Svi koji žele svoj stan u New Yorku dati u kratkoročni najam moraju se po novom registrirati za tu aktivnost, a dozvolu dobivaju samo oni koji žive u nekretnini što je iznajmljuju i koji su prisutni u istoj toj nekretnini dok u njoj borave gosti. I kao da to nije dovoljno restriktivno, u iznajmljenoj nekretnini mogu boraviti svega dva gosta istovremeno, što znači da bilo kakav obiteljski posjet New Yorku s odsjedanjem u nekretnini oglašenoj preko AirBnB-a više nije moguć.

Stvar postaje dodatno zanimljiva zbog činjenice da je AirBnB tužio gradske vlasti New Yorka u pokušaju da ospori pravilnik, no izgubio je parnicu na Vrhovnom sudu savezne države New York. Da se ovo dogodilo u nekoj europskoj zemlji naviknutijoj na intervencije države u vlasnička prava, to ne bi bilo nikakvo iznenađenje. No presuda je donesena u SAD-u, zemlji koja je simbol zaštite vlasničkih prava, što možda pokazuje koliko je duboka kriza stanovanja u toj zemlji.

Sutkinja koja je odlučivala o tužbi zaključila je da su ograničenja vlasti New Yorka 'potpuno racionalna'. AirBnB pak tvrdi da je uprava New Yorka ovim potezom poručila milijunima potencijalnih posjetitelja da u taj grad više nisu dobro došli, a iznajmljivači, njih tri koji su paralelno s AirBnB-om tužili grad i također izgubili tužbu, razočarano su zaključili da im se onemogućuje da ostvaruju dohodak od kratkoročnog turističkog najma, što im uskraćuje mogućnost da si mogu priuštiti živjeti u tom sve manje priuštivom gradu.

Njihovu argumentaciju možemo protumačiti i na sljedeći način: novi iznajmljivači su prisiljeni davati stanove u kratkoročni najam jer si u protivnom ne mogu priuštiti povećane troškove života, a oni porasli upravo zato što su neki vlasnici svoje nekretnine dali u najam prije njih. Može se očekivati da će AirBnB sudskim putem nastaviti osporavati Lokalni zakon 18, no on je u New Yorku trenutno u primjeni. Kao rezultat njegove primjene, ponuda stanova u tom gradu preko platforme AirBnB, kojih je prije stupanja zakona na snagu bilo oko 40 tisuća, drastično je smanjena, a gradski oci nadaju se da će se uslijed toga povećati ponuda stanova za trajni najam te smanjiti iznosi troškova života.

New York nije jedini grad koji je odlučio stati na kraj svojevrsnoj 'airbnbizaciji' stambenog fonda i njegovog pretvaranja u investicijsko dobro, što kao posljedicu ima sve veći trošak stanovanja za lokalno stanovništvo, uz narušavanje temeljnih funkcija gradova.

U San Franciscu, Berlinu, Londonu te u Beču (od ljeta sljedeće godine) kratkoročni je najam nekretnine ograničen na 90 dana u godini, u Amsterdamu i Vancouveru na 30 dana, u Barceloni na 31 dan, a u Parizu na 120 dana. Portugal je prestao izdavati dozvole za kratkoročni turistički najam, a talijanska vlada priprema zakon kojim bi se kratkoročni najam u čitavoj zemlji ograničio na 30 dana u godini. Nešto inovativnije rješenje osmislili su Islanđani. U Reykjaviku možete dati stan u kratkoročni najam na najviše 90 dana, i to uz uvjet da od tog najma zaradite najviše 14 tisuća eura. Regulativa koju je uveo New York, to je posve jasno, značajno je stroža i mogla bi, ako preživi sudska osporavanja, zadati dosad najveći udarac AirBnB-u, Bookingu i sličnim platformama. Drugim riječima, ako ova regulativa preživi, i drugi gradovi mogli bi posegnuti za sličnim mjerama. New York je ipak po mnogima ne samo centar svijeta, već centar svemira.

Eksplozija privatnog smještaja u Dubrovniku

Vijesti iz New Yorka možda su došle, a možda i nisu, i do dubrovačkog gradonačelnika Mate Frankovića. No rentijerska voda je u Dubrovniku očito došla do grla, pa je on prije tjedan dana najavio da će prvi u Hrvatskoj ograničiti širenje apartmana. Naime grad koji broji oko 42 tisuće stanovnika u deset godina doživio je pravu eksploziju privatnog smještaja. U 2012. godini Dubrovnik je imao 9,5 tisuća postelja u privatnom smještaju, danas ih pak ima oko 18,5 tisuća, a još oko 1,5 tisuća postelja nalazi se u takozvanom nekomercijalnom smještaju, vrlo često itekako komercijalnom.

Vjerojatno je očekivano da baš Dubrovnik prvi razmatra objavu mini rata 'airbnbizaciji'. Grad je s jedne strane daleko najprepoznatljivija hrvatska destinacija koju rado posjećuju turisti iz čitavog svijeta, što znači da je potražnja za turističkim smještajem intenzivna tijekom većeg dijela godine. S druge strane, Dubrovnik je praktički jedini hrvatski priobalni grad koji nema zaleđe. Primjerice, ako si ne možete priuštiti stanovanje u Splitu, možete se odseliti u jeftiniji Sinj ili Dugopolje. No ako si ne možete priuštiti stanovanje u Dubrovniku, teško da ćete se odlučiti za selidbu u Bosnu i Hercegovinu. Iz priča koje doznam od mojih dubrovačkih prijatelja, posve je očito Dubrovnik proživljava intenzivnu turističku gentrifikaciju i da su mu narušene mnoge urbane funkcije. U gradu je tako postao problem naći postolara ili izraditi ključeve, a za kupnju automobila i ovlašteni autoservis većine marki automobila morat ćete se voziti do Splita. Nedavno je jedan od rijetkih preostalih prodajnih zastupnika automobila pretvorio svoj salon i servis u što drugo nego u - apartmane.

Posve očekivano, Frankovićeva objava je, umjesto da bude dočekana s aplauzom jer se konačno našao netko dovoljno hrabar da se barem jasno izjasni o apartmanizaciji i turističkoj gentrifikaciji naših gradova, u javnosti dočekana u najmanju ruku sa skepsom. Pa em on nema ovlasti da ograničava smještaj, jer je to u ingerenciji županije, em se iznajmljivači bune da će im ograničavanje kratkoročnog najma narušiti egzistenciju, em ne postoji još ni pravilnik o novoj kategorizaciji obiteljskog smještaja.

Vraćanje u ravnotežu

Ako ništa drugo, Franković je barem svjestan problema koje apartmanizacija stvara u gradu kojim upravlja i spreman je nešto poduzeti, a očito je svjestan i trendova u drugim gradovima koje je doslovno pojeo turizam. Barem je otvorio temu kojom se i lokalne zajednice i središnja država moraju pod hitno pozabaviti ako žele spriječiti trajnu eroziju urbanih funkcija u priobalnim turističkim destinacijama, sve skuplje stanovanje, sve manje novorođene djece i sve veće iseljavanje.

Njegovu najavu će struka, vjerujem, svesrdno podržati jer se u Dubrovniku ne događa ništa što nisu iskusili i drugi gradovi - destinacije koje se nalaze na bucket listi posjetitelja iz čitavog svijeta traže svaka za sebe način da ograniče 'airbnbizaciju', pri čemu bi rješenje koje je primijenio New York moglo stubokom promijeniti regulaciju kratkoročnog smještaja.

Iako debelo kasnimo, imamo tu privilegiju da možemo učiti iz grešaka drugih gradova i zemalja te donijeti neku našu verziju Lokalnog zakona 18 kako bismo postigli održivu ravnotežu između interesa individualnih vlasnika nekretnina i lokalnih zajednica. Do sada smo imali samo ekstremnu neravnotežu između vlasnika i zajednica, a Frankovićev istup prvi je korak na dugom putu vraćanja ne samo Dubrovnika, nego i čitave zemlje, u ravnotežu. Ako bude bilo dovoljno volje za to vraćanje u ravnotežu, bez obzira na zakonske prepreke, sasvim sigurno bit će i puta.