Koliko vrijedi glas jednog birača u Hrvatskoj? Ima li pojedinačni glas istu ili različitu 'cijenu' na lokalnim izborima i na lokalnom referendumu? Je li teže na izborima postati općinskim načelnikom, gradonačelnikom i županom ili ostati na toj istoj dužnosti jednom kada se osvoji četverogodišnji mandat? Olakšava li hrvatsko zakonodavstvo predstavničku ili neposrednu demokraciju, poglavito na lokalnoj razini? Odgovore će na ova pitanja najzornije dati iskustva s predstojećih lokalnih i regionalnih izbora koji se ovisno o institucijama vlasti održavaju 19. svibnja i 2. lipnja. No već smo jedan dio odgovora dobili nakon lokalnog referenduma provedenog u Dubrovniku, čiji su birači u nedjelju 28. travnja odlučivali o usvajanju urbanističkog plana uređenja platoa brda Srđ na kojem su uz izgradnju igrališta za golf predviđeni i hoteli, apartmani i vile. Dva tjedna ranije na lokalni referendum izašli su i birači Općine Fužine. Oni su pak neposredno odlučivali o lokaciji predviđenoj za vjetropark Zvirjak.

Kao što je poznato, oba su referenduma propala. Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave je više nego jasan. Na lokalnom referendumu odlučuje se većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača upisanih u popis birača jedinice lokalne samouprave, odnosno jedinice područne (regionalne) samouprave u kojoj je raspisan referendum. Na lokalni referendum u Dubrovniku izašao je 31 posto birača, a u Općini Fužine nešto manje od 44 posto. U oba slučaja nedovoljno da bi se donijela odluka na referendumu kao obliku neposredne demokracije. U Hrvatskoj je to tako i zasad nema najava da će se referentni zakon uskoro mijenjati. Notorna je činjenica da hrvatski ustavno-pravni okvir omogućuje da se o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama donosi odluka na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili referendumu, neovisno o tome jesu li referendumu pristupila tri milijuna birača ili njih samo troje, a da se za bilo kakvu odluku na lokalnom referendumu traži natpolovičan odaziv birača.

Uz normu koja je vrijedila do ustavnih promjena 2010. i uz nesređene popise birača, i referendum o ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju sigurno bi propao. Domaći je ustavotvorac to na vrijeme shvatio. Međutim vlast u Hrvatskoj, neovisno o svom stranačkom sastavu, ne shvaća ili ne želi shvatiti da je apsurdno da se za uspjeh provedbe nacionalnog referenduma o najvažnijim državnopravnim pitanjima ne traži ni najmanji kvalificirani odaziv birača, a da je za uspješno proveden lokalni referendum postavljena očito previsoka granica u smislu participacije birača. Treba li podsjetiti da je aktualna vlast prije tri godine podržala sindikalnu inicijativu o manje strožim kriterijima za provedbu referenduma u smislu broja prikupljenih potpisa i vremena u kojem je te potpise potrebno prikupiti? U međuvremenu je tadašnja oporba došla u poziciju mijenjati zakone, osobito one kojima je i ona sama bila nezadovoljna, ali su zakonska rješenja koja reguliraju provedbu referenduma ostala doslovce ista.

Ništa manje apsurdna nisu ni neka rješenja kojima se normiraju izbori za predstavničku i izvršnu vlast na lokalnoj i regionalnoj razini. Ove izbore od prosinca 2012. regulira novi Zakon o lokalnim izborima koji je u skladu s novim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Otkako je u Hrvatskoj 2007. zakonski određeno da se općinski načelnici, gradonačelnici i župani biraju neposredno, najviše je prijepora izazvao način njihova eventualnog opoziva na referendumu. Ukratko, oni su praktično nesmjenjivi. I ne samo to. Prema zakonu, moguće je postati čelna osoba izvršne vlasti općine, grada i županije bez protukandidata i sa samo jednim osvojenim glasom. Naime u članku 94. Zakon određuje da je, ako se za izbor općinskog načelnika, gradonačelnika i župana kandidirao samo jedan ili samo dva kandidata, za općinskog načelnika, gradonačelnika, odnosno župana, izabran kandidat koji na izborima dobije najveći broj glasova. Ne treba ni isticati da su izbori uspješno provedeni i sa samo jednim biračem koji je izašao na njih. S druge strane, da bi se općinskog načelnika, gradonačelnika ili župana opozvalo, odluka o opozivu je donesena samo ako se na referendumu za opoziv izjasnila većina birača koji su glasovali, uz uvjet da ta većina iznosi najmanje trećinu ukupnog broja birača upisanih u popis birača u toj jedinici. Nimalo lako.

Uzmimo Dubrovnik kao primjer. Prema važećim zakonskim rješenjima, lokalni referendum u Dubrovniku nije uspio jer 31 posto izašlih birača nije bilo dovoljno da bi odluka na njemu bila važeća, pri čemu se za jednu opciju izjasnilo 85 posto birača, što čini više od četvrtine biračkog tijela Dubrovnika. S druge strane, dubrovačko Gradsko vijeće i gradonačelnik mogu biti izabrani neovisno o tome koliko birača izađe na izbore i imaju li uopće protukandidate. No da bi se gradonačelnika jednoga dana moglo opozvati, za odluku o opozivu mora glasovati najmanje trećina birača. Aktualni gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić izabran je 2009. u drugom krugu izbora dobivši 11.924 glasa. U prvom pak izbornom krugu sudjelovalo je manje od 50 posto birača u Dubrovniku. Za njegov je hipotetski opoziv protekle četiri godine bilo potrebno oko 13.000 glasova. Logično je da se za uspjeh izbora ne traži određeni postotak birača izašlih na birališta, ali je nelogično taj postotak u slučaju referenduma ostaviti na previsokoj razini. Isto vrijedi i za nepoštivanje mogućnosti izbora kao jednog od najvažnijih načela višestranačkih demokratskih izbora. Jer kakav izbor imaju birači u slučaju da im se na glasačkom listiću pojavi samo jedno ime i prezime? Barem bi zakon trebao promicati načelo višestranačkog demokratskog sustava.

U Hrvatskoj je puno lakše na izborima postati gradonačelnikom negoli ostati bez svog položaja na referendumu. Također, puno je jednostavnije osvojiti većinu u predstavničkim tijelima općina, gradova i županija i odlučivati o najvažnijim pitanjima za život jedne sredine negoli provesti odluku birača na lokalnom referendumu, čak i o najjednostavnijim prijedlozima. Ovdje nije riječ o tome o čemu se odlučuje, nego o načinu na koji se to radi. Rješenje je u koliko-toliko ujednačenim kriterijima za provedbu izbora i referenduma na svim razinama, pri čemu bi za uspjeh referenduma trebalo propisati niži, realniji postotak birača izašlih na birališta, a za izbor i opoziv općinskih načelnika, gradonačelnika i župana izjednačiti uvjete odlučivanja. Jer u Hrvatskoj u ovom trenutku različite većine različito vrijede, a što je još gore - i glasovi birača...