'Izgleda da jedino kipari kuže kakav je Tuđman zapravo bio' – tako glasi jedna od najotrovnijih društvenomrežnih objava na koje sam naletio u zadnje vrijeme. Povod joj je, dakako, objavljivanje prvih fotografija najnovijeg u nizu spomenika u čast prvom predsjedniku Republike Hrvatske, onom što će ovih dana biti otkriven, odmotan, raspakiran ili već nešto u Zagrebu. Ismijan još u vrijeme dok se hladio u ljevaonici, taj spomenik (po mnogima u licu sličniji superheroju Pavlu Kaliniću nego svojedobnom samoprozvanom vrhovniku), ma koliko različit od prethodnih bio, s preostalih osamdesetak monumenata u čast istom junaku dijeli jednu ključnu komponentu: ružan je i izgleda kao karikatura! Teško je zamisliti da će ga voljeti itko osim autora Kuzme Kovačića (kojemu je ovo već treći rad na istu temu!) i Milana Bandića, fakultativno Pavla Kalinića.

A da ni njihove emocije nisu baš sasvim nepodijeljene može se naslutiti iz načina kako je skulptura dostavljena i postavljena na lokaciju s koje je prethodno uklonjen onaj zbunjujući Silađinov obeliskić s nakaradno atačiranim raspelom (premještanje kojeg je, mogao bih se kladiti, obavio isti izvođač koji je Papin križ s hipodroma prebacio na savski nasip). Usred bijela dana, s plavom folijom preko glave i omčom oko vrata, nevoljnog je četverometarskog brončanika na postolje potezala dizalica, a scena je mnoge asocirala na ritualna javna smaknuća disidenata u srednjeistočnim despocijama. U inat onoj narodnoj koja kaže da je jutro pametnije od večeri, pod okriljem noći potom je spomenik zaštićen od 'vještih pilota od perja' iz znamenite Robićeve balade, tako da je sutradan zorom osvanuo obmotan najlonom poput kakva krhkog poliranog elementa iz Ikeine kutije.

Sam taj postupak vješanja i najlon-mumificiranja spomenika koji će biti službeno predstavljen tek desetak dana kasnije govori mnogo o razini respekta koji začinjavci uistinu gaje prema imenu i djelu čovjeka čiji šmrklj-totem podižu samo zato jer im se može. Jednako kao što su slične ljepotane podizali i drugi njima srodni štovatelji, na osamdesetak lokacija diljem Hrvatske – nije bilo nikoga da ih opomene, da ih opameti, da im zabrani izrugivanje s onim kojega tobože veličaju, pa su mogli. Mogli su natakariti, pa su i natakarili.

Franjo Tuđman, sasvim hladne glave govoreći, imao je fizionomiju krajnje nezahvalnu za portretiranje. Čak je i na dokumentarnim fotografijama znao ispadati pomalo karikaturalno. Ni statura mu nije bila nimalo iznadprosječna. Naočale su uvijek bile iznad nosa, baš kao i ispod njega onaj stalni 'Nike' poluosmijeh koji ne asocira ni na odlučnost niti na iskrenost. Jedino uistinu markantno obilježje bio mu je rad obrvama, često ne odveć usklađen sa smislom trenutnoga govorenja, ali nema te bronce, kamena ili betona kojim bi se takvo što dalo dočarati za vječnost. Sve u svemu – Franjina spodoba nije bila nimalo podobna za prispodobu, ponajmanje skulptorsku. Pa ipak, svi su se tvorci, od akademskih kipara do pripitih bekrija s viškom cementa, trudili prikazati ga što faksimilnije, barem od struka naviše. Sa svime ispod struka, tko će znati zašto, gotovo svi su imali problema, pa su mu noge zakrivali ili dugačkim kaputima, ili nekakvim kaftanima, togama, sarijima, ponjavama, pareima, pa čak i paramasonskim keceljama s hrvatskim državnim grbom…

S obzirom na sve nabrojano, nije nelogično zapitati se: ako je predložak toliko kompliciran za izvedbu, ako doslovni prikaz tog i takvog modela, pa i kad je sasvim mimo autorske nakane, nužno vuče ka karikaturi, zašto nijedan od samozvanih ili službeno dozvanih spomenigdžija nije posegnuo za čistom apstrakcijom?! Povijest monumentalne plastike u Hrvata prebogata je fascinantnim djelima čija nam simbolika može biti nejasna samo prve dvije-tri sekunde nakon prvog suočavanja! A pojmovi koje ti apstraktni volumeni jasno simboliziraju (antifašizam, zajedništvo, nevine žrtve okupatora Hrvatske, hrabro samožrtvovanje za slobodu drugih…) neusporedivo su kompliciraniji od pojma 'Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske'. Zašto, dakle, nitko od tvoraca Tuđmanovih spomenika (a osamdesetak ih je dosad osvanulo diljem zemlje, ponovimo to najmanje još jednom!) nije posegnuo za apstraktnim prikazom života, ideala i postignuća Franje Tuđmana? Na kraju krajeva, evo, pa i sam Kuzma Kovačić kaže da se slaže s Bandićevom ocjenom kako njegov treći Tuđman predstavlja 'viziju, budućnost, odlučnost i dosljednost', iako je napravio samo jedinog četverometarskog preživjelog iz blatnjave poplave, srčanog bolesnika koji se u predinfarktnom stanju bez glasa (usta, naime, nema) pita: 'Isuse, di su mi ispale naočale?!'

Dva su odgovora na to pitanje. O izostanku apstrakcije, ne o naočalama.

Prvi kaže da je u posljednjih četvrt stoljeća javna likovna apstrakcija izgurana na margine vidljivosti. Koliko je meni poznato (ne zamjerite mi na potkvalificiranosti, ne bavim se ovim inače, za razliku od vas) samo su četiri primjera društveno prihvaćene skulptorske apstrakcije: unificirani megalit za obilježavanje masovnih grobnica iz Domovinskog rata, spomenik Gordanu Ledereru, okučanski spomen-park poginulim vojnicima u akciji 'Bljesak' i – taj je pobijedio na natječaju, ali Bandiću nekako presušila kasa – zagrebački memento žrtvama Holokausta. I – to je to. Sve ostalo je karikaturalna figurativnost, najjeftinija doslovnost na akcijskom sniženju, usklađena s pretpostavljenim kriterijima većine biračkog tijela, nadojenog i nagojenog pretjeranim povlasticama, nezasluženim privilegijama i osjećajem državotvorne nedodirljivosti. Takvoj biračkoj publici, uključujući i naručitelje, podilaze onda i akademski kipari (nisu valjda za džaba tolike škole pozavršavali da bi živjeli u siromaštvu!) i makadamski šibicari. Biračima tuđmanofilske provenijencije upravo se to sviđa, i betonski Franjo koji u popovskom habitu i eltondžonovskim cvikerima maše betonskim raspelom, i brončani polugoli Zvonko Bušić s nabildanim trbušnjacima kao da je ovaj čas izišao iz zatvorske teretane, i…

Kičerajska doslovnost, od kakve pristojnija čeljad okreće glavu i dok lista novine, postala je međašnim kamenom novouzgojenog masovnog ukusa. Pa kakav bi to bio spomenik Tuđmanu a da u faci barem malo ne sliči Tuđmanu, molim te?! Šta kažeš, fale mu očale? Pa nije valjda s očalin spava i sanja naš tisučlijetni san, krvi ti irudove!

Drugi razlog za bježanje od apstrakcije u osmišljavanju spomenika prvom predsjedniku Republike Hrvatske tiče se samo akademski obrazovanih kipara. Njih su, za razliku od pripizdinskih naivaca, nekoliko godina profesori učili kako u likovno djelo transformirati i transponirati osjećaje, kako promatraču sugerirati određenu ideju, kako učinkovito upisati značenje u naizgled nejasnu trodimenzionalnu pojavnost u javnom prostoru. Pa zašto se onda, unatoč svem tom upijenom znanju, i dalje skanjuju modelirati potpuno apstraktni spomenik Franji Tuđmanu? Zato, jebiga, jer bi u toj apstraktnoj formi morali sublimirati, hm, kako je ono bilo, šjor Bandić? Da, hvala, 'viziju, budućnost, odlučnost i dosljednost'. Drugim riječima, Tuđmanovu ostavštinu. Trećim riječima – članstvo u međunarodnim integracijama gdje nitko drugi nije htio biti najjadniji pa smo se mi ugurali i sve nam bolje ide; društvo u kojem je kopanje po smeću regulativna mjera socijalne politike; zemlju svakodnevnog obezljuđivanja; zajednicu u kojoj je demokracija misaona imenica; vazalsko leno kojim vladaju loši sluge gorih gospodara; gadljivu sprdačinu od nacionalnog parlamenta; uporno tjeranje cijele nacije među poražene u Drugom svjetskom ratu; dominaciju ravnomozgaškoga klera; glorificiranje posljednjeg rata i permanentno izmišljanje novih unutarnjih neprijatelja; zakonito pljačkanje i uništavanje naslijeđenih općih dobara; školstvo za proizvodnju teturajućih zombija; zdravstvo za izdavanje smrtovnica; pravosuđe za zaštitu najkrupnijih zločinaca; kulturu za šutiranje i ponižavanje…

Ma, tri likovne akademije da je odstudirao i na svakoj da je diplomirao, nijedan kipar – ne samo hrvatski – ne bi bio u stanju umjetničkom imaginacijom domisliti formu kojom bi dočarao Franju Tuđmana i njegovo nasljeđe, pa to izlio ili isklesao u apstraktni umjetnički monument tom grandioznom i odlučnom vizionaru! Zato se, eto, naši majstori i arbitri elegancije maksimalno drže faksimilnosti i figurativnosti, tek uz poneku intervenciju, najčešće ispod struka, kao da ponjavom, keceljom ili predugim kaputom žele prigušiti onu narodnu o tome gdje su kratke noge.

A stvar zapravo uopće nije toliko komplicirana. Svatko od njih, pa i od nas, i onih jako školovanih i onih samo nadobudnih, svakoga dana u kreativnoj zažarenosti nesvjesno proizvede najmanje jednu maketu za apstraktni monument koji bi najeksplicitnije dočarao gornje, tek ovlaš opisano naslijeđe. Neki među njima već i poslije prve jutarnje kave.