Još donedavno brodogradilište Uljanik slovilo je za uspješnu industrijsku priču. Za razliku od ostalih velikih hrvatskih brodogradilišta, koja su pokleknula pred nesmiljenom konkurencijom s Dalekog istoka, Uljanik se na vrijeme preorijentirao na gradnju složenijih brodova veće dodane vrijednosti i činilo se da je pred njim svijetla budućnost
Političari su proteklih godina rado obilazili pulsko brodogradilište i hvalili punu knjigu narudžbi vrijednu više od milijardu eura. Sve je izgledalo idilično, ali ispod optimističnog naličja krile su se zabrinjavajuće brojke. Zato je prije tri mjeseca kao grom iz vedra neba odjeknulo upozorenje saborske zastupnice Ines Strenje Linić, koja je poslovanje Uljanika usporedila s Agrokorovim.
Međutim, svakome tko je malo zagrebao u financijska izvješća Uljanika bilo je i puno ranije jasno da situacija u pulskom škveru nije dobra. Još u listopadu 2015., kada je tadašnji ministar gospodarstva Branko Grčić nekritički hvalio doprinos Uljanika oporavku industrijske proizvodnje, tportal je pisao o nezavidnoj financijskoj situaciji pulskog brodogradilišta.
vezane vijesti
Premda je knjiga narudžbi bila podloga za optimizam, rezultati poslovanja već su tada bili alarmantni. U 2014. pulska grupacija zabilježila je konsolidirani gubitak od čak pola milijarde kuna. Da stvar bude gora, revizorska kuća PwC u komentaru financijskih izvješća izrazila je sumnju u realno iskazivanje 570 milijuna kuna prihoda po osnovi državnih potpora, kao i mogućnost naplate iskazanih 170 milijuna kuna potraživanja od kupaca.
Nažalost, tako katastrofalni rezultati nisu bili dovoljno upozoravajući za uzbunu. I u naredne dvije godine gubici su se nastavili gomilati, tako da su krajem trećeg tromjesečja 2017. nadmašili vlasnički kapital za čak 220 milijuna kuna, a dugovi su narasli na 3,76 milijardi kuna. Krajem godine postalo je svima jasno da je pulski div na koljenima. Kako bi zadržala socijalni mir Vlada je ponudila jamstvo za spasonosni kredit, koje je danas odobrila i Europska komisija.
Kao i u slučaju ostalih posrnulih brodogradilišta, i kod Uljanika se pokazalo da broj ugovorenih brodova ništa ne znači ako su troškovi gradnje veći od ugovorene cijene.
Nema sumnje da je za propast pulskog brodogradilišta najodgovornija uprava koja nije na vrijeme pokrenula restrukturiranje, ali postavlja se pitanje kako je moguće da su vlasnici na čelu s državom, kao najvećim dioničarom, godinama pratili urušavanje sustava, a da nisu ništa poduzeli.
Znakovito je to da je i ministar državne imovine Goran Marić, koji mjesecima najavljuje obračun s neučinkovitim upravljanjem državnim vlasništvom, ostao potpuno pasivan u slučaju u kojem državi prijeti najveći gubitak.
Ako ništa drugo, mogao je barem tražiti smjenu uprave koja godinama nije u stanju organizirati rentabilnu proizvodnju. Začuđujuće je to da država nije ništa naučila na primjeru Brodosplita, Brodotrogira i ostalih propalih škverova, za čiju su sanaciju porezni obveznici od 1992. ulupali oko 30 milijardi kuna.
Potonuće Uljanika šutke su pratili i privatni ulagači koji su prije pet godina sudjelovali u privatizaciji, među kojima najveći udjel (12,4 posto) imaju Adris grupa te mirovinski fondovi PBZ CO (3,97 posto) i Erste Plavi (3,31 posto).
Situacija u Uljaniku često se uspoređuje s krizom Agrokora, ali kod Uljanika je odgovornost države za nečinjenje puno konkretnija nego u slučaju Todorićevog koncerna. Osim što je izgubila vlasnički kapital, Vlada je pulskom škveru odobrila čak 659 milijuna eura jamstava. Riječ je o svoti koja odgovara četverogodišnjem proračunu za kulturu.
Upravo zato što sada ozbiljno prijeti aktiviranje tih jamstava postoji puno više razloga za preispitivanje odgovornosti politike u slučaju Uljanik nego u slučaju Agrokor.
