Nije dakle riječ o tome da je u Hrvatskoj izostao ekonomski rast, nego se radi o tome da druge zemlje rastu značajno brže od nas, zbog čega relativno gledajući zaostajemo. Stoga danas, dvadeset i sedam godina nakon raspada komunističkog sustava, Hrvatska se od treće najbogatije bivše komunističke zemlje premetnula u drugu najsiromašniju.

Nema osobe u ovoj državi koja nema svoj stav o uzrocima ekonomskog zaostajanja. Rat, privatizacijska pljačka, socijalistički mentalitet, korupcija i klijentelizam, jak tečaj kune, neobuzdana javna potrošnja, nedostatak strateškog određenja, prevelik upliv države u tržište i loša poduzetnička klima neki su od najčešće spominjanih uzroka.

I premda ne bi bilo pogrešno reći da su navedeni uzroci doprinijeli našem zaostajanju, pogrešno bi bilo konstatirati da su svi jednako važni. Jednako pogrešno bi bilo reći i da smo gornjim popisom iscrpili listu svih mogućih uzroka jer se neki uzroci u javnosti ne spominju često, premda su vrlo vjerojatno presudni. Jedan takav presudni uzrok otkriven je tek krajem 2014., kada je Ekonomski institut u Zagrebu objavio rezultate istraživanja o tržišnom dinamizmu i produktivnosti hrvatskih kompanija koje je proveo u suradnji sa Svjetskom bankom.

To je istraživanje otkrilo poražavajući nedostatak tržišnog dinamizma koji se očituje u preslabom intenzitetu osnivanja novih i gašenja starih kompanija. Intenzitet osnivanja novih kompanija zovemo još i stopom ulaska na tržište i ona označava postotak novostvorenih kompanija u odnosu na broj već postojećih kompanija. Broj ugašenih kompanija pak zovemo još stopom izlaska s tržišta. Ona označava postotak ugašenih kompanija u odnosu na postojeće kompanije. Stope ulaska na tržište i izlaska s tržišta temeljni su pokazatelji intenziteta tržišnih mehanizama koji kroz proces što ga je poznati američki ekonomist austrijskog podrijetla Joseph Schumpeter nazvao kreativnom destrukcijom neprekidno unapređuju ekonomiju povećavajući proizvodnost osnivanjem novih i inovativnijih poduzeća te gašenjem onih starijih i neučinkovitih.

Navedeno istraživanje pokazalo je da našu zemlju karakterizira poražavajuće nizak i u regionalnom kontekstu uvjerljivo najmanji tržišni dinamizam. Stopa ulaska novih poduzeća na tržište iznosi svega 5,5, posto, dok je regionalni prosjek čak dva i pol puta veći i iznosi 13,2 posto. Razlika u tržišnom dinamizmu pri stopi izlaska je nešto manja pa ona u Hrvatskoj iznosi niskih 6,5 posto, dok je prosjek regije 12,6 posto. S obzirom na disproporciju u intenzitetu ulaska i izlaska s tržišta između nas i zemalja regije, možemo reći i da je Hrvatska zemlja u kojoj je najteže započeti ispočetka jer ne možete lako ugasiti staru kompaniju, a još manje lako možete osnovati novu. Isto istraživanje ide i korak dalje pa sugerira da su izlazni tržišni mehanizmi potpuno iskrivljeni jer s tržišta eliminiraju produktivnije kompanije, dok one manje produktivne nastavljaju s poslovanjem.

Valja naglasiti da uzrok niske stope osnivanja novih poduzeća nije nedostatak poduzetničkih sklonosti hrvatskih građana jer regionalna istraživanja poduzetničkih namjera sugeriraju da su hrvatski građani tek neznatno manje skloni poduzetništvu u odnosu na zemlje regije. To znači da krivca za dva i pol puta slabiji intenzitet osnivanja novih kompanija u Hrvatskoj treba tražiti u kombinaciji institucionalnih faktora koji otežavaju (ili čak priječe) osnivanje novih kompanija te političke ekonomije koja postojeće interesne grupe što posluju na pojedinim tržištima štiti od nove konkurencije. A najslikovitiji primjer toga koliko štete ovakav institucionalni okvir može napraviti ekonomiji je Uber.

Tehnološka kompanija koja nudi uslugu predugovorenog prijevoza i koja svoje poslovanje temelji na ekonomiji suradnje u Hrvatsku je došla koncem 2015. Ušla je na tržište taksi usluga koje ima mnogobrojne institucionalizirane ulazne barijere što omogućuju postojećim tržišnim igračima da Uberu otežavaju normalno poslovanje. No iako se ispostavilo da dolazak Ubera nije smanjio potražnju za tradicionalnim taksi uslugama, već je stvorio novu potražnju za uslugama prijevoza tamo gdje te potražnje prije nije bilo, regulatori ne znaju kako da se postave prema Uberu. I umjesto da se regulativa prilagodi kako bi se omogućilo da Uber normalno posluje, a tržište nastavi rasti, sve više se stječe dojam da on nije dobrodošao, premda njegov poslovni model stvara novu vrijednost ekonomiji i omogućuje nove oblike fleksibilnijeg zapošljavanja i učinkovitijeg korištenja proizvodnih resursa.

Problem je naravno u tome što će u ekonomiji nenavikloj na konkurenciju svaka nova kompanija koja na tržište donosi učinkovitije metode poslovanja biti doživljena kao prijetnja koju treba eliminirati. Jer baš onako kako je već spomenuto istraživanje utvrdilo - da bi neproduktivni mogli opstali, oni produktivni moraju nestati. I tako, eliminirajući jednu po jednu nepoželjnu kompaniju, odričemo se povećanja proizvodnosti koje te kompanije nose i osuđujemo se na daljnje ekonomsko nazadovanje.

Uber može stoga poslužiti kao dobra metafora za nedostatni tržišni dinamizam, jedan od presudnih uzroka našeg ekonomskog nazadovanja. Kao društvo ne želimo graditi kulturu uspješnosti niti se želimo suočavati s promjenama. Ne želimo stvoriti poslovnu klimu u kojoj će nova i inovativna poduzeća normalno poslovati i prosperirati, a sve u nadi da posjedujemo neke ekonomske supermoći koje će nam valjda omogućiti da se sakrijemo od tehnoloških promjena što nas očekuju u budućnosti. Ono što pak evidentno želimo jest balzamirati tekuću tržišnu neproduktivnu strukturu, premda nam ona donosi ekonomske rezultate koji su dovoljni jedino za nazadovanje na ekonomskim ljestvicama.