Ovih dana svjedočimo trakavici koja ne bi bila vrijedna retka ovog osvrta da u nju nije upleteno jedno nedužno dijete. Bivši bračni partneri Severina Kojić i Milan Popović teren svojih konflikata oko skrbi nad svojim malodobnim djetetom proširili su sukladno svojoj energiji za utjerivanje maka na konac, financijskim mogućnostima i interesu koji za njih, pa time i njihovu intimnu obiteljsku priču, pokazuju mediji i javnost od koje ti isti mediji žive. Kao što to obično biva, konzumenti informacija su se svrstali u tabore, pa jedni nekritički i strastveno glorificiraju majčinstvo, a drugi su dočekali svojih pet minuta da iz sebe izbace svu mizoginu žuč i evociranje sjećanja par minuta prastarog slikopisa.

Upletenost u ovu priču o skrbništvu niste mogli izbjeći. Vrišti iz svakog medijskog kutka i zakutka. Iskočilo vam je i usred RTL-ova Direkta, točno iza priloga o djeci kojoj će naš navodno solidarni sustav zdravstvene zaštite uskratiti prijeko potreban lijek. Odmah iza priče o očajnim, ali hrabrim roditeljima, koji su sve svoje lijepe i ružne životne priče i stvari ostavili po strani i koncentrirali se na jedino bitno: zdravlje i život svog djeteta. Hir navodno odraslih ljudi zatekao vas je iza scena djece koju je život nemilosrdno ošinuo bolešću, realnim mukama i patnjama: nečim što je izvan ljudske moći. Što nije produkt tvrdoglavih, nezrelih i osvetoljubivih roditelja.

U metastazirajućem razvodu kompromis je poraz

Pa kad je život toliko nepredvidiv i okrutan, zašto ga onda tako često, razilazeći se s dojučerašnjim životnim ljubavima, otežavamo i zagorčavamo drugima, sebi i, najvažnije, svojoj zdravoj djeci? Zašto od njih svjesno radimo buduće hodače na staklenim nogama, odrasle nagrizenog samopoštovanja i smanjenih kapaciteta za funkcionalnost u vlastitim partnerskim i roditeljskim ulogama?

Na ljestvici stresnih iskustava pojedinca, izuzmemo li traume izazvane situacijama ozbiljno ugrožavajućim po život, razvod braka zauzima gotovo 'privilegirano' mjesto. Nerijetko on predstavlja veći stresor od smrti partnera, jer proces žalovanja ima svoj prirodni tijek, pa i kraj koji podrazumijeva prihvaćanje i u kojem izostaje osjećaj gorčine i ljutnje prema onome koji je 'otišao' iz zajednice. Kod velikog broja razvoda nema istinskog i negativnih emocija lišenog prihvaćanja novonastalog stanja; barem ne na nesvjesnoj razini i barem ne kod onog partnera koji razvod nije inicirao, koji je 'ostavljen'.

U takvim slučajevima maligna opstrukcija partnera (često obostrana), uvelike utječe na socijalno funkcioniranje, emocionalno, pa i fizičko zdravlje pojedinca i onih koje su u svoj sukob uključili. Prije svega – djecu. Partneri su 'odradili' samo formalni dio (sudsko rješenje), a stvarna rastava ne nastupa, pa se život svede na produljeni postupak razvoda braka uz više ili manje učestale konflikte. I ne samo to, već dolazimo do situacije u kojoj su se dvoje prije braka intimno emocionalno zbližavali, a javno se razvode, u svoj konflikt uvlačeći veliki broj drugih osoba, uglavnom djece i bliskih srodnika.

U većini takvih metastazirajućih razvoda u nesrodničke osobe na koje partneri projiciraju svoje strahove i negativne emocije, pokušavaju prenijeti dio krivnje, očekivanja i zahtjeva za apsolutnim razumijevanjem i priklanjanjem, spadaju i stručnjaci uključeni u postupak razvoda i povjeru djece na zajednički život jednom od roditelja. Na stranu ponekad opravdani prigovori na nestručnost, nesnalaženje ili neprofesionalnost, socijalni radnik ili sudac minimalno jednoj strani moraju biti 'krivi'. Uglavnom onoj čiji se planovi ili ideje nisu do zadnje stavke realizirali. U praksi, najčešće su razočarana oba partnera, jer u svom nezrelom i egoističkom emocionalnom vrtlogu, kompromis je isto što i poraz.

Djevojčicama ne dajte ljubavne vikend-romane

No trenutačno svjedočimo postrazvodnom stresnom poremećaju u koji nije uključeno samo potomstvo, roditelji, socijalne službe, odvjetnici i nadležni sudovi, već se u njega pokušava (i dijelom uspijeva) uvući, da do kraja stvar učinimo bizarnom, i međunarodna javnost. U jednoj od svojih faza pripetavanja tko će i koliko vremena provoditi sa svojim malodobni sinom, stavljajući svoje potrebe ispred djetetovih, a oboje sebe ispred drugog roditelja, zaboravila se činjenica da ta i takva ljubav prema djetetu postaje i jest toksična.

Ne želim ulaziti u naklapanja tko je od njih dvoje glavni uzročnik ovog produljenog razvoda, ali u svojoj borbi javnošću manipuliraju oboje (jedno mudrije, drugo prozirnije, ali benignije). Na različite načine, ali manipuliraju. Ona, igrajući ulogu žrtve (što možda na koncu i postaje) i ciljajući emocije koje u nama gotovo arhetipski bude riječi 'majka', 'majčinstvo', a on posežući za razumom i 'znanstvenim činjenicama'. Pritom oboje, možda nesvjesno, prilagođavaju jezik kojim nam se obraćaju. Ona radi regresiju, grijući nas govoreći po 'naški', gdje dijete postaje 'dite', a majku zamjenjuje 'mater'. Intuitivno se odraslima obraćajući kao da su sami djeca, poruka može snažnije djelovati na nas. Ima snažnije djelovanje na ljude '#dajte_dite_ materi!'. On, pozerski i neautentično 'biflajući' usvojene podatke, pozivajući se na autoritet znanosti. Svaka njegova rečenica odlomak je iz uvoda u teoriju objektnih odnosa. Rekli bi neupućeni, ovaj se čovjek na kruh može mazati. Zato ne dopustite djevojčicama da čitaju vikend-ljubavne romane.

U školi učimo o burskim ratovima, godišnjoj proizvodnji kaučuka u Nigeriji, lažemo profesorima da smo do kraja pročitali Hamleta ili Dunda Maroja, natežemo se s memoriranjem hrpe informacija koje većini od nas u životu neće zatrebati, ali ne učimo tako važne stvari. Propuštamo djeci ne stvarati predrasude i mitove o partnerstvu u kojem su primarna stvar vjenčanica i pir, nakon kojeg žive sretni do kraja života. Propuštamo ih upoznati s činjenicama da je zaljubljenost kemijski proces koji ima ograničeni rok trajanja iza kojeg može, a ne mora ostati ljubav. Ne učimo ljubomoru definirati kao patološko stanje, a ne izraz ljubavi. Sklonost kontroli zamijeniti s brižnošću. Ne podučava nas se prepoznati pasivnu agresiju ni istu vrednovati u ravni s otvorenom. Ulazimo u život kao skupovi nepovezanih podataka pripremani za rješavanje križaljki u Enigmi, a ne za posljedice eventualnih brakoloma i nasukavanja na sprud mrtvih brakova. Ne učimo zaista prepoznati te potencijalne buduće, i detektirati, da su nas samo podučili, kao eventualno toksične, manipulativne i agresivne. One koje nikakva naša ljubav neće i ne može promijeniti. One koje unatoč šarmu, visini i podebljem računu, treba zaobilaziti u širokom luku.

Tko će od dvoje zavađenih roditelja imati bolje odvjetnike, tko više strpljenja, koga će više poslužiti splet okolnosti i sreća, postaje bitno samo u kontekstu imate li neki vlastiti 'osjećaj za feeling' tko je topliji, kompetentniji i djetetu emocionalno bliži roditelj. Odnosno, ako imate svog 'favorita'.

Ostavljanje nije poraz, razvod nije rat

Ako ste pak u kategoriji koja misli da je osnovni problem i pogreška u sustavu, bojim se da razmišljate periferno. Ni najbolji stručnjaci, ni najekipiraniji tim, ovdje, ako ni u brojnim drugom rastavama, ne bi prošao neprožvakan. Teška je kombinacija osebujne osobnosti i puno novca. Ako vam je u interesu samo dijete, unaprijed ste izgubili. Sad i u mnogim drugim (prošlim i budućim) slučajevima.

'Razvod će imati najmanje posljedica po dijete ako bivši bračni partneri nastave surađivati kao roditeljski par', tako je lako reći, a teško provesti u praksi. Postoje trenuci koji bi roditeljski par trebao provoditi zajednički s djecom, ali nekima je i to prilika za uzvraćanje udarca. Nerijetko se i plaćanje minimuma za djetetovo uzdržavanje doživljava kao teret i nepravedna kazna.

Ovaj osvrt nema drugi cilj nego iluziju da će doprijeti do barem jednog roditelja u nekom aktualnom ili budućem postupku razvoda braka. Ne zbog njih, nego zbog djece koju nepotrebno traumatiziramo. Ostavljanje nije poraz, razvod nije rat, a ni kraj svijeta. Djeca vole svoje roditelje i ako ne žive s njima, pa čak i kad provode puno zajedničkog vremena (važnije je kako, nego koliko). Da tragedija bude veća, vole ih i kad su sve, samo ne dovoljno dobri roditelji. Nekim je ljudima to uzaludno reći, ali osluškujte djecu i budite spremni dogovarati se u ritmu i po uzorku koji vam ona signaliziraju. Ako ne uspijete ništa od toga, barem ste pokušali.