Prije, sad će, petnaest godina Tuđman je tužio mene i Viktora Ivančića da smo ga uvrijedili oskrnavivši njegovu ideju o 'miksanju kostiju' u Jasenovcu. Za one koji ne znaju, izvedeni smo pred sud pod optužbom da smo drsko i bezočno izrugali predsjednikovu zamisao da se ondje izgradi zajedničko spomen-groblje partizanima i ustašama. Zamisao je izazvala svu silu ljutitih reagiranja u zemlji i svijetu, pojačanih time što je on, za razliku od ovih današnjih, i inače bio crvena krpa za ovakve napade. Eto, zato se Franjo Tuđman vrti u grobu, a meni se po glavi vrti dosad nezamisliva dvojba jesmo li mi iz blagopočivajućeg Ferala možda bili mrvu nepravedni prema njemu. Sada, naime, ispada da je Tuđmanova ideja zapravo bila mila majka jer je Karamarkova (Kosoričina) fiks-ideja sto puta gora od njegove.

U to nema trunka sumnje. Tuđman je, rekoh, u Jasenovac htio useliti ustaše, što jest strašno, ali je svakako neusporedivo strašnije što Karamarko i Kosor odande žele iseliti partizane i druge, civilne žrtve ustaškog terora. Tko kaže da oni to žele, nesretniče, kako ti to pada na pamet, pitat će netko. Pa, evo, lijepo. Karamarko procjenjuje broj žrtava komunističkih zločina samo u Hrvatskoj na devedeset tisuća, a ja, opet, nudim okladu da ta cifra nije nimalo slučajno odabrana. To je nešto više od broja pojedinačno identificiranih i pobrojanih žrtava ustaškog genocida u Jasenovcu, čime se očito želi poništiti simbolički značaj tog konc-logora i ustvrditi da su partizani ubijali više i nemilosrdnije od ustaša.

I kako da se onda ne zapitaš jesmo li Viktor i ja malo pretjerali u gaženju Tuđmanove ideje, a zbilja smo je gazili. Na suđenju smo predsjedniku, zapravo tužilaštvu koje je tu funkcioniralo kao njegova produžena ruka, postavljali ovakva pitanja: Zašto Tuđman tu svoju ideju o miš-maš kosturnici partizana i ustaša ne realizira na Bleiburgu, umjesto što skrnavi uspomenu na Jasenovac? Tko kaže da smo mi uvrijedili instituciju predsjednika Republike, kada je jasno da jasnije ne može da ju je Tuđman uvrijedio sto puta više? Zašto, napokon, nama ne bi bilo dozvoljeno kritizirati njegovu luđačku ideju, a Ustav nam čak jamči da na izborima možemo i glasati protiv njega? Tko u tom pseudodemokratskom cirkusu koga hebe?

Nesposobno tužilaštvo ni na jedno od tih pitanja nije odgovorilo, a ako je i pokušalo, to je među dvjestotinjak ljudi u publici najčešće izazivalo salve grohotnog podsmjeha. Tuđman je, da ne duljim, poražen jer je nas dvojicu sudac Marin Mrčela hrabro oslobodio, u čemu sam dugo slatko uživao, sve dok mi se, rekoh, ovih dana nisu počeli miješati osjećaji. Jer, koliko god ideja o 'miksanju kostiju' u Jasenovcu bila nakazna, u njoj je bilo neke unutrašnje logike, čak i onda kada se bjelodano vidjelo da su njezini motivi izrazito retrogradni i opasni. Otpočetka sam, recimo, bio uvjeren da je Tuđman duboko uvažavao Francisca Franca, od kojeg je i preuzeo ideju o zajedničkoj kosturnici frankista i republikanaca, zato što je ovaj bio jedini fašistički glavešina koji je nadživio fašizam.

A to je Tuđmanu trebalo jer je i sam gradio neku vrstu neofašističko-klerikalne državice, ali koja ne bi bila odbačena, nego prihvaćena u Europi i Europskoj uniji. Pritom je Francovu platformu pomirenja primijenio šire i produktivnije od ovog španjolskog satrapa. Grabio je naprosto na sve strane. Uvažavao je i Pavelića zbog samostalne hrvatske države, iako ga je inače smatrao hohštaplerom i ubojicom, i Tita kojeg je za tu samostalnost smatrao još zaslužnijim, mada ga je doživljavao kao komunističkog samodršca. Nasuprot tome, Franco nikada nije privukao republikance, pa ga je njegova ideja pomirenja nadživjela tek za neku godinu, da bi zatim bila zamijenjena demokratskom pomirbom postfrankista i antifrankista.

Tuđman je, pak, uspio privući i dio hrvatskih partizana, tako da je njegova pomirba ostala neslužbeno važeća i danas jer demokratska pomirba nije, kao u Španjolskoj, nikada provedena. I sada slijedi kritičan trenutak. Sada su, naime, klerikalno-patriotski zapaljivi Karamarko i Kosorova, koja ništa od ovoga ne razumije, na najboljem puti da sruše i tu pred-demokratsku pomirbu. Zašto? Pa jednostavno zato što je Tuđman svoj projekt pomirbe, kliko god natražnjački bio, gradio s toliko urarske preciznosti i dosljednosti da je broj mrtvih na Bleiburgu i u Jasenovcu stavio u isti okvir, između 30 i 40 tisuća. Kramarko, iako nekakav povjesničar po struci, srušio je to kao da je učio od zagrebačko-splitskih štemera.

Broj žrtava partizanskih zločina nakeljio je, rekoh, na čitavih 90 tisuća, a kada se tome dodaju pokopani u Sloveniji i drugim državama ex-Jugoslavije, ima se što vidjeti. To će šiknuti toliko visoko da će ispasti da je među ukopnim brojem mrtvih u Drugom svjetskom ratu u svijetu proporcionalno najviše Hrvata. Također će ispasti, zapravo već ispada, da cilj hrvatskih antifašista nije bila nikakva borba protiv okupatora i domaćih kvislinga, nego istrebljenje što većeg broja Hrvata. Može li ova ludost biti istinita? Naravno da ne može. Ipak, zamislimo na trenutak da može. U tom slučaju trebalo bi hitno izručiti sudu ne samo Manolića, Boljkovca i Bulata, nego pokupiti po kućama sve još žive partizane jer za ovoliki zločin oni mogu biti samo kolektivno krivi, a tako se nije tretiralo čak ni naciste.

Ali, ni to nije sve. Kada bi bilo ovako, na red bi došao i Tuđman, koji bi također trebao biti proglašen komunističkim zločincem, a kako je sudjelovao u stvaranju 'zločinačke' Jugoslavije, moralo bi se postaviti pitanje i je li bio išta bolji dok je stvarao drugu državu. Ime joj je, podsjećam, Hrvatska, a vi vidite ima li čovjek razloga da se okreće u grobu. Naravno da ima. Legao je pod onaj kosi kamen na Mirogoju proklinjan optužbama da je izjednačavao fašizam i antifašizam i zbog toga su mu na sprovod došli samo Turčin Demirel i Mađar Orban

Da se znalo da će njegovi nasljednici otići i korak dalje i proglasiti antifašizam većim zlom od fašizma, ne bi mu došla ni ta dvojica.