Pripremajući i provodeći projekte financirane iz fondova Europske unije (EU) često se susrećem s različitim instrumentima financiranja i različitim pravilima kojima, naravno, dirigira Europska komisija (EK) prema principu mrkve i batine. Ako sve napraviš onako kako zamisli Komisija, dobiješ mrkvu u vidu sredstava. Ukoliko si dopustiš odstupanja od Komisijinih pravila, dobit ćeš batinom, odnosno očekuj financijske korekcije.

Situacije u kojima nešto može poći po zlu, a koje će dovesti do financijskih korekcija, mnogobrojne su i ističu se u Europskim strukturnim i investicijskim fondovima (u nastavku: ESIF), u kojima se, na žalost, ponekad ne zna tko pije, a tko plaća i sve to zbog tzv. prenormiranosti. Količina Unijine i nacionalne regulative koju propisuje ESIF ogromna je i vjerujem da ju je vrlo malo ljudi u Hrvatskoj čitalo od početka do kraja.

Upravo ta činjenica stvara strašan pritisak na tijela državne uprave koja čine sustav upravljanja i kontrole, ali i na same korisnike, jer Hrvatska tek sada počinje stvarati praksu u tumačenju pravila, za čiju smo izradu preuzeli smjernice koje je donijela Komisija.

Problemi se događaju na dnevnoj bazi te se kontinuirano raspravlja o tome što zapravo možemo, a što ne financirati i na koji način to izvesti. Ponekad, čak ni uz najbolju volju institucija, ne može se s potpunom sigurnošću interpretirati određeno pravno pravilo ESIF-a, a ta je radnja potrebna kako bi se moglo izdati tumačenje nekom tijelu unutar sustava ili uputa korisniku.

S druge strane Komisija je zadužena i za tzv. programe EU-a koji su centralizirani i kojima upravlja ona sama, preciznije njene izvršne agencije. Sustavi i modaliteti prijave znatno su jednostavniji, pravila dodjele sredstava omogućuju da procesi teku brže, a proračuni projekata u većem su broju slučajeva svedeni na najjednostavniju moguću tablicu o kojoj bi korisnici ESIF-a u Hrvatskoj mogli samo sanjati. Idealno, pomislit ćete!

I dok u Hrvatskoj morate dostaviti svoju krvnu sliku kako biste dobili i, u konačnici, opravdali sredstva, Komisija je sebi odredila znatno blaži režim.

Veći dio tzv. kolaborativnih projekata sadrži mjere koje se odnose na upravljanje projektima u okviru kojih ćete svaka tri mjeseca ići na put. I dok u ESIF-u možete imati problema ako ste za putni nalog od 2000 kuna otišli na sajam promovirati svoju poslovnu zonu, kao korisnici sredstava iz programa Unije, programa Obzor 2020, na primjer, svaka ćete tri mjeseca u posjet svojim konzorcijskim kolegama iz druge države, i to, po mogućnosti, na pet dana, jer treba dobro proučiti projekt svaka tri mjeseca tijekom nekoliko godina da ne biste slučajno zaboravili nešto. Da vam ne bude dosadno, povedite i barem jednog do dvoje kolega. Nije problem; ima se i može se, a Komisija to i tako neće pregledavati. Važno je, naravno, da vam vaš voditelj konzorcija napiše zgodan raspored svaki dan od devet do 17 sati. Ne brinite se, to ne znači da morate biti na tim sastancima. U većini slučajeva vaš će voditelj konzorcija za vas organizirati neki zgodan izlet zadnji dan, iako će Komisiji predočiti još jedan gust dnevni red.

U ESIF-u sve komplicirano

I dok će u ESIF-u pregledavati i proučavati učinke koje su proizveli vaši projekti, i to nekoliko godina nakon završetka službene provedbe, rezultati u nekim od programa Unije svedu se na izradu tzv. isporučevina, stoga i ne čudi to što velik broj tako provedenih projekata nije polučio neke ozbiljne rezultate (ili barem rezultate koji opravdavaju financiranje), no ionako je riječ o istraživačkim projektima za koje je teško procijeniti što bi zapravo trebao biti rezultat.

Upravo su tako ogromne razlike u pristupu potrošnji novca svih građana EU-a ono što izaziva čuđenje i konsternaciju jer ne treba baš u ESIF-u sve biti tako komplicirano, a ne treba baš ni u programima Unije sve biti tako laissez faire.

Čudit će se Komisija i poslije završetka ove financijske perspektive zato što su joj rezultati nikakvi i što se uopće nije približila tzv. azijskim tigrovima ili Americi, ali upravo su dvostruki standardi kojima se cijelo vrijeme vodi kada su fondovi EU-a u pitanju jedan od razloga tome. S jedne strane postavlja tvrde i čvrste uvjete državama članicama (a ne smatram da ih ne bi trebala postavljati), a s druge dijeli novac šakom i kapom, pritom uopće ne pokazujući ozbiljniji interes za posljedice takvih aktivnosti.

Očigledno je, nažalost, da ni Komisija, a ni države članice nisu pronašle način da sustavno, transparentno i efikasno koriste sredstva EU-a, što će zasigurno biti jedan od preduvjeta za poboljšanje njihove iskorištenosti i postizanje konkretnijih rezultata. Do tog cilja još je dalek put.