina i još su nas uspjeli uvjeriti da je njihovo održavanje jeftinije od održavanja novih aviona. Još samo fali da nas uvjere da umjesto verzije Barak, s kojom su pobijedili na natječaju, uzmemo inferiorniji Block 30 i krug hrvatske naivnosti bit će zatvoren.

>>> Izgleda da je državni vrh pobrkao neke stvari. Je li Knin oslobodio Izrael ili hrvatski branitelji?

Amerikanci i Izraelci pokazuju nam kako se pregovara i kako se štite vlastiti interesi. Svatko zagovara svoju stranu i interes mu je, kao što je to u svakom poslu, dobit. Hoće li se ta dobit ostvariti u financijskom ili materijalnom smislu, ili pak ostvarivanjem ekonomskog i političkog utjecaja, nije bitno. Bitno je da se izađe kao pobjednik, odnosno da se ne izgubi. A Hrvatska će iz ovog posla, kako god on završi, izaći kao gubitnica. Ili će dobiti lošije avione ili neće dobiti ništa i morat će raspisivati novi natječaj.

I za to nisu krivi ni Izraelci ni Amerikanci, njihov sukob i geopolitička situacija u svijetu, nego isključivo i jedino hrvatski pregovarači na čelu s ministrom Krstičevićem, čelnim čovjekom, kako je on često naziva, pobjedničke hrvatske vojske. Da živimo u državi u kojoj vlada politička odgovornost, njegova ostavka već bi bila na stolu predsjednika Vlade. I to ne ostavka koja se ponudi pa se povuče, kao što je to napravio u jeku svađe s predsjednicom, nego ona koja se podnese i nakon koje se zatvore vrata daljnje političke karijere. Također, da živimo u državi u kojoj je pravosuđe neovisno o politici, ovu bi nabavu već odavno provjeravali istražitelji Državnog odvjetništva.