Koliko je rima zaiskrilo jučer u glavi umirovljenog brigadira Hrvatske vojske Ante Nadomira Tadića Šutre, usred herojskog boja sproću ćirilice na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, možda nećemo saznati nikada, a možda će nam se jednom objaviti u formi nove zbirke stihova, kakve pjesnik i ratnik često promovira po Kninu, Drnišu, Vukovaru, Bosanskom Grahovu... i drugim toponimima, gdje se u ratu stradavalo mnogo i strašno i gdje su vojno-redarstvenim djelovanjem hrvatskih snaga stvoreni preduvjeti za čitanje njegova opusa
Mediji svjedoče da je bard područja posebne državne skrbi bio osobito nadahnut, govorio je obilno i izdašno sve što se očekivalo, s odmjerenim pauzama na mjestima gdje dolazi pljesak, što svjedoči o ozbiljnom iskustvu, o čovjeku čiji je glas ne jednom rabljen pred većom skupinom čeljadi. Rutinera je lako prepoznati, ne nadvikuje se s masom, nego viče taman koliko treba da publika zaurla, a onda načas zašuti i zadovoljno osluškuje buku kao eho svoga govora.
Nije jučer manjkalo iskusnih na bini – a ni u publici - niti je ono što su izvikivali osobito novo ili pametno da bismo citirali i raščlanjivali, tek je natprosječno bijedna bila zlouporaba snimki ratnih izvještaja Siniše Glavaševića, pokojnog novinara Radio Vukovara. U biti, Zagrebu se dogodio skup fanova HDZ-a i ostalih desničarskih stranaka, protiv lijevo-liberalne vlasti, kakvih će uvijek biti kada državu vodi SDP, ma koliko se dodvoravao brojnoj armiji vlasnika nerazduženih uniformi. Po pravilima desničarske dramaturgije, bilo je i vječitih manipulatora, kao i njihovih žrtava, ubogih ljudi uvjerenih da će se uvođenjem dvopismenosti u Vukovaru, ravna ploha na kojoj je, po višestoljetnom nauku Presvete Matere, posložen naš svijet, rascijepiti na četiri ćirilična 'C', pa će čitav planet izgledati kao srpski državni grb. No malo što je bilo tako istinski tužno kao istaknuta uloga pjesnika, a Ante N. T. Šutra se takvim predstavlja - ima ga, veli internet i u školskoj lektiri - na prosvjedu nominalno upriličenom zbog slova.
Zamislimo načas kuhara, nebitno kakvog, na protestu protiv namirnica. Govori strastveno, vide mu se lijepo vratne žile, a po boji lica jasno je da odlično rade, prokrvljeno je preko mjere dok proklinje, recimo, luk nad kojim se toliko plakalo. Eto, to je poeta, nebitno kakav, na skupu protiv pisma, dakle, protiv sredstva kojim obnaroduje zrele plodove ili abortuse svoga nadahnuća.
Maskirni je pjesnik, izgleda, bio najglasniji u brojnom izaslanstvu dalmatinskih dragovoljaca protiv ćirilice. Konkurencija je bila nesmiljena, nekoliko autobusa punih kulturnih revolucionara, a nazočio je i onaj što se ganja s poreznicima te je, kako kažu, pjevao nešto s novog albuma. Već slutimo hrvatsku megaturneju, iscrpne novinske izvještaje, ganutost visokog svećenstva i nogometne elite, ali to je bliska budućnost pa da ne pišemo dvaput o istom.
S Antom Nadomirom Tadićem Šutrom razgovarao sam jednom. U pozno ljeto 1995., više od mjesec dana nakon Oluje, kao mladi novinar izvještavao sam sa svakodnevnih pokopa hrvatskih vojnika na splitskom groblju. Ubijani su u ratnim operacijama u Bosni i Hercegovini, a pogrebni protokol uvijek je bio isti, momci su ginuli, rodbina ih je oplakivala, novinari su izvještavali, suborci su žalili, dok je brigu Domovine za žrtvu stradalog utjelovljivao časnik Uprave za informativno-političku djelatnost HV-a. Jednom je to bio on, pričao mi je, sjećam se, pred početak sprovoda kako se ne priprema, nego govori iz glave i pogađa bit, pa je valjda ni tada nije promašio.
Prošla su skoro dva desetljeća, a Šutra i dalje govori o istom ratu, samo što sada pred brojnijom publikom čita i to proglas Stožera kom' se sva muka ovoga svijeta stisnula u ćirilici. Ljuti se na nesretno pismo, kao da je rođenim očima gledao dok nadmeno ćirilično'đ', u društvu ostale azbučne bratije ubija, siluje i pali po Hrvatskoj. Viče, valjda nesvjestan da mozak teško može zamisliti brutalniji oblik samokritike, od pjesnika koji se bori protiv slova.
U nastavku donosimo neke od Šutrinih stihova
IZ ZBIRKE 'ZAZVONITE ZVONA SA SVIH ZVONA'
Zvone zvona u čast kralja,
našeg kralja Zvonimira,
Anđel mi se bili javlja,
dok orgulje časna svira.
HRVATICA
Hvala Bogu ča me rodi;
Žen od frizi i ljubica.
Nosila me sveton vodi
I krstila Hrvatica!
Ranon zoron pisni poje,
Jur su luzi puni tica.
Klanjaju se dok ne proj'e;
Hrvatica- Hrvatica !
Vanka nima toke dive,
Zacić teg se nisan mica.
Znojen poji žedne njive;
Hrvatica- Hrvatica!
Ave Mari' kad zazvoni-
Molitvi se zvaše dica .
S očenašem sutu roni;
Hrvatica- Hrvatica!
Taku,vik je puk poznaje-
Još dok biješe Karpatica,
Al' se nikad ne pridaje;
Hrvatica- Hrvatica!
Iznjidrila mnoge kralje-
Lipja od svih cesarica.
Cesar skonča- ona traje;
Hrvatica- Hrvatica!
Cican bilin dicu rani-
Slajin veng je mendulica.
Od pogib'li mlikon brani;
Hrvatica- Hrvatica!
A kad svimi,spat se tilo,
Ona mili dječja lica.
Ni Harvacke ne bi bilo,
Da nam nima Hrvatica!
NE OČAJAVAJ HRVATSKI PUČE
Ne očajavaj
Hrvatski puče,
Vengo baklje užgaj-
Oluja fijuče….
Jel ti srce kuca
Ka nama u Kninu?
Naša zraka sunca
Grije domovinu,
Isto ka i druge,
A možda i jače
(Nešto poput duge
Kad nebo isplače
Suze materine-
Suze starog ćaće
Koj’ vapiju' Sine,
Dat će Bog-o da će…)
I pozlatit će Bog skroz;
Žrtvu naš i porod.
Sveti Peti Kolovoz
Na vik će slavit narod
Tu- u gradu kraljeva
Imunog na objede
I zvek tuđih mačeva,
Tu u gradu pobjede!
Moj hrvatski puče,
Pogledaj te mlade(!)-
Rode moj- slavoluče
Slobode i nade…
Pogledaj taj barjak,
Počuj Dmitrov vapaj!
Puče moj, budi jak-
Svitlon mrak nadjačaj
I ne očajavaj-
To bi tili zlobnici…
Baklje – baklje užgaj,
Jer mi smo pobjednici!
Preuzeto s bloga 'Stina pradidova'
