Kada čitate mišljenje hrvatskog tzv. vijeća za suočavanje s prošlošću, u kojem stoji da je pozdrav 'za dom spremni' neustavan, možete se s tim lako složiti. Za državom poput NDH, koja je svojim građanima osiguravala jedino glad i teror, mogu tugovati samo sasvim bešćutni ljudi. A opet, kad čitate izdvojeno mišljenje člana vijeća Željka Tanjića, koji žali zbog nedostatka 'društvene katarze i pomirenja', što 'se posebice odnosi na razdoblje komunizma koje je i dalje neistraženo i čiji su nedemokratski i totalitarni korijeni i ishodi i dalje često prikrivani', teško se ne složiti s njim.

I uopće se ne radi o tome da je riječ o suočavanju s prošlošću. Problemi otada živi su i dan danas. Recimo, na Markovu trgu protestirali su stanari kojima, nakon sedamdeset godina boravka u tuđim stanovima, prijeti iseljavanje. Dakako, riječ je o stanovima konfisciranima nakon 1945. koje njihovi vlasnici potražuju. Na radiju sam čuo gospođu koja u ime stanara svoj slučaj predstavlja ovako, prepričat ću to ukratko: u Zagrebu su postojali sluge Nijemaca koji su za vrijeme rata profitirali na iznajmljivanju svojih stanova te su im stoga pravedno oduzeti; s druge strane, jadne stanare je nova vlast puškama istjerala iz njihovih sela i poslala u te stanove.

Marš na Pantovčak, drugim riječima.

U svijetu takve pojednostavljene istine nema uopće mjesta za Židove koji sigurno nisu surađivali s Nijemcima na svojem deložiranju, samo da bi pobjednici kasnije riješili svoje stambeno pitanje. Na začudan način Židovi iz antifašističke priče nestaju na sličan način na koji nestaju i iz priče o NDH-u – oni su kolateralne žrtve tisućljetne čežnje Hrvata za državom i borbe protiv arhineprijatelja, Srba.

Nanjuše R od revizionizma - i reagiraju 

Kako, recimo, u svijetu dobre petokrake možemo rastumačiti tragediju slikara i ilustratora Alfreda Pala, Židova i logoraša, žrtve nacističkih progona koji je otišao u partizane, samo da bi mu se pobjednici 1945. uselili u kuću, a njega poslali na Goli otok?

U svim pitanjima, od stanova i logora do ideologije i pozdrava, kod nas je nastala totalna zbrka. Pisac i kipar s Brača, osebujni umjetnik Ivica Jakšić Čokrić Puko, našao je pravu riječ za to: marsadura. To je onaj neshvatljivi splet konopaca po barkama i rivama, zamršeni zapletaj čvorova koji ipak nekako služi ljudima i već stoljećima drži gajete uz bitve na mulovima.

Tu svoju endehazijsko-komunističku marsaduru Hrvat nosi po cijelom svijetu, od Australije do Kanade. U nju su se zapetljali i Stipe Mesić, i Kolinda Grabar Kitarović, i Milan Kujundžić, i tko zna tko sve ne. Ali sada je baš Nijemcima i dosadila. Malo su se mrštili na komemoracije generalu Praljku po Njemačkoj, a prošli su tjedan skroz pukli. Pa je lijepo pomoćni biskup i generalni vikar Biskupije Mainz Udo Markus Bentz pozvao župnika Ivana Komadinu, voditelja Ureda za hrvatsku pastvu u Njemačkoj. Zamolio ga je da se složi s njim oko toga 'da su prostori zajednica koje se koriste hrvatskim jezikom duhovni centri i da ne bi trebali biti korišteni za političke svrhe - posebice ako se pritom radi o zastupanju ekstremnih političkih svjetonazora'.

Nijemcima ne treba puno da reagiraju na teme o Drugom svjetskom ratu: neka nanjuše R od revizionizma, odmah će reagirati. Mi mašemo crvenim i crnim zastavama, vičemo 'za dom spremni' i 'smrt fašizmu – sloboda narodu', ali Nijemac je te egzibicije prognao iz javnog prostora.

Nije to bilo lako. Nakon katastrofe Trećeg Reicha uhićeni su vođe i drastično kažnjeni, a na spominjanje nacizma uvedena je nulta tolerancija. Toliki je bio sram Nijemaca zbog počinjenih zločina da se ni državnom zastavom nije mahalo javno sve do Svjetskog prvenstva u nogometu 2006.

Tako je bilo u Zapadnoj Njemačkoj, a na Istoku je priča bila slična jugoslavenskoj: na vlasti su bili nacisti, ali ih je radni narod, pod vodstvom Partije i uz pomoć bratskog SSSR-a, pobijedio; borba se nastavlja sve do potpune pobjede komunizma koja će neupitno nastupiti.

Borba je međutim završila 1990. padom Berlinskog zida. Tada su se dobra iskustva denacifikacije primijenila i na dekomunizaciju: dosjei su bili otvoreni, a prominentnim protagonistima režima zabranjeno javno djelovanje.

To ne znači da u Njemačkoj ne postoje sentimenti prema Hitleru ili nostalgija za DDR-om – za ovu drugu skovali su i riječ, Ostalgie, prema njemačkoj riječi za istok: der Ost. Ali ništa od toga ne smije se propagirati u javnom prostoru. Drugim riječima, možete držati djedovu fotografiju u esesovskoj uniformi na noćnom ormariću, ali zastori moraju biti navučeni; možete razgovarati o tome kako je trabant bio lijep i kako je divno bilo gledati Ericha Honeckera na jedinom televizijskom kanalu, ali samo doma, u krugu najbližih prijatelja ili rođaka.

Malograđanske rasprave: Bijedne i ponižavajuće  

Mi to, nažalost, ne znamo urediti tako efikasno. Dok Nijemci raspravljaju o štetnosti dizelskih motora, prihvaćanju izbjeglica i obnovljivim izvorima energije, mi smo uhvaćeni u skolastičku raspravu o tome je li vrag crven ili crn. A te su rasprave u pravilu malograđanske, sitničave, bijedne i ponižavajuće. Naime nikoga nije briga za plitko zakopane kosti koje izvire iz hrvatske zemlje za svake malo jače kiše, nego tumače da je Hrvatska bila tako lijepa i velika 1941. ili da komunisti nikad nisu donosili rasne zakone, nego su ubijali samo zbog imetka ili političkih računa, što je valjda bolje.

Vrag nije ni crven ni crn, nego je u kvantiteti. Zbog toga fascinira malograđanina jer malograđanin uvijek može vidjeti koliko je četvornih kilometara imala NDH i koliko je kilometara pruga izgradila SFRJ. Baš vam zato malograđanin može do besvijesti tumačiti da su njegovi pobili manje od vaših i da ste vi prvi počeli, a oni samo nastavili. A robovanje čovjeka državi i ideologiji – to malograđanin ne vidi.

Kad bi se mogao uvesti moratorij na političke teme iz Mainza u Hrvatsku, i u duhovne i u svjetovne prostore. Pa da konačno damo Bogu Božje i caru carevo.

I, dakako, vragu vražje.