Hoće li potpredsjednica hrvatske Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić za aktualnu vlast biti isto ono što i bivši potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko za kabinet Tihomira Oreškovića prije dvije godine? Je li afera Savjetnici, usred koje je povjerenik u postupku izvanredne uprave u Agrokoru Ante Ramljak odstupio sa svoje dužnosti, politički i pravno slična aferi Konzultantica, nakon koje je bivši predsjednik HDZ-a i drugi čovjek tadašnje Vlade morao napustiti svoje dužnosti?

Čeka li sadašnju vladajuću koaliciju predvođenu HDZ-om i premijerom Andrejom Plenkovićem isti razvoj događaja kao i njihove prethodnike ili će se ovaj put stvari razriješiti drukčije? Što je isto, a što različito u sad već kontinuiranom generiranju afera i slučajeva povezanih s financijskim interesima golemih svota, što za hrvatsko gospodarstvo u cjelini, što za pojedine osobe vezane uz gospodarstvo, ali i domaću politiku? Hoće li 2018. uistinu biti jedna od rijetkih neizbornih godina ili nas zbog izvanredne uprave i izvanrednog povjerenika u klonulom koncernu čekaju izvanredni izbori?

Famozni lex Agrokor, odnosno Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, kojim je Vlada prošle godine odlučila riješiti najveći pojedinačni ekonomski izazov u samostalnoj Hrvatskoj, istodobno je uzrokovao političke probleme za svoje donositelje i provoditelje.

Natrag u državni etatizam i feudalizam

Kada se dozna je li taj zakon u skladu s hrvatskim Ustavom ili ne, cijeli bi slučaj već mogao biti stvar prošlosti, a veoma vjerojatno i koncern Agrokor kakav smo poznavali. Sve je manje vremena do nužne nagodbe s vjerovnicima nekoć giganta hrvatskog gospodarstva, čije je urušavanje razotkrilo krhkost hrvatske inačice tranzicije iz jednog političko-ekonomskog modela u drugi posljednja tri desetljeća.

Ukratko, umjesto da je kao jedna od najrazvijenijih i najperspektivnijih bivših socijalističkih zemalja uspješno počela i nastavila graditi tržišno gospodarstvo (za koje je u odnosu na druge imala solidne temelje), lišeno pogubnog političkog tutorstva i tretiranja države kao bankomata za pojedince i njima poklonjena poduzeća, Hrvatska je krenula povijesno unatrag. Ravno u čudnovat spoj državnog etatizma i feudalizma u kojem je politika izabranicima dodjeljivala suvremene verzije feuda, a oni ih, uz iznimke, sustavno pretvarali u nerentabilna trgovačka društva ili nekretninsku pustoš izvlačeći za sebe i svitu oko sebe što god se moglo u tom trenutku. Zato ne čudi da je Hrvatska danas - uz Bugarsku, kojoj je početna točka bila znatno niže - na samom dnu Europske unije, s perspektivom da se na njemu zadrži dok se najvećoj europskoj integraciji ne pridruže ostale nasljednice bivše Jugoslavije.

Kako će se to dogoditi tek u drugoj polovici sljedećeg desetljeća, Hrvatska ostaje tu gdje jest. Sa slabašnim gospodarskim rastom na granici samoodržanja, ovisna o rentijerskoj ekonomiji prepuštenoj prirodi i turizmu, sa sve manjim brojem stanovnika, osobito mladih i radno aktivnih, te s politikom koja se već godinama ne brine o zemlji na strateški način. Ili kroz sistemski značaj, kako to gordo normira lex Agrokor. Velika poduzeća propadaju i transformiraju se i u neusporedivo uspješnijim gospodarstvima i demokratski konsolidiranijim sredinama no što je to Hrvatska. Ali u njima nije moguće to da se takav zakon i prethodno takva situacija prvo podređuju privatnim interesima, a ne javnom interesu.

Agrokor je hipertrofirao kao privatna tvrtka dotirana svim mogućim državnim sredstvima te postao privatnim supervlasništvom velikim dijelom zahvaljujući javnom novcu i stalnoj političkoj subvenciji. Tko u takvim okolnostima ne bi mogao izgrađivati vlastito minicarstvo poput Ivice Todorića? Međutim ni on nije znao kako to minicarstvo učiniti održivim te je svoj kobni privatni problem prenio na doslovce sve državljane Republike Hrvatske. U tom je trenutku Vlada imala rijetku priliku da kvalitetnim zakonskim rješenjem zaustavi sve ono što je uvjetovalo slučaj Agrokor, a to je iskorištavanje države i njezinih općih akata u vlastitu korist. Tako je novi zakon potvrdio stare navike.

Htio-ne htio, premijer Andrej Plenković suočava se sa situacijom da će mu slučaj Agrokor možda ključno obilježiti mandat. Ne toliko zbog načina na koji će se na kraju situacija posložiti, koliko zbog načina kako njome upravlja. Jer ovako se dogodilo da mu potpredsjednica Vlade Martina Dalić de facto figurira kao stvarna premijerka ili barem polupremijerka u za zemlju vitalnim stvarima, i to bez podrške unutar velikog dijela vlastite stranke, a kamoli u javnosti. K tome, njezini su rezultati u resoru koji je dobila i dalje nepoznanica najvećem broju konzumenata odluka Vlade. Stekao se dojam – a u politici je uvijek najvažnija percepcija – da je Martina Dalić Plenkovićeva verzija Ane Karamarko, i to u financijski i politički puno važnijoj situaciji. Od sudbine koncerna i radnih mjesta do odnosa s vjerovnicima u zemlji i kreditorima u svijetu.

I dok je razumljivo zašto je Tomislav Karamarko morao otići zbog Ane Karamarko, o čemu je svoje mišljenje dalo i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, javnost će se sve više pitati čime Hrvatsku i njezinu Vladu zadužuje Martina Dalić od činjenice da se kao potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva izuzima pri donošenju odluka vezanih uz Inu zbog suprugove funkcije u njoj do pisanja, provedbe i posljedica lex Agrokora. A između toga smješteno je cijelo hrvatsko gospodarstvo koje u sljedećim godinama čeka isključivo usporavanje ne počnu li se donositi i provoditi strateški postavljene odluke kojih zasad nema.

Što je Bernardić radio dosad?

Ipak, ni oporba nema razloga za zadovoljstvo kada je riječ o njezinu odnosu prema središnjem gospodarskom pitanju u zemlji. Predsjednik SDP-a Davor Bernardić godinu dana nakon početka sunovrata Agrokora tek sada najavljuje vlastiti paket mjera. Što je radio dosad? Umjesto da se cijela stranka bavila svim mogućim aspektima propasti i sanacije Agrokora – ekonomskim, političkim i vrijednosnim – SDP se bavio drugim, sve slabijim subjektom. Samim sobom, i to neuspješno. S obzirom na to da Bernardićeva stranka ne može pomoći ni samoj sebi, kako li će tek pomoći nekomu drugom.

Samo zbog neučinkovite i razjedinjene oporbe, koja je kadrovskom, programskom i komunikacijskom neuvjerljivošću vjerojatno na povijesnom minimumu hrvatskog višestranačja od 1990., premijer Andrej Plenković može biti miran.

Osobito jer njegova vlada ne ovisi o Mostu nezavisnih lista kao prethodna, nego o nizu usitnjenih političkih interesa koje je proračunski lako sinkronizirati. Čak i uz slabašnu većinu u parlamentu, kako je to pokazalo glasovanje za predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Odbacivanjem Dalije Orešković napravljen je novi korak unazad, pa bi sadašnjoj vlasti najveći problem mogla biti situacija u kojoj će građani, u nedostatku oporbe i drugih korektiva, promatrati jedino nju. Detalja je sve više.