Baš kao i urednik Makarskog primorja koji je prošle godine podigao prašinu vrijeđajući turiste iz BiH i njihove navike, i premijer Milanović bi htio goste bolje platežne moći i hotele s četiri i pet zvjezdica. Naša kolumnistica ga, tim povodom, podsjeća na trenutno stanje hrvatskog turizma i gostoprimstva, koji se ni u vremenu krize ne prilagođavaju tržišnim okolnostima
Turistička je sezona u jeku i čovjek se ne može, sve da i hoće, obraniti od te činjenice. Eto, ovih se dana i premijer s odmora na Hvaru oglasio razmišljanjem na tu temu, pa kao svoj prilog poboljšanju situacije predložio da se gradi više hotela s četiri i pet zvjezdica. Prijedlog je posve u toku tendencije koju je prošlog ljeta tako jezgrovito i pregnantno izrazio kolega Ivo Ćurković, urednik lista Makarsko primorje, kada je napisao: 'Bolji je jedan gost koji će dnevno ostaviti 500 eura nego njih deset koji će ostaviti po 30 eura ili njih nekoliko stotina ili tisuća koji vikendom dolaze iz BiH na jednodnevne izlete…' Ili , dodajmo, oni koji stižu na jednodnevni izlet kruzerima u Dubrovnik, a troše još manje, oko 10 eura.
Ovoj se logici, iznesenoj u tekstu 'Gosti koji su višak', koja je izazvala svekoliku pažnju javnosti, u stvari nema što prigovoriti. Složit ćete se i sami da je to istina, i da je vjerojatno dobronamjerni novinar – kao i sam premijer! - dao mašti maha, zamišljajući u Makarskoj, a i šire umjesto hrpe Bosanaca postarije Engleze koji su tihi, ne stvaraju gužve na plažama i puno troše. Mada, kad se razmisli, nije baš sigurno da bi im 500 eura na dan na našoj prelijepoj obali uopće bilo dosta. Ručak 150, večera 200, koja pivica i kavica, parkiranje skuplje nego u Veneciji, ležaljke na plaži, kakav izlet, pa sladoled, suvenirčić – i, eto, nabere se začas 500 eura.
'Turizam je na ovaj način u problemima. Radi se o kampanjskim gostima koji smetaju, ali koje se ne može izbjeći i eliminirati...', nastavlja kolega iz Makarskog primorja razmišljanje na ovu važnu, a i ove godine jednako aktualnu temu.
Njegov mi tekst pada na pamet jer je, po mome mišljenju, zapravo izraz hrvatskog turističkog sna. Ne samo da bi bilo poželjno (mada nemoguće!) eliminirati 'kampanjske goste koji smetaju' kao i sve one koji premalo troše – zašto im, pitam se, ministar turizma ne odredi najmanju svotu koju će morati potrošiti na dan? – već bi bilo najbolje da uopće ne dođu nego samo da pošalju novac. Jest da je to stari vic, ali i stari san. Dapače, javno načelo ugostiteljskih pregaoca koje se očituje na svakom koraku, od neljubaznih konobara do trajekta u koje će se Pero i Jure ukrcati tako da prešišaju kilometarski red u kojem čekaju neki glupi Hans ili Melinda, da recepcionare, prodavače i restorane ne spominjemo, sve je to već folklor. Jer za te turističke sanjare, gosti očito zaslužuju sve što dobiju: od toga da im u boljim restoranima konobari čupaju zlatne zube kao polog za račun koji će napraviti, do 'svježe' ribe koja je bila svježa kada je bog još hodao po zemlji. No dobro, i takvi restorani trebaju postojati jer ima i gostiju s dubljim džepom, no to nije poanta. Poanta je da se svi na obali, od dubrovačke Nautike do zadnjeg pajzla, ponašaju kao da su elitna mjesta s elitnom hranom i uslugom i to tako i naplaćuju, dok su ustvari zadnje rupe. Inače, ovo deranje živog gosta restorana je hrvatski turistički san broj dva: kad je već tu, treba ga odrati tako da od tri mjeseca posla cijela familija može fino živjeti ostatak godine.
A kako bi i moglo biti drugačije? Ovakvo naše ponašanje posljedica je dviju historijskih okolnosti koje, očito, još uvijek nismo nadišli, a koje bi se mogle sažeti u kratku formulu: seljaci + socijalizam = loš turizam! Populacija koja je tek poslije rata migrirala sa sela u grad, a u socijalizmu živjela u uvjetima relativne jednakosti, nije najpogodnija za uslužne djelatnosti. Smiješak i ljubaznost za takve će ljudi prije biti znak servilnosti i sluganstva nego profesionalnosti.
Stvarnost je zaista okrutna prema hrvatskom turizmu jer želja kolege Ćurkovića, kao i premijerova, da ugostimo neke bogatije goste, nikako da se ispuni. Nekako, tko zna zašto, gosti koji nam stižu pogotovo ove godine, sve su više nalik onim nepoželjnim Bosancima u Makarskoj. Sve su siromašniji i sve manje troše. Sve je više mladih koji se smucaju s ruksacima i spavaju u hostelima, a jedu sendviče iz samoposluge jer im je sve drugo nedostižno. Kao i onih, gle vraga, koji nemaju zlatne zube, već običan gebis. Dapače, dilema ove sezone je upravo to, hoće li povećani broj turista donijeti jednak, veći ili, ne daj bože, manji utržak od tih mučenika.
Optimistični ministar ratuje s podacima državnog Zavoda za statistiku. Zbrajaju svako noćenje, prelazak granice, svaku kartu na autoputu i onu za trajekt, a rezultati su im – različiti! Jest da, zahvaljujući 'grčkom proljeću' - kao lanjskom 'arapskom proljeću' - gostiju ima dosta, ali je ipak problematično kakav će se dobitak pokazati na kraju sezone.
Ispada da dvadeset godina poludemokracije nije dovoljno da vlast razvije ozbiljan pristup osnovnoj grani ekonomije, pa tako na primjer premijer, priželjkujući skupe hotele, nekako zaboravlja prilagođavanje tržištu koje se čini kao jedini spas.
U planiranju i očekivanjima Hrvatska se, čini se, ponaša kao Sjeverna Koreja koja živi u izolaciji i nema veze sa stvarnošću. Nema, naime, veze da u našem susjedstvu vlada takva ekonomska kriza da npr. u Istri možete sa svijećom tražiti talijanske turiste koji su ranije dominirali. Nema veze da zaposlenost i prihodi padaju svuda oko nas – dok kod nas to očito nije slučaj jer naši ljudi idu na godišnji na more baš kao da imaju čarobnu formulu! – i da ljudima očito odmor na Jadranu nije prioritet. Naravno, ima i gostiju dubljeg džepa, ali treba li u nesigurnim vremenima graditi za njih hotele od pet zvjezdica, ili možda biti pragmatičan pa se okrenuti onima koji dolaze u sve većem broju, ma kako nepoželjni bili?
Sve to znači da bi premijer u prvom redu trebao razmišljati kako onima kojima su investicije na pameti – kako velike tako i male, pa i minijaturne kao kiosk na plaži – omogućiti što bolje uvjete za to. I ponuditi i onima skromnijih mogućnosti nešto na što će moći potrošiti svoje novce, na primjer mjesta na kojima će jesti jeftine, a svježe ribice i piti bevandu, posluženi od ljubaznih i nasmijanih konobara. Možda bi raznolikost ponude i cijene, kao i prilagodba tržištu funkcionirala bolje od snivanja pustih snova te pomogla da i oni koji imaju gebise ostave ovdje svoj teško zarađeni novac, prema kojem bi naši vrli ugostitelji također trebali pokazati daleko više poštovanja.
