Rijetko ćete gdje na svijetu naći bolje pivo i pubove od onih u Belfastu. Jedan od ponajboljih je Sunflower, a nalazi se u dijelu centra u kojem su se do prije 25 godina vodile ulične borbe.

Kao podsjetnik na 'prošle dane', i dalje na ulazu ima kavez, podignut nakon pucnjave, a koji je služio kao dodatna sigurnost da se zna tko smije ući. U nepretencioznom pubu izrazito je veselo. Nasmijani i raspričani ljudi nižu runde jednu za drugom premda je nedjeljno poslijepodne. Pije se Guinness, za koji ponosno ističu da jedino na otoku ima pravu gustoću. 'It's not your Croatian watery shite, Boris', viču i naručuju još jednu pintu za sve. Kreće i pjesma. Kao da problema nikada nije bilo.

'Nemoj govoriti - Sjeverni Irci…', sa smiješkom uz čašu vina upozorava me Maria, učiteljica razredne nastave iz manje škole uz granicu Republike i Sjeverne Irske na konferenciji o mentalnom zdravlju u školama. 'Svi smo mi samo Irci.'

Premda fizička granica između ove dvije zemlje ne postoji, na svakom koraku šarmantnog Belfasta i dalje se osjećaju snažne podjele između onih koji sanjaju višestoljetni san o jedinstvenoj irskoj državi i onih koji smatraju da je jedini put ovog dijela zemlje u britanskom Ujedinjenom Kraljevstvu.

U sjeni te povremeno krvave borbe živi i značajan broj onih kojima se sektaški način života oslonjen na 'slavnu i tragičnu prošlost' svake strane nimalo ne sviđa i usmjereni su prije svega tome da sebi i svojima osiguraju kvalitetan život. The Troubles naziv je za višedesetljetne sukobe između katolika i protestanata koji su počeli 1969. godine, a završili potpisivanjem mirovnog ugovora pod nazivom Good Friday na Veliki petak 1998. Samim sukobima prethodili su mirni protesti 1968. godine, tijekom kojih su tražena prava za katolike koji su po mnogo čemu bili diskriminirani. Kad je postalo jasno da od mira neće biti ništa, krenuli su brutalni sukobi obilježeni ubojstvima, bombama, otmicama... Velika stradanja s obje strane, ponajviše nedužnih. S vremenom su podjele postale normalnost, baš kao i oružje, pretresi, bombe.

U zemlji u kojoj se obje skupine izjašnjavaju kao Irci gotovo ništa nije bilo zajedničko - ni trgovine, ni pubovi - a još manje škole i posebice ljubavi… 'Nikada, ali nikada, roditelji mi ne bi dozvolili da pogledam, kamoli da dovedem doma jednog od njih', govori uz četvrtu čašu rozea 56-godišnja nastavnica matematike. 'Je.ote… ne znam tko bi me prije ubio - IRA ili moj stari.'

Uz smijeh, svi redom opisuju svoje mladenačke dane ispunjene tjeskobom, nemogućnošću upoznavanja drugačijih od onih uz koje su odrastali, prekinutim životima i prije svega generacijskim traumama. 'Kad pogledam što se sve dogodilo u mojoj obitelji još od 1920. s mojim djedom, ocem, mužem… pretresanja kuća, puška na sljepoočnici samo zato što smo to što jesmo…', nastavljala je jedna od onih koje rade uz granicu.

'Ova je pandemija uništila tržište rada', govori mi 60-godišnji taksist, 'puno je posla, ali nema nikoga u Belfastu tko bi radio. Dovedi malo tih Bosanaca, Srba, Hrvata, Albanaca, oni bi se ovdje dobro snašli', nastavlja uz smijeh. Vrlo brzo i otvoreno započinje priču o svojem djetinjstvu i ocu koji je bio zatvorski čuvar i zbog toga na 'listi za odstrel'. Zbog očeva posla često je mijenjao škole, a dio obitelji stradao mu je u eksploziji bombe koju je postavila IRA. 'Sve je to toliko iracionalno. Koliko krvi, izgubljenih mladosti i šansi da postanemo zemlja u kojoj se dobro živi.' Iz njegove perspektive jedini put je uz London, jer inače 'ne bismo imali što jesti ni raditi'.

'Uređeni smo po Bosni i Hercegovini…', govori najiskusnija među njima. 'Ti najbolje znaš kako to izgleda.' Politički sustav Sjeverne Irske doista sliči Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i u istoj je mjeri nefunkcionalan. Dvije strane imaju podijeljene funkcije, a za odluke se moraju usuglasiti. Kako to obično biva kad se interesne granice čvrsto iscrtaju, nikome tu nije do dogovora. Zdravstvo je sve više u rasulu. Škole su u potpunosti podijeljene. Ekonomija se hrva s posljedicama Brexita. Svako za sebe, uz prividni sukob, baš kao i na ovim našim prostorima, i sve to u ime žrtve onih koji su dali živote za našu stvar. 'Naša generacija to više ne puši', govori otvoreno najmlađi među njima, a radi u jednoj od rijetkih integriranih škola. 'Ne može ih se više gledati kako se ne mogu dogovoriti, kako nas vraćaju nazad, kako im je samo do njihovog dobra.' Dok to govori, s obje strane stižu povici odobravanja. Dok noć prelazi u pijano jutro, pitam što misle - kakvi će biti rezultati izbora? Odgovor je irski britak:

'Same old. We told you it's worse than fucking Bosnia!'

'And fucking Herzegovina…', uz smijeh dodaje drugi.