Štulićev autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe, a i sada je, unatoč svjesno odabranom izgnanstvu, jednako zanimljiv novim generacijama koje ga otkrivaju kao 'kariku koja (danas) nedostaje'. Prateći mijene i putove jedinstvene pojave u rocku, knjiga prikazuje i širi politički, društveni i kulturološki kontekst u kojemu je živio i radio jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena koji je, prema riječima autora knjige, oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, a odlaskom u Nizozemsku (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha 'jednog dana nema me da nikada ne dođem'.

Biografija je odmah poslije izdavanja izazvala veliku pozornost. Štulić je neosporno unikatna pojava, no zašto je ljudima toliko važan?

Knjiga se odlično prodaje, ali nije samo to bitno. Radi se o ozbiljnom štivu koje govori o Štuliću, ali i o širem kontekstu u kojem je radio. To je povijesna priča, a to mnoge zanima. Slično je i s drugim važnim ljudima iz svijeta književnosti, filma, kazališta. U svijetu se enormno prodaju knjige o rock glazbi, a možda je dobro da je i kod nas tako u nekim slučajevima. Ali prije svega radi se o sjajnom autoru, naravno kad je bio u formi. Poznato je ono što je napravio s Azrom od 1979. do, recimo, 1984., u najboljem, prvom razdoblju rada. Čini mi se da je to ukupno 106 snimljenih i objavljenih pjesama, deset vinila na kojima je svirao, pjevao i igrao glavnu ulogu. Sve to u tri i pol godine rada? Naravno, ima i onog kasnije, što nema veze s glazbom, ali su njegove reakcije uvijek zanimljive baš zbog onog što je nekada bio.

Štulić kao nitko u svijetu rocka nije istovremeno toliko kontradiktoran, s jedne strane je predmet fanatičnog obožavanja, a s druge strane nekritički osporavan do krajnjih granica. U čemu je njegova tajna?

Nema tu previše tajni, njegova najveća istina i prednost je to da je otišao prije 27 godina i ne misli se vratiti. Sad je to drugi, ako ne i treći čovjek, ali onaj kakav je bio u najboljoj formi kvalitetniji je autor od mnogih, pa i nekih koje i danas slušamo. Zato ga mnogi ne vole, ali njegov duh pluta naokolo, kao i ono što je radio. Ne možeš spriječiti dobre pjesme da dođu do nekoga, a on ih je ostavio puno iza sebe.

Može li se uopće prema njemu biti ravnodušan?

Naravno, neki ga uopće ne vole i ni tada nisu išli na koncerte Azre, dakle u vrijeme najžešćeg novog vala. Ali on nije bitan zbog onih koji su prema njemu ravnodušni, nego zbog onih koji nisu, a takvih je puno više. Osim toga, tu su neki sasvim konkretni kritičarski parametri po kojima se može prosuđivati nečiji rad. Kao i oni drugi parametri o tome što je značio u nekom društvu kad je mahao crvenom krpom ili kasnije, kad je on sam postao ta crvena krpa koja nam svako toliko maše pred očima.

Iako je izabrao samoizolaciju i apatridstvo, svejedno se periodički pojavljuje kao kakav fantom i odmah podiže buru. Nedavno se oglasio i obrušio na Radu Šerbedžiju. Poklopilo se to i s izdavanjem vaše knjige. Kako ste došli na ideju o novoj knjizi, s obzirom na to da je i 'Fantom slobode' iz 2005. postigao veliki uspjeh.

Njegovo je potpuno pravo da govori što hoće, mada se to nekome i ne sviđa. Problem je kad nam se čini da govori nešto nerealno, kao ovo nedavno sa Šerbedžijom, ali opet, to je njegovo pravo. Prošlo je 14 godina, knjiga je odavno rasprodana, i ja sam kupovao primjerke preko Njuškala. Znači, postoji potražnja na tržištu, a imao sam i dosta neobjavljenih priča, važnih podataka, od djetinjstva i odrastanja do profesionalne karijere. Sve to s novim je dodacima skroz do 2018. potpuno zaokružilo priču na 220 kartica teksta. To je velika priča o važnom protagonistu i logično je da su ljudi zainteresirani.

U kojoj mjeri je nezahvalno i zahtjevno pisati o Štuliću?

Nije uopće nezahvalno ako znadete o čemu pišete. On je sjajna tema, a teško je reći je li problem ili prednost to što ima masa podataka i događaja oko njega koji su povezani s mnogo ljudi, pa čitava priča djeluje poput one 'tko je tko' u nekim vremenskim razdobljima. Ako se sve posloži u racionalan kontekst, dobiva se sjajno štivo koje je često napeto poput akcijskog filma. Ali naravno, najbitniji je njegov rad, tako da je i s umjetničke strane iza sebe ostavio mnogo važnih radova. Ukratko, izuzetno zahvalna, ali opsežna tema.

Štulić i nije oduševljen knjigama o sebi koje pišu drugi. Što je rekao o vašim knjigama u kojima je on glavni lik?

Štulić je previše samodovoljan da bi prihvatio pomisao da netko piše o njemu. I to je njegovo pravo. Za prvu knjigu izjavio je da je smeće, što me uopće nije iznenadilo. Dapače, iznenadilo bi me da je rekao nešto drugo. 'Štulić: biografija' nije autorizirana, ali ni cenzurirana - to je knjiga o njemu, a ne njegova knjiga. Ali ima on dosta svojih knjiga i prijevoda za koje misli da su najbolji.

Čudno je govoriti o Štuliću kao o nekom fantomu, s obzirom na to da je živ. Zašto je, po vašem mišljenju, izabrao put samoizolacije, rijetko viđene dosljednosti i borbe s vjetrenjačama?

Vjerojatno mu je tako ugodnije živjeti i teško da bi ostao ondje toliko dugo da mu se ne sviđa. Možda se on ne bori s vjetrenjačama, nego se mi borimo sa slikom koju je ostavio iza sebe. S druge strane, otišao je u dosta konfuznoj situaciji, prije rata, i kad su krenule provokativne izjave više nije bilo povratka na staro. No koliko ljudi danas odlazi iz Hrvatske, a nitko se ozbiljno ne pita zašto? Nije tako loše živjeti u Nizozemskoj.

Zanimljiva je priča o Štulićevu prijavljenom porezu. Riječ je o ciframa koje su i danas astronomske. O čemu je riječ?

Budući da je snimao veliki broj albuma i prodavao ih u velikim nakladama, naravno da su se 1983. skupili veliki iznosi poreza koje je trebalo platiti. Zbog toga je Bregović i govorio da mu se ne isplati snimati više od jednog albuma u dvije godine jer svu zaradu pojede porez. Štulić je bio enormno talentiran i produktivan i nije vodio računa o tome.

Čini se da je dobro zarađivao. Jesu li i drugi rokeri u to vrijeme bilježili takve enormne zarade?

Samo neki, možda ne toliko, ali više oni s 'estradne' strane nego rock glazbenici. Štulić je kao dio rock scene i po tome bio izuzetak te uspješniji od drugih.

Svojevremeno su mu nudili milijune za nastupe po uzoru na brzinu okupljeno Bijelo dugme 2005. godine. Ideja da na brzinu pokupi milijune nije ga zanimala, a istovremeno konstantno spominje to kako je okraden. Čini se da ga novac i ne zanima odveć?

Čini se da je tako jer je odbijao sve ponude da se reaktivira i ponovno svira, a zaista su mu nudili, i još uvijek nude, velik novac. Mora mu se priznati da je dosljedniji od drugih, uostalom - zašto bi glumio nešto što više nije? S druge strane, priča o tome da je pokraden je kompleksnija, a neki zaključak bi bio da se ne želi prijaviti ni u jednu agenciju za zaštitu autorskih prava, makar u Nizozemskoj, kako bi mu se isplaćivali iznosi na ime autorskih prava od emitiranja njegovih snimaka. I o tome se u knjizi dosta piše, puno je tu uključenih faktora.

Štuliću su mnogi predbacivali kriminalno loš engleski jezik, koji bi mu vjerojatno bio prepreka za neki uspjeh izvan granica bivše države. Je li unatoč tome mogao uspjeti i vani?

Teško da bi mogao uspjeti u tom smislu, zato i nije, ali tako je s mnogim domaćim glazbenicima koji govore o uspjehu u inozemstvu koji nikako da dođe. Ali ne treba zaboraviti da ga je Vivian Goodman još 1981. u britanskom New Musical Expressu proglasila jednim od najboljih mladih rock autora u Europi, a to je velik uspjeh.

Ima li Štulić vlastiti pandan u globalnom smislu?

Nema, ali možda bi se neke njegove značajke, poput svojeglavosti i neukalupljenosti, mogle primijeniti na neke inozemne glazbenike.

U kojoj je mjeri Štulićeva poezija gradskog očaja aktualna i danas? Imate li povratnu informaciju o tome kako današnji klinci reagiraju na njegov opus, ali i na činjenicu da je riječ o svojevrsnom simbolu jednog vremena?

Sjajno reagiraju, a najbolja je potvrda to koliko ljudi voli njegove pjesme i osjećaju da je u njima rekao mnogo toga što vrijedi i danas. Društvo se ne mijenja tako brzo, pa i danas postoje mnogi elementi onoga što je Štulić sjajno zahvatio u svojim tekstovima i glazbi.

Tko, prema vašem sudu, s ovih prostora također zaslužuje biografiju?

Mnogo ljudi zaslužuje biografije, ali nema previše njih dovoljno zanimljivih da se pišu knjige o njima ili da se one prodaju na tržištu u zamjetnim količinama. Jedan od onih koji nema biografiju, a definitivno bi trebao, svakako je Arsen Dedić. Koliko mi je rekao, on je sam počeo pisati autobiografiju, što bi vjerojatno bilo najbolje rješenje s obzirom na to o kakvom se sjajnom piscu i autoru radilo.