U trenutku u kojem je Borisu Johnsonu 57. dužnosnik britanske vlade uručivao pismo kojim mu poručuje da napušta izvršnu vlast, moj se imenjak samo kiselo nasmijao. Znao je unaprijed sadržaj i stil pisma – pomno birane riječi, uvijeno i pristojno napisane. Papir toliko natopljen otrovom da sam pogled na njega znači političku smrt. Borisu se naravno nipošto nije umiralo.

Još u prosincu 2019. godine osvojio je apsolutnu većinu na izborima i činilo se da je na putu da u bogatoj knjizi britanske politike ostane zabilježen velikim, zlatnim, masnim slovima – državnik koji je izlaskom iz EU-a učinio Britaniju snažnijom i boljom. Sa svojim lukavim savjetnicima vješto je prije nekoliko godina prepoznao trenutak vremena i učinio sve da ga iskoristi za velike izborne pobjede i svoju političku ostavštinu. Znali su kako iskoristiti nesigurnost i bijes dijela radničke klase i kako im većinom lažima prodati romantičnu priču o povratku u stare dane 'kada smo bili jaki i snažni'. Mi smo vi – poručivali su oni – premda ih je u životu dijelilo baš sve. Dečki s Eatona, Cambridgea i Oxforda u najvećoj britanskoj prevari ikada prikazivali su se rame uz rame s radnicima iz Sheffielda kao žrtve elita i birokrata EU-a.

Za tu veliku predstavu ključna je bila osoba koja će utjeloviti ulogu kršitelja normi i borca protiv ustaljenih pravila – BoJo je bio idealan za to. Sve do prošlog tjedna, kad je od tih istih s kojima je smišljao planove dobio vritnjak u obliku krasopisom ispisanih rečenica. Pisalo je 'poštovani', a mislilo se 'evo ti noga u dupe, klaunu'. Plakao je te noći Boris jer je znao da je to kraj koji nije mogao prihvatiti. Političarima odlasci s pozicije moći teško padaju. U tim trenucima nalikuju trogodišnjacima kojima ste uzeli igračku.

Zdravka Marića posljednji put sreo sam na zagrebačkom INmusic festivalu. Razgovarali smo o glazbi i izvođačima kojima se veselimo. Rekao je da ga najviše zanimaju nastupi grupe The Killers i Nicka Cavea. Nije rock festival mjesto na kojem često susrećeš ministre financija, a još je manje takvih koji će se oduševljavati radovima australskog rock pjesnika.

Njegov odlazak s ministarskog mjesta bio je iznenađenje za mnoge. Radi se o poziciji u kojoj je kumulirana velika moć, a ona je za većinu onih koji se bave politikom osnovni razlog djelovanja. Toliko je snažna da kod velikog broja pojedinaca znači promjenu osobnosti, pa i poremećaj ličnosti od ideje veličine do toga da pomisliš da možeš krasti hrvatski i europski novac za svoje vinograde. Moć kvari i oni pametniji znaju da je se treba pribojavati. Za razliku od Borisa, Zdravku politička moć nije bila glavna motivacija za postojanje. Čovjek je želio biti u mogućnosti i dalje popiti pivo u kratkim hlačama okružen desecima tisuća ljudi i zapjevati 'Red Right Hand'. Otišao je baš onako kako treba i kako možeš kad ti politika nije sve u životu.

Umjetnost odlaska s pozicije u velikoj mjeri definira budući smjer društava. U autokratskim režimima takvi se trenuci mogu pretvoriti u zoru diktatura, a u primjeru Velike Britanije u farsu koja ukazuje na to kakvi sve ljudi u demokracijama mogu doći na vodeća mjesta velikih zemalja. Na osobnoj razini politički odlazak, znatno više od svih izbornih pobjeda i poraza, definira ostavštinu pojedinaca. Kad je kraj blizu, uvijek je bolje naglo presjeći. Odmaknuti se od političke moći. S obitelji otići na muzički festival. Naručiti pivo i viknuti: 'Ja sam slobodan.' Najgore je dovesti se u situaciju da te čvrgaju i udaraju različiti ministri i savjetnici. Svi oni koje si i sam postavio na ta mjesta i dao im poticaje za tvrtke, brodogradilišta i vinograde. Tada riskiraš to da u cirkusu punom zvijeri i čudovišta s kojima si do jučer pio, dijelio plijen i slavio postaneš tek tužni klaun. Predmet ismijavanja i žaljenja, još jedna žrtva najsnažnije droge koja postoji – političke moći.