Nedovoljno jaki kapaciteti za pripremu i provedbu projekata financiranih iz fondova EU opće su poznata stvar, posebice u državama koje tek počinju s korištenjem ozbiljnijih sredstava kao što je to slučaj s Hrvatskom. Na razini države, sustav karakterizira veliki odljev službenika koji su proveli određeno vrijeme u radu s ovim projektima te su, zbog nedovoljne financijske satisfakcije, svoju sreću odlučili potražiti u privatnom sektoru. Država je, s ciljem sprječavanja ovakvog odljeva, službenicima koji rade na EU projektima povisila koeficijent plaće, no u javnom sektoru postoji još jedna skupina javnih službenika koji rade na EU projektima, ali se o njihovim koeficijentima i nagradama ne razgovara.
Jedna od konkretnijih primjera su zaposlenici stručnih službi različitih fakulteta i visokih učilišta koji služe kao podrška profesorskom kadru u pripremi i, najčešće, provedbi projekata. Radi se o ljudima koji svakodnevno rade na projektima, ali za to ne dobivaju stimulacije, zbog čega su prilično nezadovoljni i rezignirani.

Još jedan segment obuhvaćaju mladi asistenti i slično osoblje koji svoje vrijeme koriste za pripremu i provedbu projekata koji njihovim matičnim ustanovama donose nove vrijednosti, opremu i novac, no za to vrlo često ne dobiju zahvalu, a kamoli financijsku stimulaciju.

Pitanje glasi: Treba li takvim službenicima dati veći koeficijent ili dodatne financijske stimulacije?

Odgovor ne može biti jednoznačan.

Naime, postoje službenici koji, ovisno o opisu radnoga mjesta, posao provedbe projekata rade tijekom svog radnog vremena bez većeg povećanja opsega posla. U takvim slučajevima povećanje plaće ne bi imalo smisla, no postoji i velik broj onih kojima se, zbog EU financiranih projekata, opseg posla značajno povećao, stoga bi trebalo razmisliti o tome da im se plate prekovremeni ili da ih se dodatno stimulira.

Naravno, važno je svim javnim djelatnicima nametnuti određene norme kako se rad na projektima i prekovremeni ne bi pretvorili u varanje sustava radi osobne dobrobiti, pto za našu državu ne bi bilo nezamislivo.

Kada su u pitanju mladi asistenti i osoblje koje vlastitim zalaganjem i trudom donose novac svojim ustanovama, apsolutno je potrebno osmisliti neki model nagrađivanja kako bi ih se stimuliralo da to rade i dalje jer najgore što se može dogoditi jest da na fakultetu ubijete u pojam mladu i entuzijastičnu znanstvenu snagu, čemu, nažalost, redovito svjedočim.

Upravo zato sam mišljenja da bi sveučilišta trebala donijeti propis koji će regulirati ova pitanja kako bi se izbjegle pogreške, nejednakosti između zaposlenika i kako bi se ovaj problem riješio primjenom jedinstvenih pravila. Taj bi propis trebalo uskladiti s nadležnim ministarstvima kako bi ovo postalo uobičajena praksa te kako bi se izbjeglo nearbitrarno nagrađivanje nezaslužnih, što također nije nezamislivo za našu državu.

Time bi se izbjegao i tako često viđeni scenarij u kojemu se profesorski kadar zainteresira za projekt samo ako u njemu vide financijska sredstva za svoje honorare, a kad utvrde da toga nema, nestanu u vidu magle.

Jasno i transparentno osmišljen sustav nagrađivanja koji poštuje zakonodavni okvir RH može doprinijeti da znanost bolje koristi EU sredstva, ali i da ljudi koji su u istoj zaposleni imaju osjećaj da postoji određena razina poštovanja prema onome što rade.

Pitanje je samo postoje li ljudi koji se usude taknuti u to osinje gnijezdo…