Već za desetak dana nitko o tome više neće pričati, postat će posve nebitno, postat će tek epizodica na koju se više nikome neće dati trošiti riječi ni vrijeme. Bit će važnijih i većih problema, bit će prvo godišnji (pravi ili imitacija), pa će doći kolovoški praznici i prateće skandalarije, pa turobni otrežnjujući rujan u kojem će biti odveć ružnih novih tema da bi ikome padalo na pamet prisjećati se neke ranije. Upravo zbog toga čini mi se važnim dodati još poneku o temi koja vam (nam) već svima izlazi na nos, iako se u njemu uopće nije trebala ni naći.

Marku Perkoviću Thompsonu u autobusu Vatrenih, a pogotovo na zagrebačkoj pozornici, nije bilo mjesto. Ne samo njemu, nego nikome osim pobjedonosnih povratnika iz Rusije, ekipe koja nam je svima donijela uistinu megatone veselja i iskrenog divljenja na upornosti i požrtvovnosti. Ne samo nama, nego i (barem) polovici nogometnog planeta. Nitko osim njih, veličanstvenih fajtera s travnjaka i s klupe, tu nije smio ni prismrditi. Svima ostalima, ma da su i stoput pozvani - eno lijepo drugog autobusa i VIP-kutka na Jelačić placu.

I nitko, nitko, osim hrvatskih reprezentativaca i voditelja programa nije smio stati pod reflektore ispred onih stotinjak tisuća ljudi koji su ih na Trgu počeli očekivati još i prije no što im se avion odlijepio od piste na Vnukovu. Okej, hajde, da, onaj dječak s Downovim sindromom, da. Samo još on. Nitko od nas ostalih, koji smo tjednima ushićeno pratili kako se zdušno i požrtvovno bore po ruskim ledinama, nije smio dobiti pravo da ukrade ili čak samo nehotice prisvoji iti miligram njihovih sportskih zasluga. Shvatili su to i mamićevci iz HNS-a, zato su se i držali po strani, u drugom autobusu i uz rub scene na Trgu. Shvatio je, čini se na kraju krajeva, i sam Thompson koji je dan kasnije medijima ustvrdio da je Dalića i Modrića prvo upitao misle li da je razborito imati njega među sobom u takvoj situaciji, pa da su ga onda njih dvojica nagovorili.

Tko onda nije shvatio? Pa eto, nažalost, nisu shvatili Dalić, Modrić, Rakitić i ostali momci, stvarni junačine, koji ovdje nit žive, nit imaju drugi mirovinski stup. Oni jednostavno nemaju - nisu ih ni imali kada steći - elementarne intelektualne mehanizme za razumijevanje hrvatske stvarnosti i ovdašnje javnosti. Da ih imaju, znali bi da pjevač čije pjesme toliko vole urlati kad pobijede, u Hrvatskoj nije točka susreta i zajedništva, nego jedan od najjasnijih simbola našeg neuspješnog bijega od najmračnije sjene u povijesti ovog malog i ne odveć važnog naroda. I zacijelo ga ne bi pozvali za svoga počasnoga suputnika i gosta u trenutku kad je Hrvatska možda i najvažnija u cjelokupnoj svojoj povijesti, simpatičnija nego ikad prije, obožavana i ondje gdje su za nju prije mjesec dana prvi put čuli.

Da ne bi bilo zabune - ne kažem ja da su momci glupi, bože sačuvaj. Evo dokaza: najmanje pola tuceta pjevačica, starleta i sličnih damskih pojavnosti odavde im je, tijekom napredovanja do finala, javno obećavalo svoja brda i doline, skinute gaćice i svašta nešto, jedva dvosmisleno, ali nikome od Vatrenih nije palo na pamet da neku od njih pozovu u bus ili na scenu. Jer jasno im je - da je ijedan od njih to napravio, cijela bi momčad poslije doma, od svojih djevojaka i bračnih družica, dobila po tintari. Glupi, dakle, definitivno nisu. Kad bi bili, nekome bi se od njih zacijelo u slavljeničkom transu i Thompsonovu društvu iz grla oteo i onaj uvodni 'stih' iz 'Bojne Čavoglave', onaj zbog kojeg je onomad Joe Šimunić dobio po tintari, ali ne doma nego u cijelom svijetu. Većina naših igrača dobro to pamti i, štono bi se reklo, rane su još svježe. Ne, definitivno, momci nisu ni glupi niti neinteligentni. Ali da se, oprostite na prispodobi, u hrvatsku aktualnu zbilju razumiju još i manje nego ja u pucanje penala, to je neosporno.

Oko šest sati trajalo je njihovo autobusno probijanje kroz presretnu gomilu od, kažu, pola milijuna ljudi. A već oko šest minuta nakon njihova izlaska iz aviona za najmanje je milijun ljudi pred televizorima započela agonija: 'Majko mila, je li ovo Thompson s njima u busu? O bože, samo da ne bude neko sranje...'. A najmanje je milijun nekih drugih HRT-ovih platitelja pristojbe uzviknulo: 'Majko mila, je li ovo Thompson s njima u busu? Tako i treba, dođi ženo gledat! Aaa, zapaprit će on komunjarama, evo ga, pivu pije, to care!'.

Na kraju smo dobili dva milijuna ljudi kojima je ispred televizora, nakon pustih zadivljenih sati, splasnulo oduševljenje. Ovi drugi pihnuli su razočarano u stranu jer se cijeli dan nije čulo nijedno jedincato 'Za dom!', a oni prvi zato što je Thompson ipak nekako otpjevao pjesmu i pol - jednu u kojoj se kao dio Hrvatske spominje (po zlu zapamćenim nadimkom) nedefinirani dio teritorija susjedne države, i pola one pjesme koju je poželio Luka Modrić, one u kojoj se kaže da 1945. (godina globalne pobjede nad fašizmom!) za Hrvate 'nije dobra bila'. A onda su mu isključili mikrofon, publika se već napadno naglo počela razilaziti, a nacionalni i diljem svijeta omiljeni heroji, istinski virtuozi nogometne borbe, ljudske izdržljivosti i momčadske požrtvovnosti, ostali su na sceni ne shvaćajući što se točno zbiva još skoro pola minute, skoro pa 'ko popišani'. Uz njih i brat Marko također.

Luka, Zlatko, jeste li naučili ovu taktičku varijantu: nije u Thompsonu sve, nisu uz Thompsona svi! Sam vam je lijepo unaprijed rekao da razmislite još jednom, ali ne! Vas je ponijelo, pa ste umjesto već zasluženog stečenog veselja cijele nacije stvorili najmanje dva milijuna grintavaca koji se prepiru po kafićima, uredima i plažama, naprasno razvrgavaju 'prijateljstva' na društvenim mrežama i glože se oko nepostojeće Herceg-Bosne i neponovljive 1945. Zar ste zbilja to htjeli?! Ako vam je doista bila namjera posvađati cijelu Hrvatsku, sve one ljude koji su - kao da na svijet gledaju sasvim istim očima - uglas presretno vrištali na svaku vašu pobjedu, na svaki zgoditak ili majstorski potez, mogli ste lijepo na proslavu umjesto Thompsona pozvati Nikolu Kalinića. I u bus i na pozornicu. Momak inače odlično igra, malo je svojeglav i umišljen, ali tko danas nije, a voli i zapivat, oprostit ćemo mu... Mi bismo se prepirali, to nam je u genima, a vas ne bi od nedjelje dovijeka pratile sjene, sjene nezrele.