Na berlinskoj izložbi 'Jednina množine', na kojoj je predstavio svoje poznate logotipe, poput onih za Hrvatsku radioteleviziju, Hrvatsku turističku zajednicu, Zagrebački velesajam, Labud, Franck, Dubrovačke ljetne igre, Mediteranske igre u Splitu i YASSU, Boris Ljubičić pojavio se tek kao promatrač, kako je rekao u velikom intervjuu za tportal. Svjetski priznati grafički dizajner, poznat najprije kao 'dizajner države', zagovornik stvaranja jedinstvenog vizualnog identiteta Hrvatske i njenog međunarodnog brendiranja te vlasnik STUDIA INTERNATIONAL (za koji inzistira da se piše velikim slovima jer se tako razlikuje od ostalih, kako nam je objasnio), Ljubičić je u plodnoj i dugoj karijeri imao i niz propalih projekata, među kojima su onaj za Univerzijadu u Zagrebu 1987. ili pak nedavni prijedlog za zagrebački spomenik Franji Tuđmanu, o kojima otvoreno govori.

Izložba 'Jednina množine' donosi pregled brojnih logotipa koje ste napravili od 1970-ih naovamo, a među njima se svakako ističe onaj za Hrvatsku radioteleviziju (HRT), koji je nedavno obilježio 25. obljetnicu. Kako je nastao i razvijao se?

Logo nekadašnje Radiotelevizije Zagreb 1970. radio je Joža Brumen iz Ljubljane. Na natječaju nisam ni sudjelovao jer sam bio premlad i nepoznat, ali je Brumen kasnije odustao od suradnje pa su mi dali mogućnost da razrađujem njegovu ideju. Tako sam malo upoznao televizijski i radijski medij i htio sam raditi logo i 1990. te sam napravio svoj prijedlog. Međutim tada je Miroslav Šutej za državu radio sve, i zastavu i grb, pa tako i HRT, koji ne bi ni mijenjao dizajn logotipa da nije došlo do promjene imena. Tako su stvari ovdje redovito postavljene. Šutej je napravio dvije linije u kojima se rotirao kvadrat, koji u šali zovem HDZ-ovim, no 1993. tadašnji art direktor HRT-a Petar Selem pozvao je nekoliko nas da se osvrnemo na taj postojeći Šutejev dizajn. Osim Vere Pintarić, Feđe Vukića, Igora Zidića i samog Selema, i ja sam napisao osvrt i nakon toga je došlo do novog natječaja. Jedan od uvjeta bio je da logo mora biti troslovan, po uzoru na tadašnje velike europske i svjetske televizijske kuće, RAI, ORF, BBC, RTL, CNN. Tada sam sa starog projekta iz 1990. samo obrisao prašinu i predao ga ponovno jer je ionako bio novi žiri, ali dan i pol ranije napravio sam još jedan rad. Da mi ne bi netko zamjerio što sam poslao dva rada, bio je jedan kolega koji ih je prijavio 16, što je zaista impozantan broj. Taj put sam pobijedio i usvojen je rad koji je bio na natječaju 1990. Međutim sa samog HRT-a htjeli su ovaj drugi pa su mi kao autoru prepustili izbor. Šalio sam se da bi to najbolje bilo testirati kod publike, vidjeti što bi ljudi rekli. Odabrao sam na koncu drugi dizajn i tako na neki način izmijenio odluku žirija.

To je izazvalo proteste?

Jedno vrijeme bilo je protesta, a u priči s HRT-om problem je bio i taj što je to kuća koja počiva na obiteljskom biznisu. U njoj su zaposleni i muž i žena i dijete i tako se nižu i vežu, a ja sam, kako rane 1970., tako i kasnije, bio i ostao čovjek sa strane, koji nije nigdje uklopljen, nema nikakvu poveznicu. Još me se pritom optuživalo da nedovoljno poznajem sam medij. Prigovori na moj dizajn, na troslovnu formu u kojoj 'T' završava u obliku dva crvena kvadrata koja se dodiruju u jednoj točki, išli su uglavnom u smjeru toga da su kvadrati pravilni, a da je ekran zaobljen i sl. Ono što je bio moj cilj, jer sam televiziju tada shvatio kao najjači medij, bilo je educirati, osvijestiti ljude o tome što je zapravo taj hrvatski identitet. Htio sam ponuditi integralni nacionalni vizualni kod, raditi njega, a ne HRT. Smiješno je što su u to vrijeme za helikopter govorili zrakomlat pa su za moj logo, jer se stalno vrtio na televiziji, govorili da je znakomlat. Poslije, 1999., redizajnirao sam ga i vratio HRT-u, tako da slovo H ima najdužu liniju, R kraću, a T najkraću. S jedne strane, to je elektronički kod, a s druge označava vrijeme postojanja Hrvatske, zatim radija i na koncu televizije.

O nacionalnom vizualnom kodu govorite već dugo vremena, odnosno o potrebi nacionalnog dizajniranja države, a sada je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović najavila osnivanje radne skupine za brendiranje Hrvatske. Što kažete, zašto je tek sada nastala ta inicijativa?

I sam sam u toj radnoj skupini. Ima nas četrdesetak i ne smijemo još previše toga otkrivati pojedinačno, ali pozdravljam inicijativu predsjednice jer dosad je to plivalo pa nikom ništa, a sad se napokon nešto pokrenulo. Dosad nije bilo ničega konkretnog jer Hrvatska stalno izbjegava samu sebe. Vječno potenciramo taj pojam republika, nikad se ne tretiramo kao država. Pa i Austrija je republika, i Francuska isto, to su samo uređenja. A mi imamo ne samo Republiku Hrvatsku, nego i Republiku Srpsku, koje raspravljaju o tome je li Sisak zagađen ili nije. Dakle nema doticaja sam sa sobom. Primjerice, Jadranski naftovod, JANAF. To je hrvatski projekt, međunarodni, ali hrvatski, i to je glavna tema, ali je nema u dizajnu logotipa. Radio ga je vjerojatno neki mlađi dizajner i vjerojatno svi za rješenje kažu da je čisto i jednostavno. Ali u njemu nema ništa hrvatsko. Što se tiče brendiranja ubuduće i inicijative predsjednice, moram reći da mnoge definicije koje se grade u sklopu tog projekta traže vrijeme, o njima se može polemizirati, ali kad je riječ o vizualnom identitetu, tu se stvari mogu odmah napraviti. To je velika razlika.

Po vama su osnova vizualnog identiteta kvadrati ili, kako znate reći, 'Hrvati su kvadrati'.

Već sam ih počeo zvati nesretnima jer su se toliko iskoristili na pogrešan način da su postali neka vrsta folklora i to onog lošeg, koji se dogodi u određenoj atmosferi i onda nestane. Moja teza je da ta dva kvadrata, pogotovo kombinaciju crvenog i plavog, treba usvojiti kao standard, netko je naveo i dobar pojam, kao novu baštinu. Onda bi ih svi mogli koristiti pod određenim vizualnim uvjetima, a o drugima, poput financijskih i slično, neću govoriti. Boje je moguće varirati, pa kvadrati mogu biti i dva crvena i dva bijela, ovisi o primjeni, jer je tu boja sekundarni element, za razliku od trobojnica koje je moraju poštivati. Sad kad smo igrali tenis s Francuzima, cijeli je teren okolo morao biti plavi. To je prva francuska boja. A na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nosila je dres s kvadratima ili kockicama, kako ih mnogi zovu. Zašto? Zato što ljudi izvan našeg prostora najčešće tako vide Hrvatsku.

Bilo je dosta kritika na račun tog njenog nošenja dresa na utakmicama u Rusiji. Što kažete na to?

Predsjednica je izuzetno dobro iskoristila činjenicu da smo mi u tom sportu uspjeli i nije mi bila neprimjereno obučena. Možda bi se tu trebala odvojiti njena politička uloga od ove koju je odigrala kao neka vrsta PR-a za Hrvatsku. To su dvije priče koje se miješaju pa joj se prigovara da se ponaša neozbiljno. Ne, to je izvrstan PR.

Nogometaši su na tom prvenstvu nosili crne dresove koji vam se nisu svidjeli.

Kad već imamo poznate boje, crvenu, bijelu i plavu, ja se pitam otkud crna. Na dresu joj nije mjesto. Francuzi imaju jedan plavi, jedan bijeli dres, ovisno o protivniku. Mi imamo problem s crvenim kvadratima kad protivnik ima crvenu boju dresa. Ali rješenje je jednostavno - prijeđimo na plave kvadrate. S time da leđa uvijek trebaju biti ili crvena ili plava, ukratko dres je uvijek ili crveni ili plavi, ovisno o tome s kime igramo, a na njemu su uvijek bijeli kvadrati. Mislim da je u nogometu posebno loše to što su kvadrate ukinuli na čarapama, što je bio sjajan prizor. Oni, na neki način, i nisu naš proizvod. Prvi kvadratići na dresovima pojavili su se 1990. u rujnu, kad je Hrvatska, još kao dio Jugoslavije, igrala protiv SAD-a. Kako su oni imali zvjezdice, mi smo uzeli kvadratiće, po ideji Miroslava Šuteja, ali su bili sitni pa su izgledali kao stolnjak. Ja sam kasnije tražio da ih se uveća. Da smo tada igrali protiv, recimo, Francuza, koji nastupaju u jednobojnom dresu, i mi bismo vjerojatno uzeli jednu boju i kvadrata ne bi ni bilo.

Kvadrate želite i na hrvatskoj zastavi, što vam pojedinci posebno zamjeraju. U čemu je tu problem?

Kažu mi da zastava nisu čarape da ju se mijenja, ali nije u pitanju nikakva igra. Nekim ljudima smeta ideja da se makne grb, a on bi u mom rješenju oblikovao sve, bio glavni element, samo što bi se držao memorije i plave boje, koja je znak za hrvatsko prepoznatljivo more, obale i otoke. Sadašnje rješenje zapravo je, ako ćemo iskreno, tek politička promjena zastave iz SR Hrvatske koja je bila crvena, bijela i plava sa zvijezdom koja se jednim krakom probijala u gornje polje, a s dva u donje. Umjesto nje stavili smo grb. I to je bilo to. Diljem Europe zemlje na zastavama nemaju grba, Francuska, Italija, Njemačka, Britanija. Nemaju ne zato što je grb ružan, stvar povijesti ili kompliciran, nego jer predstavlja monarhe. Ukratko, postojeće rješenje zastave je pobjedničko i trofejno jer smo se pod njom borili i ginuli te stvorili državu, i to nikada ne smijemo zaboraviti. Međutim ta je zastava nastala bez dubljeg promišljanja, u ratu, i nažalost nije odraz onoga što smo postigli pobjedom – vlastitu državu i potpuno odcjepljenje od bivše države. Vrijeme je da ta zastava ode na zasluženo mjesto u muzej, a da mi idemo dalje, s onim po čemu smo prepoznatljivi.

Što su po vama ključni potencijali hrvatske prepoznatljivosti u svijetu?

Tri stvari. Prvo ti, kako ih nazivam, izmjenični kvadrati, naš najvidljiviji grafizam. U šali kažem da Nijemci sa svojim orlom mogu samo plašiti djecu. Mi s našim kvadratima možemo što hoćemo, zanimljivi smo, zaigrani, suvremeni, tu smo. Već imamo taj element prepoznatljivosti, samo ga ne treba opterećivati kao što je sad opterećen. Druga stvar je kravata, koju zna cijeli svijet. Znao sam s Francuzima ulaziti u rasprave o tome čija je, ali sve staje na pitanju zašto se zove po Hrvatu ako je francuska. 'Marketinški ste pogriješili', kažem Francuzima. Treća stvar je dalmatiner ili dalmatinac, pasmina koju je Walt Disney itekako iskoristio. Ja sam kravatom koju nosim ponudio europski odgovor Disneyju, kao što je Andy Warhol s Marilyn Monroe ponudio novu Mona Lisu. Dobio sam za nju vani nekoliko nagrada. Kad se govori o brendiranju Hrvatske, imam pet pravila o tome što već jest ili bi moglo biti hrvatsko, a može se odnositi na sve, od glazbe, preko gastronomije, do folklora, čak i sporta. Prvi pojam je hrvatsko je različito. Ako nemaš to, nemaš ništa. Drugi pojam - hrvatsko je dobro, treći hrvatsko je lijepo, četvrti hrvatsko je svjetsko. Uvijek se uspoređuj sa svijetom i znaj svoje mjesto u njemu. I zadnji pojam, pomalo tugaljiv, hrvatsko je hrvatsko. Ako ništa od gornjeg navedenog ne ide, onda se možeš uhvatiti za njega. Sjetim se u tom smislu izjave Stjepana Radića, koja mi je vrlo draga i točno pogađa neke elemente u ovoj priči: 'Hrvatska je zapušćena.' Mi ne razumijemo sebe i državu, zato je treba potpuno redizajnirati.

Trenutno se dosta polemizira oko spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, rada Kuzme Kovačića. Vi ste se također prijavili na taj natječaj.

Da, i diskvalificiran sam, što me zaista boli. Hrvatska ima možda desetak spomenika Franji Tuđmanu, lokalno napravljenih. Svaki put kad se otkriva, pozove se njegova obitelj, dođe svećenik pa blagoslovi kip, a HDZ je sretan jer predsjednik ostaje u povijesti. Držim da su to samo razni portreti razne kvalitete u koju sad neću ni ulaziti. Moja ideja bila je napraviti spomenik prvom predsjedniku koji je Franjo Tuđman, ali me se nije shvatilo. Spomenike ne radiš za suvremenike, nego za buduće generacije. Predložio sam veliki kvadar, dug devet i pol metara, na kojemu su na bočnim stranama ispisana stoljeća od XII. do XX., rimskim brojkama. U XII. stoljeću u kvadar ulazi nepoznati vladar na konju, pri čemu se vidi samo zadnji dio konja, a u XX. stoljeću napokon, nakon devet stoljeća tuđinskih vladara, izlazi Franjo Tuđman i pruža ruku svima dobronamjernima koji prihvaćaju Hrvatsku kao državu. To je shvaćeno kao nelagodna asocijacija, da konj vremenom postaje predsjednik.

Rad se zove 'Sat povijesti' i predviđeno je da vodič objašnjava što je bilo u kojem stoljeću, a treba napomenuti da je zbog dužine objekta nemoguće vidjeti istovremeno oba lika. Ja sam samo htio reći da Tuđman zaslužuje spomenik ravan onome bana Jelačića i Tomislava i ako ćemo se već potpuno zezati, kad već oni imaju konja, zašto ga ne bi imao i ovaj spomenik u povijesnom nizu. Spomenici koji mu se dižu ne predstavljaju njegovu elementarnu vrijednost. Povijest o Franji Tuđmanu može reći što god hoće, ali ostaje činjenica da je on nakon devet stoljeća Hrvatima donio državu. To je trebalo objasniti, kao i to da imamo prazninu između 12. i 20. stoljeća. A gesta, drži li ili ne drži ruku na srcu, ne pokazuje ništa. Svi igrači prije utakmice stave ruku tamo, ne samo naši, nego svih ekipa.

Svojedobno ste napravili i prijedlog spomenika Josipu Brozu Titu u Zagrebu. Možete li se osvrnuti na taj svoj rad?

Natječaj za spomenik Titu objavljen je 1986. na najboljoj mogućoj lokaciji, na zelenoj površini između Gradske uprave i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, gdje će sada postaviti Fabijanićev Spomenik domovini. I na taj sam se natječaj prijavio. U vrijeme priče o zagrebačkom spomeniku preminulom Titu, iako je objavljen natječaj, znalo se da će ga raditi Vojin Bakić. On je tada stvarno bio elita i nema se toj odluci što prigovoriti. Međutim mene je brinula činjenica da će njegov prijedlog zatvoriti pogled na grad. I jest. Objekt je trebao biti 24 metra visok s Titom ispod njega, nešto većim od prosječno visokog čovjeka. Ja sam ga, s druge strane, išao ukopati u pod i to tako da mu je lik sastavljen od pravokutnih kamenih ploča raznih boja. Ideja je bila da ploče dolaze s raznih strana svijeta, plava iz Brazila, žuta iz Indije itd., jer je Tito bio svjetski. Nenad Fabijanić kao moj suradnik na tom projektu tada je radio rješenje za ukupni trg u kojem je predvidio lift, da ga ljudi ipak mogu vidjeti kad se izdignu. Dobio sam drugu nagradu, a na kraju ni ovo Bakićevo rješenje, na svu sreću, nije realizirano. Ja sam pak svoj projekt iz 1986. prošle godine realizirao kao tepih. Bio je izložen u Muzeju za umjetnost i obrt i morao si se popeti na drugi kat da možeš vidjeti da se među raznobojnim pravokutnicima krije njegov portret. Poruka je bila - ako vam je drag, nosite si ga doma, a ako ga i ne volite, eto vam ga da ga gazite.

Što mislite o današnjem hrvatskom odnosu prema Titu i Jugoslaviji?

Svojedobno sam imao jedan plakat koji sam za izbore nudio svim strankama. Nije nikad realiziran, ali jest objavljen u medijima. Poruka je bila 'Zaboravimo 20. stoljeće', ali napisano rimski, XX. Ispod jednog X-a bio je Tito, ispod drugog Tuđman. Htio sam reći da ponovno vode stranke na listama kao da su živi. Što se samog Tita tiče, još je dosta toga o njemu nejasno. S jedne strane, ljudi koji su u njegovo doba doživjeli nešto jako negativno imaju pravo na to svoje iskustvo, a s druge strane, ono 'Hrvatska je zapušćena' za vrijeme Tita zaista je promijenjeno. Neki ga u tom smislu danas optužuju i da je uništio zemljoradnju i zemljoradnike povlačenjem ljudi u grad, inzistiranjem na školovanju i civiliziranosti.

Radili ste svojedobno i na plakatima za kongrese Saveza komunista, a pogotovo je poznat onaj za 11. kongres, zadnji.

Ne samo da je poznat, nego je 1990. uvršten u knjigu češko-američkog izdanja na engleskom jeziku znakovitog naslova '100 plakata koji su srušili socijalizam i komunizam u istočnoj Europi'. Na njemu sam definirao kraj komunizma. Vidi se samo gornji dio lica, nitko ne može prepoznati tko je, ali opet svi znamo tko je jer ne može biti nitko drugi nego on. U lijevom oku je mala crvena zvijezda koja se gasi. Bila je to moja podvala koju nitko tada nije prepoznao. Za razliku od drugih plakata koji su problematizirali kraj komunizma u istočnoj Europi, a koji su bili pravljeni u dvorištu, u malim nakladama, taj moj bio je za samu partiju koja ga je usvojila i koristila.

U tom periodu, krajem 1980-ih, Hrvatska je u Zagrebu otvorila Studij dizajna. Bili ste među predavačima prvu godinu, a onda je suradnja prestala. Što se dogodilo?

Ideja, ali ja to tada nisam znao, bila je da predajem na trećoj i četvrtoj godini, ali kad se pojavio natječaj za prvu, prijavio sam se i nisu me mogli odbiti. Dobio sam grupu od osam studenata i kad sam vidio program, bio sam šokiran. Bio je star i neprimjeren promjenama koje su u međuvremenu nastale u svjetskom dizajnu i u samoj državi. Kolege su odbile moje prijedloge, poput dovođenja stranih predavača razmjenom, davanja slobode studentima da slobodno misle, pa i griješe itd. pa sam na kraju prve godine rekao da odlazim jer nije tamo bilo ni D od dizajna. Nitko nije došao za mnom i pitao da probamo napraviti neki program, a najviše me pogodilo kad sam saznao da su studenti napravili plakat da me se vrati na studij, a priča je bila da sam ih ja na to nagovorio. Kad je došla treća godina, ja sam opet aplicirao na natječaj i od trojice kandidata odabrali su dvojicu, samo mene ne, ali su pisma toj trojici poslali na moju adresu. Prošle godine sam predložio da održim gostujuće predavanje i odbili su me.

Gledano generalno na vašu karijeru tu u Hrvatskoj, kakav je odnos kolega bio prema vama, koliko ste imali podrške?

Radovi mi imaju veće reference vani nego u Hrvatskoj. Čudna je to situacija. Znalo mi se događati da sretnem nekoga na ulici i on mi kaže da mi je htio ponuditi posao, ali da je čuo da sam se na šest mjeseci preselio u Ameriku. Što je bila laž, naravno.

Kako to da se ipak niste odselili?

Ima izreka da je čovjek poput stabla, sunce i kiša mu pomažu, a vjetar mu može daleko odnijeti plodove. Obišao sam svijet, ali svaki put kad se vraćam svome trećem katu, što sam bliže vratima, to mi je sve bolje. Kao dizajner osjećam odgovornost za prostor i vrijeme u kojem jesam, njima mogu najbolje ovladati. Studentima sam, dok sam imao priliku govoriti, dok nisu krenule priče da poput Sokrata trujem mlade, govorio da ovdje nije dizajnirano ništa i da zato imaju veliku šansu. Tamo vani dizajnirano je skoro sve pa su šanse manje. Ovdje mogu početi od tramvajske karte, tako reći. Moje predavanje zato se i zove 'Dizajn koji trebamo', ne koji je netko naručio, nego onaj za koji mislim da ga treba napraviti.

Podrijetlom ste iz Sinja i u Zagreb ste došli studirati na Likovnoj akademiji. Kako ste iz male sredine odlučili prijeći u veliki grad?

Majka me, pogotovo za ona vremena, rodila dosta kasno, s 45 godina, pa su četiri brata i sestra bili puno stariji i jedan od njih je kad sam bio u gimnaziji razgovarao s nastavnicom o tome što bih mogao studirati. Ona je rekla da ću biti ili veliki konstruktor ili da ću propasti pa je brat odlučio da me pošalje u Zagreb na arhitekturu. A ja sam s druge strane uvijek slikao. Imam autoportret iz šeste godine jer tada nije bilo fotografije. Likovni sam imao samo u osnovnoj, u gimnaziji ga nije bilo, ali na geometriji sam uvijek izvodio nešto svoje, naopako, i nastavnica me puštala. U Zagreb sam došao u srpnju 1964., s namjerom da idem na prijemni iz arhitekture, i odsjeo sam kod daljnjeg rođaka. Na putu prema Arhitekturi, a išao sam pješke jer nisam bio naviknut na tramvaj, zastao sam kod kazališta i svidjelo mi se kako sunce proviruje iza oblaka. Otišao sam do Prosvjete i kupio blok i boje te sjeo na Meštrovićev zdenac i slikao. Ljudi su se okupili, bio im je neobičan prizor. Propustio sam prijemni, a jedan dečko koji je ostao skoro cijelo vrijeme sa mnom, govorio mi je o tome da će upisati Akademiju. Tada sam odlučio prebaciti papire tamo i ništa svojima nisam rekao. Na samom prijemnom toga rujna već sam seljački u šest ujutro krenuo prema Ilici i na tabli pročitao da za ispit treba daska za crtanje ili papir i ugljen ili olovka. Pomislio sam, kakav ugljen, to se loži u peći. Uglavnom, nabavio sam dasku i najtvrđu olovku i prijemni je počeo u 10. Od 92 kandidata primalo se svega njih osmero i nije mi bilo ni na kraj pameti da neću upasti. I tako je i bilo jer sam u onoj svojoj kotlini svašta zamišljao kao malen. Preko brda je dopiralo i ime Picasso i mislio sam da mogu biti još veći. Pojedini profesori kasnije su me smatrali najboljim crtačem, a imao sam i prosjek 4,9 jer sam imao kredit i uvjet da vraćam samo pet posto od ukupnog iznosa ako sam imao dobre ocjene.

Zašto vas Likovna akademija i slikarstvo nisu profesionalno zadovoljili?

Vrijeme slikarstva je nažalost prošlo jer ne komunicira s vremenom dvadesetog stoljeća. Zadnju sliku je naslikao Kazimir Maljevič – 'Crni kvadrat na bijelom polju'. Tako da sam uvijek govorio da sam na Likovnu akademiju došao 150 godina prekasno. Nisam imao što tu raditi. Također sam shvatio da je opasno ako ruke misle, a u dizajnu sam si vezao ruke. Ništa nisam nikad napravio rukom, osim možda loga 'VUKOVAR', gdje ime grada ispisujem do razine nečitljivosti. Nastao je 18. studenog 1991. Bilo je to vrijeme kad smo o događanjima stalno slušali iz emisija Siniše Glavaševića koji bi se javljao ujutro. Jedno jutro se nije javio i tada je napisano to 'Vukovar', za što vjerujem da je rukopis svih nas koji smo slušali te emisije i njegov glas. Nestanak Vukovara.

Kakav vam je Zagreb u vizualnom smislu? Trenutno je u centru okupiran kućicama zbog adventa. Sviđa li vam se izgled te popularne blagdanske manifestacije?

To je taj bijeli kič koji je svima prihvatljiv jer je to takvo vrijeme u godini, kao s nogometnom reprezentacijom koja neko vrijeme trči u svojim dresovima. Ali nakon toga ostaje pitanje: što smo mi ili što je Zagreb. Ja u njemu zapravo nisam uspio napraviti gotovo ništa, a tu sam cijelo vrijeme. U Splitu već jesam. Tamo sam realizirao, primjera radi, Mediteranske igre 1979., prvenstvo Europe u atletici 1990., neobičnu zastavu Grada u kojoj se riječ Split ponavlja u formi zvonika Svetog Dujma, kao i Splitsku banku koja više ne postoji. U Zagrebu sam s druge strane pokušao napraviti simbol za Univerzijadu 1987., prikazan kao osam atletskih staza koje se na prvom okretištu pretvaraju u listove knjige jer su svi sportaši na Univerzijadi studenti. Želio sam da to postane stalni znak ove manifestacije, kao što se dogodilo i s Mediteranskim igrama, ali nije išlo jer sam optužen da koristim 'opasno' slovo U u rješenju za Univerzijadu, što je inače standard za ove igre.

Spomenuti Split, inače, radi veliku grešku. Govorio sam im - ako hoćeš vidjeti Papu, moraš u Rim, ako hoćeš napraviti posao, moraš u Milano, tamo se sve događa, sport, moda... Split je trebao biti Milano, a ne Zagreb. Što se Zagreba u vizualnom smislu tiče, dojam mi je velike suzdržanosti i opreza, mada je grad urban i na sve načine civiliziran.

Već ste se dotaknuli stanja dizajna u Hrvatskoj. Ima li među mladim dizajnericama i dizajnera netko tko vam se ističe?

Možda i nemam dobar uvid, ali izdvojio bih Damira Gamulina koji je, kad je imao četiri ili pet godina, stanovao ispod mene i igrao se s mojim sinom za vrijeme dok sam radio dizajn za VIII. Mediteranske igre u Splitu, organizirane 1979. Tako da je Damir već s pet godina kod mene bio na postdiplomskom. Dosta je dobra i Lana Cavar, mada su njih dvoje različitih profila, s dodirima u arhitekturi. Ali dizajneri u Hrvatskoj, umjesto da preuzmu odgovornost za prostor i vrijeme, generalno bježe u sferu kulture. Ja sam kulturu uvijek izbjegavao.

Zašto?

Zato što je popustljiva, možete dati što hoćete i za određeni je segment ljudi koje to nešto zanima. Za kazalište napravite 20 plakata. Mene su zanimali deterdženti kojih svaki mjesec mora biti isporučeno 100 tisuća. Nisam htio opremati Krležine 'Zastave', a jedina knjiga koju sam radio bio je Telefonski imenik 1973., i to sam ga napravio tako da brojevi idu ispred imena. Amsterdam je to također imao, puno kasnije od mene, ali su napravili još jedan odmak. Sve su pisali malim slovima. Takvo nešto kao s tim telefonskim imenikom, koji sam radio u Osijeku, u Zagrebu mi ne bi prošlo. Zato sam, recimo, radio Fabriku duvana Sarajevo 1973., a ne Tvornicu duhana Zagreb. Dizajn za sarajevsku Fabriku bio je radikalni odmak od standardnog brendiranja duhana, koji se bazirao na heraldičkom znakovlju, kao znak visoke kvalitete. Tako je i ova u Zagrebu bila visoka kultura, to su dva lava, isto kao Philip Morris. U Sarajevu sam, s druge strane, imao slobodu da u dizajn tvornice za proizvodnju cigareta ugradim zaista cigarete - dvije obične i jednu filter.