Krajem prošle godine Sanja Pilić dobila je Malog princa, nagradu za najbolju dječju knjigu u regiji, uz komentar da je u romanu 'Pošalji mi poruku' vjerno preslikala svakodnevnicu suvremenih mladih. Slične je pohvale dobila i ovog listopada, kad je s pričom 'Delete' pobijedila na Večernjakovu natječaju za kratku priču. To su tek neka, najnovija priznanja u višegodišnjoj karijeri autorice koja iza sebe ima preko 30 knjiga za djecu i odrasle te 25 slikovnica. One su redovito na popisima najprodavanijih i najposuđivanijih u Hrvatskoj.

Izdali ste brojne knjige za djecu i mlade i uvijek ste među najčitanijim autorima. S obzirom na vaše iskustvo, kažite nam što djeca vole čitati? Koliko im je teško pogoditi ukus?

Zapravo im je ukus prilično teško pogoditi, pogotovo ako ih kroz knjigu želite malo i odgojiti. Na svu sreću, ispostavilo se da ih privlače knjige koje pišem, iako se tome nisam nadala. Vjerujem da se lako poistovjećuju s obiteljskim ili školskim situacijama koje opisujem, osobito djevojčice. No osim mojih knjiga, primjećujem da jako vole fantasy književnost, koju nikad ne bih mogla pisati jer me taj žanr ne zanima. Čitaju i 'Gregove dnevnike'. To su knjižice s puno crteža i osobito su zanimljive dečkima.

Kakve su junakinje i junaci vaših knjiga za djecu i mlade? Kakve se uzore trudite ponuditi?

Uglavnom, to su pomalo starinska djeca, dosta pristojna, a ne mali divljaci. Dobri su učenici i svestrani, vole čitati, sviraju klavir, idu na glumu. Meni su, recimo, uzori bili junaci i junakinje Ericha Kästnera, pozitivna djeca koja katkad upadnu u neku nezgodnu situaciju i onda je u knjizi i rješavaju. Volim djecu koja nisu 'masovna', volim individualce. U romanu 'Pošalji mi poruku' junakinja je romantična jutjuberica. Snima dokumentarce i onda ih obrađuje stihovima pjesnika, a dječak s kojim se druži također je poseban, svašta ga zanima. Ideje sam nekad kupila od svoje djece, kad su bila mala, ponešto i od unuka, razne doživljaje strpala bih u knjige, ali uglavnom dosta toga izmišljam. Vodim se time o kakvim bih junacima sama rado čitala da imam 12 ili 13 godina.

S obzirom na povratne informacije koje dobivate od čitatelja, čitaju li mladi danas općenito manje?

Dobivam velik feedback i to mi je jako lijepo. I da, smatram da se danas zaista manje čita i da se manje-više uglavnom prestaje čitati u srednjoj školi. Jednostavno mlade tada počinju zaokupljati drugi mediji, oni odrastaju, zaljubljuju se, ne da im se ići u školu, pa tako i čitanje postaje neinteresantno. Znam dosta djece koja su dobri učenici, ali ne čitaju onoliko koliko smo mi nekoć čitali u srednjoj školi.

Koliku ulogu u tome igra lektira? I vaših je nekoliko knjiga na popisu. Što mislite, koliko je popis zaista atraktivan današnjoj djeci?

Popis po kojemu sada čitaju djeca napravljen je prije 15 godina i mislim da je dosta širok, da zadovoljava različite kriterije i da djeca u svakom slučaju mogu naći nešto za sebe. To, naravno, ovisi i o učiteljicama i učiteljima jer samo su dvije ili tri knjige obavezna lektira, a ostale biraju oni prema nekom svom sudu. Opet, vjerojatno bi tu lektiru ponovno trebalo modernizirati i uvesti nove naslove jer djeca danas jesu drukčija. Nedavno sam pitala klince iz trećeg, četvrtog razreda osnovne sviđa li im se Pinokio. Njima je to prilično nezanimljiva knjiga, a meni je bila predivna. Onda sam ih pitala za Heidi, ni ona im se ne sviđa. Današnja djeca nemaju tu vrstu empatije, previše su zauzeti sami sobom i ne čitaju na način na koji smo mi čitali. Nas je zanimala 'Družba Pere Kvržice', gdje klinci nešto zajedno stvaraju, ili smo suosjećali s Klarom, djevojčicom u invalidskim kolicima... Danas je djeci to strano jer u knjigama žele prepoznavati samo sebe i eventualno svoju obitelj. Zato uvijek u svoje romane nastojim ugurati neke zgodne bake i tete.

Kakva vam je inače dječja književnost u Hrvatskoj?

Imamo dosta kvalitetnih pisaca, ne samo dječje književnosti, nego i književnosti za odrasle. Ali mi smo mala zemlja, pišemo na malom jeziku i to je tako kako je… Da pišemo na velikom jeziku, vjerujem da bismo također bili popularni. Sad su u modi spomenuti 'Gregov dnevnik', zatim djela Davida Walliamsa, u kojima ima i bizarnih momenata, a što vani odlično prolazi. Kod nas nije baš slučaj da nam legne svaka od tih knjiga, ali djeci se sviđa, drugi je to stil.

Jeste li se kao prvenstveno književnica za djecu osjećali ili još osjećate da vas kolege koji pišu za odrasle shvaćaju manje ozbiljno?

Dječja književnost se obično manje ozbiljno shvaća. To je prije bilo pravilo - pisce za djecu su oni za odrasle gledali svisoka. Sada je situacija bolja jer su i pisci za odrasle počeli pisati dječje knjige. Često se misli da je pisanje za djecu jednostavno, ali govoreći iz svog iskustva, nimalo nije. Imate neku ideju koju želite provesti kroz knjigu, a želite i da se djeci to sviđa, da budete pitki i njima simpatični, no opet zadovoljni onime što ste napisali. To je prilično komplicirano. Meni je pak odgovaralo to da su me smjestili u nišu dječje književnosti jer onda ne moram puno politizirati i razgovarati o ozbiljnim temama. O svemu imam svoje mišljenje, ali ne volim ga izlagati. Pisci za odrasle stalno moraju nešto objašnjavati, komentirati kojekakve odluke, političke i ostale. Ja ne moram.

Nedavno ste objavili i dvije knjige za odrasle, a jedna od njih je zbirka statusa s Facebooka, 'Sve što sam naučila'. Otkud ideja za to?

Dvije godine sam na Facebooku pisala statuse onako kako su mi dolazili, bilježila svoje spoznaje i razmišljanja i još ih povremeno objavljujem. Urednik Mozaik knjige Zoran Maljković vidio je da dobivaju puno lajkova, da ih drugi mediji prenose i rekao mi kako bi bilo zgodno da napravimo knjižicu s tim statusima, a ja sam pristala i jako sam zadovoljna. Vrlo lijepo izgleda.

A prijelaz na Facebook - jeste li u počecima bili skeptični prema njemu?

Facebook sam odmah zavoljela zato što sam sklona arhiviranju svega i svačega. Imam tavan prepun pisama i iz prošlih života tako da mi je fejs na neki način dnevnik i skoro svaki dan nešto objavim. Dnevnik je ne samo mojih zapisa ili događaja, nego i fotografski dnevnik. Kako fotografije obično završavaju po nekim kutijama, onda mi ih je virtualno jako zgodno sačuvati. Već sam deset godina na Facebooku i zahvaljujući njemu prisjetim se gdje sam sve putovala, što sam doživjela, s kim sam se družila. Sigurno bih to zaboravila da mi nije tako stalno dostupno. A još je i nevjerojatno uredan. Da mi je sve uredno kao fejs, bilo bi divno...

Nedavno je pokrenuta i nagrada Post scriptum, za književnost na društvenim mrežama. Facebook, dakle, i kod nas postaje platforma za pisanje koja se sve ozbiljnije shvaća.

I treba se ozbiljno shvatiti, pogotovo kad nemaš baš puno vremena. Katkad su ti isječci baš dobra stvar, utješe te i nasmiju beskrajno puno puta. Među prijateljima na fejsu imam mnogo onih koji su jako duhoviti ili cinični ili jako iskreni i njihove statuse zbilja volim čitati jer su vjerodostojni, osjećaš život kako buja iz njih. Hrvate ne smatram naročito duhovitim u knjigama, u filmovima pogotovo ne, ali u statusima stvaraju neki svoj humor. Opuste se vjerojatno, valjda.

Druga nedavna knjiga za odrasle vam je zbirka poezije.

To je zbirka tri knjige poezije koje sam prije sedam-osam godina objavila u Mozaik knjizi i zbirke koja je objavljena u Društvu hrvatskih književnika. Na prijedlog Zorana Maljkovića, sve četiri objedinila sam u jednu. Pjesme sam, inače, pisala na nagovor Danijela Dragojevića. Znala sam ga sretati na Cvjetnom trgu i uvijek bi me pitao pišem li što. Kad bih rekla da ne pišem, rekao bi mi da napišem pjesmu. U početku me tjerao, a kasnije sam za njegovu emisiju 'Poezija naglas' napisala puno ciklusa poezije. Da nije bilo njega i emisije, vjerojatno te pjesme nikad ne bih ni napisala.

Kad se sve to zbroji, iza sebe imate priličan broj knjiga. Znate li točno koliko ih je?

Pa i nije to neka brojka. Objavila sam 32 knjige, što za djecu, što za odrasle, i oko 25 slikovnica.

Pavao Pavličić nedavno je objavio stotu knjigu. Mislite li i vi dogurati do toga?

E, on je već majstor. Pavao se u strašno puno stvari razumije. Ja se ne razumijem u toliko toga, osim u meni bliske stvari i više pišem iz sebe, tako da mi ne pada na pamet nadmašiti njegovu stotku. Na neki način previše volim živjeti i pisanje ne bih odredila kao svoj broj jedan u životu. Puno stvari mi je broj jedan i ne mogu si zamisliti da nekoliko mjeseci posvetim samo pisanju. Nisam taj tip. Svoj posao doživljavam kao igru i u istoj mi je ravnini želje kao i pijenje kave, odlazak u kino ili ležanje na plaži. Možda se pisanju ne prepuštam i zato što nisam usamljeničke prirode. U cijelom procesu pisanja zapravo me vesele putovanja te druženja s djecom i publikom. Svojedobno me Zoran Maljković nagovarao da napišem roman za odrasle, a jedan me gospodin pak nagovarao da pišem autobiografiju. Nije mi se dalo ulaziti u sjećanja, u stvari koje sam prošla ili stvarati nešto obimno, jer kad pišete obimno djelo, to je slično kao kad glumac ulazi u kompleksnu ulogu. Vi se predajete toj ulozi. Volim malo ući u neku priču i onda brže-bolje izaći te ne biti dugo u istom filmu. Zato nikad neću napisati 'debelu' knjigu.

Zapravo ste krenuli s fotografijom. Kako ste skrenuli u pisanje?

U početku sam se bavila fotografijom i crtanim filmom. Rano sam postala mama, s 22 godine, i rješavanje egzistencijalnih pitanja potrajalo je do moje 30. Tada sam se počela više baviti pisanjem jer više nije bilo toliko posla ni u fotografiji ni na crtanom filmu. Kažu da pisci u svojim prvim knjigama često obrađuju događaje iz djetinjstva, mladosti, nešto iz svoje prošlosti. Tako su i moje prve dvije zbirke priča bile za odrasle, 'Ah, ludnica' iz 1986. i 'Tjeskoba šutnje' iz 1990., u kojima sam se bavila temama iz prošlosti, ne samo moje, nego općenito. Nisam baš imala sretno djetinjstvo, a ni mladost. Ali onda mi je to postalo depresivno. I sada, priznajem, izbjegavam knjige, ma kako bile dobre, ako me uvlače u depresiju. Valjda sam već jako umorna. Nakon što sam počela pisati za djecu, za odrasle sam nastavila pisati samo u kratkim formama i s ironičnim odmakom, ne više iz dubine paćeničke duše. Sazrela sam i počela sam sve gledati s humorom. Morala sam preokrenuti način na koji doživljavam svijet i odlučila sam biti sretna. Činilo mi se da to ne mogu ako pišem kompleksno o kompleksnim temama. One bi me zakivale u crnilo.

I vaša majka, Sunčana Škrinjarić, pisala je za djecu. Što je govorila za vaše knjige?

Sviđale su joj se iako su bile drugačije od njezinih jer sam ja već bila dijete ovog doba. Tražile su se vedre i duhovite stvari, kraće rečenice, manje opisa, manje bajkovitosti. Sunčana je imala dosta bajkovitih priča za djecu, vrlo zgodnih, a nedavno sam uredniku Zoranu Maljkoviću sugerirala nekoliko njih za koje sam znala da će se i danas jako dobro prodavati. Preslatke su, jedna je 'Gospođica Neću' i, naravno, odmah bih kupila takvu slikovnicu, već zbog naslova. Tu je i 'Dječak koji je znao sve', i treća, koja je sad izašla, 'Sanja uvijek ima vremena'. Vrlo su lijepo ilustrirane i imaju teme s kojima se djeca dan-danas mogu identificirati. Sunčana je, osim toga, imala sjajnih priča za odrasle i, za razliku od mene, bila je dosta nesretna jer su ju tretirali prvenstveno kao dječju spisateljicu. Jedna od knjiga za odrasle joj je 'Ulica predaka' i u lektiri je, ali mislim da se baš puno ne obrađuje u nastavi, a druga mi je odlična i mislim da bi bila filmski zanimljiva, 'Kazališna kavana'.

I prabaka Zofka Kveder bila je spisateljica.

Da, vrlo moderna za ono doba, sufražetkinja. Još tada, davnih 1900-ih, zagovarala je pravo glasa i slobodu biranja za žene, od posla do ljubavi. Uređivala je časopis Ženski svijet i obrađivala teme koje su i danas aktualne. Naravno, nije joj bilo lako, iako se kretala u ondašnjem kulturnom miljeu. Jednostavno, bila je previše moderna, a imala je nevjerojatno uzbudljiv život. Poživjela je do 48. godine i imala je tri kćeri. Najstarija Vladimira je umrla mlada u Pragu, od španjolske gripe, a bile su tu još i Maša i Mira. Mira je Sunčanina majka, a moja baka. Ona nije pisala, ha, ha, osim o svom mačku Glupku. Doduše, pisala je i najdulja pisma na svijetu, ali je prije svega imala smisla za praktične stvari, uređenje kamene kuće na moru ili drvene kućice u Zagorju.

Kako ste uspijevali opstati kao slobodna spisateljica, biti cijelo vrijeme samoj sebi šefica?

Nije bilo lako biti freelancer, ali oduvijek imam neku ludu potrebu za slobodom, da ni o kome ne ovisim, da se ni s kim ne moram prisilno družiti i da nikome ne moram biti simpatična. Nikad se nisam mogla zamisliti u situaciji pripadanja nekoj grupaciji, iako je to zgodnije. Jedina zajednica u koju sam u životu ušla je Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, u kojoj sam se ugodno osjećala i čiji su članovi različiti i pomalo djetinjasti umjetnici. A i tamo sam se uključila zbog statusa. Inače mi nije milo biti ičiji član. Nemam energije za timski rad, za sve razgovore i kombinatoriku potrebnu kad radiš u nekoj firmi. Zbog statusa slobodnjaka dugo sam teško živjela, ali onda sam napisala dovoljan broj knjiga čija su se izdanja počela ponavljati, ušla sam u žirije za dječju i drugu književnost, napravljene su predstave po mojim romanima, a imam i dobrog izdavača. Dobijem novac i za mamine slikovnice i honorari se tako akumuliraju.

Dobivate i honorar za posudbe vaših knjiga u knjižnicama. Redovito ste najposuđivanija autorica, ali cijela procedura oko naknade za javnu posudbu dosta zapinje. Ovih dana ste trebali dobiti novac tek za 2016., a izgleda da će i s time kasniti. Živciraju li vas to otezanje i neučinkovitost?

Ma, mene ništa ne živcira. Naučila sam da se ne treba živcirati. To s naknadama za javnu posudbu traje tri godine i novac je uvijek stizao sa zakašnjenjem. Ipak, s obzirom na to da prije toga nije bilo naknada, sretna sam da se nešto uopće pokrenulo. Honorari za pisce su vrlo mali, pa je dobra svaka dodatna injekcija. Iznos je, doduše, sada već premalen, dva milijuna kuna. Trebali bi ga povećati na barem pet. Slovenija, s dva puta manje stanovnika, samim time i pisaca, za pravo javne posudbe izdvaja 800 tisuća eura. Ali vjerujem da će se to s vremenom uhodati. Iskreno, radi se o toliko opsežnom i zahtjevnom poslu i dobro je što ga je preuzeo ZAMP jer mislim da su najstručniji, imaju metodiku i model po kojem otprije rade. Vjerujem da će uhvatiti pravilan tempo isplate.

I ove ste godine gostovali na Interliberu, družili se s vašim najmlađim čitateljima. Kako vam se sviđa taj sajam, imate li zamjerki na koncept, organizaciju?

Volim Interliber jer je opušten. Ljudi se tu usude zaviriti u knjigu, svu je ispipati, što se često ne usude na finijim sajmovima ili čak u knjižarama. Atmosfera je nekako domaća i ugodna, a i praktično je događanje jer, koliko čujem od većine izdavača, na Interliberu se knjige ipak prodaju i ugovore se razni poslovi. Naravno da bi sve to moglo još i bolje, možda bi se moglo odvijati i više dodatnih programa, ali ja sam toliko sretna tih nekoliko dana među svim tim knjigama i izdavačima… I dapače, što više izdavača, to bolje. Neka svi koji nešto izdaju imaju svoje mjesto na Interliberu. Nemam nekih posebnih zamjerki.

Pratite i ostala kulturna zbivanja. Koliko ste zadovoljni ponudom, kakva vam je scena?

Vrlo sam zadovoljna zagrebačkom kulturnom ponudom koja ne samo da je izrazito bogata, nego je često besplatna. Zaista ima svega, cijeli centar grada je okupiran s puno zanimljivih kulturnih događaja, a mene zanima sve. Najviše možda kazalište jer se nakon predstava redovito družim s prijateljima. Ali i ostalo - filmski festivali, književni... Na sve idem.

Kad su u pitanju književna događanja, promocije knjiga primjerice, na njima se često viđaju ista lica. Mislite li da je to znak da se pisci u Hrvatskoj međusobno slabo podržavaju?

Iskreno, ni ja ne hodam previše po tuđim promocijama, odem na one mojih prijatelja i one koje me baš jako zanimaju. Nedavno sam tako išla na promociju knjige Zorana Malkoča, 'Umro Supermen', jer znam da je sjajan pisac, a i jer je događanje bilo u kinu Europa, pet minuta od moje kuće. Ne mislim da pisci namjerno izbjegavaju promocije kolega. Jednostavno, previše je obaveza drugog tipa i onda posjećuješ zbilja najnužnije, a i toga se nabere. Nema nas zapravo tako puno, a trebamo se podijeliti na svu tu količinu festivala, promocija i događaja.

Na čemu sada radite?

Završila sam novu Mašu, 'Maša i zoološki vrt', pa sam i sama išla pogledati kako izgleda ZOO jer dugo nisam bila u njemu. Ta bi slikovnica trebala izaći u proljeće. Osim toga, radim na romanu 'Mama, nemoj me gnjaviti', ali trenutno razmišljam o tome kako si organizirati putovanje na Kubu u prvom mjesecu jer mi je jako bitno, barem dva puta godišnje, nekamo otputovati. Prošle godine bila sam na Tajlandu, a prije toga išla sam i na Island, na Maltu, u Maroko. Bude mi uvijek jako lijepo. Zato i ne želim previše pisati jer, kako sam kasnije shvatila, u životu se najradije sjećam putovanja, zaljubljenosti, romantike, obiteljskih zafrkancija, a ne stvari povezanih s poslom. Karijera je zgodna stvar, ali objektivno me najviše raduje lakoća u međuljudskim odnosima, prijateljstvo i puno svakodnevnog smijanja. Smijeh mi je najdraži.

Spomenuli ste Mašu, jednu od vaših najpoznatijih junakinja. Imate li među svima njima neke favorite, u koje ste možda unijeli najviše sebe?

Dok sam imala manje objavljenih knjiga, jako su mi važni bili junaci iz romana 'Mrvice iz dnevnog boravka', a poslije, kad se toga nakupilo, svi su mi nekako prirasli srcu. Maša je kontinuitet, o njoj svako malo pišem, pa mi je postala kao živa djevojčica, isto kao i Kiki, dječak koji ide u drugi razred, a kojeg ilustrira Darko Kreč. Kiki u stripu izlazi već preko deset godina i isto mi je oživio, poput Pinokija. Ostale junakinje i junaci iz mojih romana također su mi dragi, ali toliko ih je da koji put zaboravim i kako se zovu. Nekad ne budem sigurna ni što sam u kojem romanu pisala pa onda pogledam da se prisjetim. I svaki se put ugodno iznenadim. U sve svoje likove, muške ili ženske, stare ili mlade, često ugradim i dio sebe.